Uloga porodice u oblikovanju društvenih vrijednosti

Islam porodicu stavlja u samo središte izgradnje zdravog društva, jer zna da se stabilno i pravedno društvo ne može izgraditi bez zdravih i moralno snažnih porodica.

Porodica je prva škola čovjeka i temelj na kojem se gradi njegova ličnost. Prije nego što dijete nauči slova, brojeve ili pravila društvenog ponašanja, ono u krilu porodice uči šta znači biti čovjek. Tu prvi put osjeti toplinu zagrljaja, snagu lijepe riječi i sigurnost pripadanja. U porodici se oblikuju prve navike, usađuju prve vrijednosti i razvija osjećaj odgovornosti prema sebi i drugima. Dijete kroz ponašanje roditelja uči šta je ispravno, a šta pogrešno, kako se razgovara, kako se prašta i kako se nosi s teškoćama.

Islam porodicu stavlja u samo središte izgradnje zdravog društva, jer zna da se stabilno i pravedno društvo ne može izgraditi bez zdravih i moralno snažnih porodica. Porodica je mjesto gdje se vjera ne uči samo riječima, već se živi kroz svakodnevne postupke. Kada dijete vidi iskrenost, pravednost i milost u vlastitom domu, te vrijednosti prirodno prenosi u širu zajednicu. Zato je porodica prva i najvažnija odgojna institucija iz koje izlaze ljudi koji utiču na izgradnju društva.

Allah, džellešanuhu, kaže u Kur’anu: „O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre kojoj su ljudi i kamenje gorivo, o kojoj se meleki strogi i snažni brinu, koji se onome što im Allah zapovijedi ne opiru i koji ono što im se naredi izvršavaju.“ (Et-Tahrim, 6)

Ovaj ajet jasno pokazuje da odgovornost vjernika ne prestaje na njemu samom. Briga za porodicu nije samo materijalna, nego prije svega odgojna i moralna.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado. Vođa je pastir i odgovoran je za svoje stado. Čovjek je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado. Žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado. Sluga je pastir u imetku svoga gazde i on je odgovoran za svoje stado. Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.“ (Buhari i Muslim)

Porodica je to prvo „stado“. Ako se u porodici uče iskrenost, poštenje i strpljenje, takvi ljudi kasnije izlaze u društvo. Ako se, pak, u kući normalizuju laž, grubost i nepravda, teško je očekivati da će društvo biti bolje od svojih porodica.

Kur’an nas podsjeća i na važnost međusobne samilosti: „I jedan od znakova Njegovih je to što vam je, od vas samih, parice stvorio da se uz njih smirite i što između vas uspostavlja ljubav i samilost. U tome, zbilja, ima znakova za ljude koji razmišljaju.“ (Er-Rum, 21)

Ljubav i milost nisu samo ukras porodice niti prolazni osjećaji, već njen čvrsti i neizostavni temelj. One su snaga koja povezuje srca, smiruje nesuglasice i daje porodici stabilnost u teškim trenucima. Dijete koje odrasta u okruženju u kojem se razgovara bez povišenog tona, u kojem se greške priznaju i opraštaju, a različitosti razumiju, izrasta u osobu koja zna slušati i poštovati druge. Takvo dijete uči da je snaga u strpljenju, a ne u grubosti, te da se problemi rješavaju mudrošću, a ne nasiljem.

Ono dijete koje svakodnevno vidi roditelje kako se međusobno uvažavaju, pomažu i čuvaju dostojanstvo jedno drugom, prirodno će te vrijednosti prenijeti u širu zajednicu. Naučit će poštovati komšiju, kolegu na poslu, starijeg i slabijeg, bez obzira na razlike. Ljubav i milost koji se žive u porodici postaju temelj pravednog i humanog društva, jer se iz takvih domova rađaju ljudi koji znaju voljeti, razumjeti i graditi mir među drugima.

Poslanik, alejhis-selam, bio je najbolji primjer porodične nježnosti. Aiša, radijallahu anha, opisuje ga da je bio u službi svoje porodice. Ovim riječima nam se jasno poručuje da vjera nije samo u riječima i ibadetima, već i u svakodnevnim odnosima. Nema istinske pobožnosti bez dobrote u kući.

