JANUARSKA NOĆ

Ponoć je već odavno prošla,
stegla ciča januarska zima,
ispod nule više od dvadeset ima.
Pitam se kako li je beskućnicima,
kako li je u šumama zvijerima?

Mjesec mi kroz prozor proviruje,
to mi misli i maštu raspaljuje.
U planini i kamen od hladnoće puca,
duša me boli, srce mi ubrzano kuca.

Kao da gledam beskućnika jadnog
kako spava na nekom trotoaru,
umotan u neku jorgančinu staru.
Kraj njega neka baba i dijete,
ispaštaju jadni zbog ljudske sujete.

Pored njih ljudi u žurbi prolaze,
jedni se o njih pijani spotiču,
a drugi ih namjerno šutaju i gaze.
To su uglavnom pijanice iz kafane,
nema još mnogo pa dan da osvane,
januar pokaza zube u najkraće dane.

Pitali su kad je najhladnije vuče?
“Otkad zora svane dok sunce ne grane.”
Kako li će beskućnici i divlje zvijeri
preživjet naredne noći i naredne dane?
Neko neće dočekati ni sutrašnji dan da svane.

Januar nam najduže traje i najviše muka zadaje.
Praznici raznorazni, a buđelari prazni.