Moj put prema islamu (2. Dio)

Islam je jedina vjera koja dosljedno uči o Jednom Bogu, o tevhidu, i koja Isaa, alejhi selam, opisuje onako kako ga razum prihvaća, kao poslanika i Božijeg roba. Nisam tražila novu religiju. Ali kada sam upoznala islam, shvatila sam da Isaa, alejhi selam, volim još dublje, čišće i iskrenije nego prije.

U toj fazi svoga duhovnog traganja počela sam s više pažnje i unutarnjeg žara slušati i istraživati židovstvo i kršćanstvo. Iako sam mnogo toga znala o vjeri u kojoj sam odrasla, upravo je to razdoblje postalo trenutak u kojem sam, prvi put u životu, počela preispitivati temelje svojih uvjerenja. Bilo je to tiho, duboko i ponekad bolno suočavanje sa samom sobom. Pitala sam se: Što ja zapravo vjerujem? Zašto vjerujem baš to?

Najveći izazov za mene bilo je vjerovanje u svece i u shvatanje da je Isa, alejhi selam, bog. Posrednici između mene i Boga nikada nisu donosili mir mome srcu. Osjećala sam neku vrstu unutarnjeg otpora, kao da duša zna da se obraća pogrešnoj adresi. Iskreno, nikada se nisam molila Isusu; čak i kao djevojčica, u najvećoj tišini svojih misli, obraćala sam se Jednom Jedinom Bogu, Jednom Stvoritelju Kojem pripada sve i Koji ne treba posrednike.

Ukratko, ono što me postupno odvajalo od kršćanske doktrine bili su sljedeći elementi: posredništvo između čovjeka i Boga; vjerovanje da je Isa, alejhi selam, bog; doktrina trojstva; povijesna izmjenjivost biblijskih tekstova; ispovijed čovjeku; kao i činjenica da su mnoga moralna i vjerska učenja, poput zabrane alkohola, svinjetine ili obrezivanja dječaka, nekada postojala u kršćanstvu, ali su vremenom potpuno zanemarena. Sve me to vodilo prema jednoj snažnoj spoznaji: islam je posljednja Objava, sačuvana do Sudnjega dana, nepromijenjena već četrnaest stoljeća.

Kako sam dublje ulazila u istraživanje, shvatila sam da današnja Biblija nije jedna knjiga, već zbir mnogih tekstova, sastavljenih u različitim razdobljima, s elementima Božije riječi, ali i tragovima ljudskog pera. Postoje Evanđelja po Ivanu, Mateju, Marku i Luki, ali muslimani vjeruju u Indžil objavljen Isau, alejhi selam, a ne u kasnije biografske zapise o njegovom životu. Ova razlika u meni je otvorila sasvim novo polje pitanja. Čak i mnogi kršćanski teolozi priznaju da Evanđelja nisu doslovna Božija riječ, već dokumenti nastali u određenom kulturnom i društvenom kontekstu.

Indžil, Objava koju je Allah dao Isau, alejhi selam, bila je namijenjena određenom narodu i određenom vremenu. Kur’an, za razliku od toga, jeste posljednja objavljena Knjiga, upućena cijelom čovječanstvu, sa obećanjem da će biti sačuvana. U suri El-Hidžr, ajet 9, Uzvišeni kaže: „Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i Mi ćemo nad njim bdjeti.“

Kršćani često navode da je Isa, alejhi selam, izravno govorio o svom božanstvu, ali takve riječi ne postoje u Bibliji. Suprotno tome, nalazimo rečenice koje jasno ukazuju na njegovu poniznost pred Bogom:

– „Otac je veći od mene.“

– „Otac moj veći je od svih.“

– „Ja od sebe ne mogu učiniti ništa.“

– „Ja prstom Božjim izgonim đavle.“

A u Evanđelju po Mateju 26:39 zapisano je: „Pao je licem na zemlju i molio se Bogu.“

Taj prizor u meni izazvao je nevjerovatnu jezu. Ako je Isa, alejhi selam, bog, kome se je molio? Zašto pada licem na zemlju, baš kao muslimani na sedždi? U meni se otvorilo pitanje koje je dugo tinjalo: Moli li bog Boga, ili je Isa, alejhi selam, bio čovjek, poslanik, rob koji se moli svome Gospodaru?