Logično je i životno razumljivo da društvo ne može popraviti ono što porodica stalno ruši. Ako dijete u kući ne nauči da je krađa haram, teško će ga zakon kasnije ubijediti da ne krade. Ako u porodici ne nauči vrijednost istine, društvo će se stalno boriti s lažima. Islam upravo zato počinje od pojedinca, pa porodice, pa zajednice.

Allah, džellešanuhu, kaže: „Sigurno je da Allah neće izmijeniti stanje u kojem se nalazi određeni narod sve dok taj narod ne promijeni ono što je u njemu.“ (Er-Ra’d, 11)

Promjena društva počinje u srcima ljudi, a ta se srca najprije oblikuju u porodici, kroz svakodnevne riječi, postupke i odnose. Dijete najdublje pamti ono što vidi i osjeti, a ne samo ono što čuje. Zato roditelj koji klanja i izvršava vjerske obaveze, ali je grub, nepravedan ili hladan prema svojoj djeci, nesvjesno ostavlja pogrešnu sliku vjere. Takvo dijete može vjeru doživjeti kao teret ili strogu formu bez duše, iako vjera u svojoj suštini poziva na milost, pravdu i lijep ahlak.

S druge strane, roditelj koji možda ne poznaje mnogo propisa, ali se prema djeci odnosi s toplinom, iskrenošću i pravednošću, ostavlja neizbrisiv trag u njihovim srcima. Dijete iz takve porodice uči da je vjera život, a ne samo govor, te da se ona prepoznaje kroz ponašanje, a ne samo kroz riječi. Pravedan roditelj uči dijete odgovornosti, a topao roditelj uči ga samopouzdanju i empatiji. Iz takvih porodica izlaze ljudi koji vjeru nose u srcu i potvrđuju je djelima, čineći društvo boljim, pravednijim i humanijim.

Na kraju, porodica u islamu nije zamišljena kao savršena i bezgrešna zajednica, već kao živo mjesto stalnog popravljanja, učenja i rasta. Greške su dio ljudske prirode i one će se neminovno dešavati, ali islam nas uči da vrijednost porodice nije u odsustvu grešaka, nego u spremnosti da se one priznaju i isprave. Važno je da u porodici postoji volja za iskrenim razgovorom, za slušanjem bez osuđivanja i za traženjem rješenja koja čuvaju dostojanstvo svakog člana porodice.

Porodica je mjesto gdje se uči sabur, praštanje i međusobno razumijevanje. Kada se u teškim trenucima ruke podignu u dovu, a srca okrenu Allahu, tada i slabosti postaju prilika za jačanje međusobnih veza. Takva porodica, iako nesavršena, postaje prostor nade i smirenosti. Iz nje izlaze ljudi svjesni svojih slabosti, ali i svoje odgovornosti, ljudi koji znaju da se problemi ne rješavaju bježanjem, već strpljenjem, dovom i zajedničkim trudom.

Poslanik, alejhis-selam, učio nas je: „Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojoj porodici.“
(Tirmizi)

U tom smislu, ako zaista želimo zdravo, pravedno i stabilno društvo, moramo početi od vlastite kuće, od onoga što je najbliže i najvidljivije. Početak nije u velikim riječima, već u malim, svakodnevnim postupcima: u lijepom govoru koji ne vrijeđa, u strpljenju, kao i u razumijevanju. Počinje u načinu na koji se roditelji obraćaju jedni drugima, u tome kako slušaju svoju djecu i kako ih uče da poštuju sebe i druge.

U tom smislu, ako želimo zdravo društvo, počnimo od vlastite kuće. Od lijepog govora, od strpljenja, od iskrene dove za svoju djecu. Jer porodica nije samo privatna stvar zatvorena između četiri zida. Ona je temelj na kojem stoji cijelo društvo. Kakve su nam kuće, takvi su nam i ljudi, a kakvi su ljudi, takvo je i društvo u kojem živimo.

Glas islama 363, A: Edin Redžepović , R: Ahlak