Hidžab ukras muslimanke

Hidžab je riječ arapskog porijekla koja znači zavjesa ili pokrivanje. Šerijatski, hidžab znači način odijevanja kojim se prekriva cijelo tijelo, osim lica i šaka, a simboličko značenje hidžaba je skromnost, privatnost i moral. Hidžab je odgovor muslimanke na naredbu Uzvišenog Allaha, dželle šanuhu, da se samo Njemu robuje i izvrši ono što On traži od nje. Nošenje hidžaba je ibadet kojim se traži Allahovo zadovoljstvo i sticanje sevaba za koji su obećane nagrade na budućem svijetu. Nakon odaziva na naredbu nošenja hidžaba, dolaze blagodati koje izvršavanje ovog propisa nosi sa sobom. On je izraz skromnosti i poslušnosti Gospodaru. Oni s kojima dolazi u susret u društvenom životu mnogo će više primjećivati šta žena govori, osjeća, kako razmišlja, od toga kako izgleda. Samo nošenje hidžaba prouzrokuje emanet (odgovornost) u ponašanju i načinu prakticiranja ovog propisa, a sa ciljem čuvanja čestitosti i dostojanstva žene.

Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, kaže: „O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje…“ (Al-A'raf 26)

Hidžab – pokrivanje žena, njihovih glava i čitavog tijela, osim lica i šaka, propisan je pete godine po Hidžri. Ovaj propis je univerzalan i odnosi se na svako mjesto i vrijeme do Sudnjega dana, jer je došao kao stroga naredba od Uzvišenog Gospodara i nikako se ne smije relativizirati, jer bi se na taj način kršila Božija naredba. U vrijeme opće razgolićenosti koja, nažalost, nije mimoišla ni islamski svijet, pitanje odijevanja i pokrivanja stidnih dijelova tijela, u cilju zaštite moralnog integriteta muslimana i muslimanke, nameće se kao bitno i veoma važno pitanje. Žena je ovim propisom postala zaštićena i sačuvana mnogih devijacija koje se javljaju. Koliko je značajan ovaj propis, i da nije strogo naređen, žena bi ga trebala tražiti i prakticirati za dobrobit nje same, a samim tim i cijele zajednice.

Odjeća koja pokriva naše tijelo je zaštita, ukras, predmet divljenja i uljepšavanja. Međutim, odjeća čestitosti je za našu dušu straža na vratima bolesti srca i duše.

Kao što je tijelo izloženo različitim uticajima vrućine, hladnoće, bolesti, tako je i duša izložena uticajima zavisti, mržnje, gibeta i sumnje. Uzvišeni Gospodar je, iz Svoje milosti, dao zaštitu i za tijelo i za dušu. Propis pokrivanja tijela usklađen je potrebama ljudske prirode, a u cilju zaštite moralnosti kao bitne pretpostavke za krepostan život s kojim će biti zadovoljan naš Gospodar. Ovaj propis prati ljudsku povijest od prvog čovjeka i u svakom vremenu će iznova biti aktuelan i važan.

Za žene koje nose hidžab, istina je više nego jasna, ali za one sa malo znanja, a previše predrasuda, hidžab izaziva niz polemika, nejasnoća, osuda i nepravde. Feministice i zapadni mediji često prikazuju hidžab kao simbol ugnjetavanja i ropstva žena. Ovakav pogled plod je predrasuda, a nerijetko i otvorenog kulturnog imperijalizma zapadne kulture. Žene su potlačene, širom svijeta, zbog socioekonomskih razloga, čak i u zemljama u kojima one nisu nikada čule za hidžab. Prikazivanje slika žena bez odjeće, u reklamama i industriji zabave, mnogo bi se više moglo okarakterizirati kao simbol represije, ugnjetavanja i ropstva.

Dijelovi tijela koji trebaju biti pokriveni nazivaju se avret, a on je kod žena jasno definiran hadisom Poslanika, alejhis-selam, koga pripovijeda Aiša, radijallahu anha, da kada je jednom Esma, radijallahu anha, kćerka Ebu Bekra, radijallahu anhu, ušla u tankoj odjeći kod Allahovog Poslanika, on se okrenuo i rekao: „O Esma, kada žena dostigne fiziološko punoljetstvo, nije dozvoljeno da otkrije bilo koji dio osim ovog“, a zatim pokaza na svoje lice i šake. (Ebu Davud)

Ovo je naredba Allaha, dželle šanuhu, koja se tiče žene, a to je pokrivanje ukrasa koji privlače poglede. Cilj je zaštita cjelokupnog društva od smutnje. Žena koja sakriva svoje ukrase dobar je primjer ženama koje to ne čine. Allah, dželle šanuhu, postavio je pravila i norme koje sprječavaju ženu i muškarca od smutnje, radi očuvanja stabilnosti porodice i njene sigurnosti, a zabranio je svaku stvar u kojoj žena može biti smutnja čovjeku koji je za nju stranac. Šejh Nasruddin Albani u svojoj knjizi Odjeća žene muslimanke po Kur'anu i Sunnetu navodi nekoliko uvjeta za ispravnost hidžaba.

da pokrije cijelo tijelo, osim onoga što je izuzeto,
da ne bude ukrasan po sebi,
da ne bude providan,
da bude širok,
da nije namirisan,
da ne liči muškoj odjeći,
da ne nalikuje nevjerničkoj odjeći, da ne bude odjeća isticanja.

Allah, dželle šanuhu, iz Svoje milosti prema ženama propisuje hidžab, i to uz uslove kakav treba on biti, a kakav ne smije biti. Danas, često vidimo kod nekih žena da ne nose hidžab onako kako je propisan. Često žene otkrivaju svoje vratove, nose uske, kratke pantalona-helanke, minđuše koje se vide, lak na noktima, tetoviraju obrva, rade botoks, a to nije hidžab koji je propisan od Uzvišenog. Time žena samo skreće pažnju na sebe i narušava svoj ugled, a ujedno šalje lošu sliku drugima o hidžabu na nepropisan način. Svaka žena koja se odluči da stavi hidžab treba da bude svjesna da to radi isključivo radi zadovoljstva Uzvišenog, da se ona time približila i pokorila Allahu, dželle šanuhu, da hidžab nosi dostojanstveno onako kako joj islam nalaže.

Ovaj propis ima za cilj da uzdigne ženu na veću razinu savjesne osobe koja će zbog svoje moralnosti i dostojanstva biti cjenjenija i poštovanija u društvu. Ovim načinom odijevanja žena se ne izlaže raznim neprijatnostima kojima su svakodnevno izložene razgolićene i nepropisno odjevene žene u svijetu.

Glas islama 363, A: Msc. Aida Smailagić Murić, R: Šerijat i pravo