Kršćani i muslimani dijele mnoga moralna učenja, ali se korjenito razilaze po pitanju trojstva. Sama riječ trojstvo ne postoji u Bibliji. Kur’an, nasuprot tome, jasno upozorava na pogrešnost tog učenja. Kako sam dublje istraživala, shvatila sam da trojstvo nije sišlo s neba, već da je nastalo u povijesti, kroz sabore i rasprave. Godine 325. car Konstantin sazvao je Prvi nicejski sabor kako bi riješio podjele unutar Crkve. Na tom saboru prvi put je donijeta odluka da je Isa, alejhi selam, „istobitan s Ocem“. A 381. godine, na Prvom carigradskom saboru, Dogma o Duhu svetom pridodana je kao treća božanska osoba. Sve je to nastalo kroz odluke ljudi – careva, teologa, biskupa, a ne kroz Objavu.

U tom razdoblju počela sam razmišljati i o fitri, prirodnoj sklonosti čovjeka da vjeruje u Jednog Boga. Oxfordov znanstvenik Justin Barrett dokazao je da djeca širom svijeta, bez obzira na religijski odgoj, spontano vjeruju u Jednog Stvoritelja. Ta spoznaja duboko me dirnula, jer sam i ja, još kao dijete, bez ikakvog znanja o islamu, uvijek u sebi prizivala Jednog Boga.

Bilo je i onih koji su tvrdili da je Muhammed, alejhi selam, „kopirao“ iz Biblije. Ali kako bi nepismen čovjek iz 7. stoljeća mogao ispraviti njezine znanstvene pogreške? Kako je mogao navesti činjenice koje je moderna znanost otkrila tek u posljednjih stotinu godina? Kur’an je bio i ostao čudo u jeziku, stilu, znanju i dubini. I jedina Objava koja je ostala netaknuta.

U isto vrijeme učila sam o Isau, alejhi selam, onako kako ga opisuje islam. Nijedan musliman nije musliman ako ne vjeruje u njega. Vjerujemo u njegovo čudesno rođenje, njegove mu’džize, u njegovu blagost, milost i poslanstvo. Razlika između kršćanstva i islama nije u ljubavi prema Isau, alejhi selam, već samo u njegovom statusu. Islam ga vidi onakvim kakvim je bio – Božijim poslanikom, čovjekom koji je donio Objavu. I u toj istini moje se srce smirilo.

Sa 17 godina prvi put sam „nabasala“ na islam. Počela sam ga uspoređivati s religijama koje sam do tada istražila – politeizmom, židovstvom i kršćanstvom. Sve je počelo dobivati smisao. Islam je jedina vjera koja dosljedno uči o Jednom Bogu, o tevhidu i koja Isaa, alejhi selam, opisuje onako kako ga razum prihvaća – kao poslanika i Božjeg roba.

Nisam tražila novu religiju. Ali kada sam upoznala islam, shvatila sam da Isaa, alejhi selam, volim još dublje, čišće i iskrenije nego prije.

Moja sestra tada je studirala u Tuzli, pa sam odlučila 18. rođendan provesti s njom. Nisam tamo nikoga poznavala, ali me nešto vuklo, kao da sam osjećala da taj trenutak mora biti poseban. Te noći razgovarale smo do zore, a sljedećeg jutra probudio me ezan za podne. Izašla sam na balkon, pogledala u nebo i osjetila kako mi suze same teku niz lice. Tada sam tiho izgovorila: „Punoljetstvo počinje danas. Ostatak života živjet ćeš drugačije.“

U tom trenutku moje traganje dobilo je svoj odgovor: islam je istina. Iako tada još nisam bila muslimanka, simbolično sam odlučila kupiti svoje prve dvije marame. Probudila sam sestru i rekla joj: „Idemo kupiti moje prve hidžabe.“ U butiku Ja Sultanija kupila sam dvije šifonske marame – jednu bež, drugu boje breskve. Čuvam uspomenu na njih kao na prvi korak prema putu koji sam tražila cijeli život.

Po povratku kući nastavila sam čitati o islamu, još dublje, još predanije. I do početka zime spoznala sam nešto što se ne može riječima opisati: Ovo je moja vjera. Ovo je moj put.

Nastavit će se…

Glas islama 363, A: Antonija , R: put ka islamu