Žena i nauka

Aiša r.a. kaže: „Blago li se ženama ensarijkama koje stid nije spriječio da se obrazuju u svojoj vjeri.“ (Buharija i Muslim)

Žena je oduvijek bila centralna ličnost u svim društvenim tokovima i dešavanjima. Ona je igrala glavnu ulogu u razvoju, napretku i očuvanju ljudske vrste na Zemlji. Njena primarna uloga jeste da bude majka. Nekada je ponižavana i smatrana robom od strane onih koji su je takvom doživljavali, a dolaskom islama ona postaje najdragocjenija karika u društvu i dobija apsolutna prava koja joj pripadaju.

Žena je stub zajednice i društva. Ako je žena odgojena, moralna, iskrena vjernica, onda će njena porodica i šira zajednica imati koristi. U suprotnom, prijeti opasnost od propadanja zajednice. Žena vjernica koja prakticira propise islama od ibadeta, ponašanja i odijevanja, bit će sačuvana i zaštićena. Ona zna svoju ulogu i prava u životu, pa kada je kćerka neudata, poslušna je svojim roditeljima i pažljiva prema drugim članovima porodice. Kada je supruga, poslušna je svome mužu i nastoji da bude najbolja prema njemu. Kada je majka, ona na najbolji način pazi i odgaja svoju djecu u duhu islama. Kada je zaposlena, svoj posao odrađuje najbolje što može i svojim lijepim primjerom pokazuje ljepotu islama, kao i veliko poštovanje koje stiče među kolektivom, odgovornim radom i rezultatima.

Nauka u islamu zauzima visoko mjesto i to je posebna blagodat koju Allah, dželle šanuhu, daje ljudima. Ona je svjetlost koja otjera tamu gdje god se nađe. Allah, dželle šanuhu, kaže: „…i Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. A Allah u potpunosti zna ono što radite.“ (El Mudžadela, 11)

Svaka žena je dužna da se obrazuje, jer ona odgaja buduće generacije. Aiša r.a. bila je najučenija žena ummeta, koja je prenijela preko dvije hiljade hadisa. Poznavala je fikh toliko da su mnogi ashabi dolazili kod nje radi rješavanja određenih šerijatskih pitanja. Pored toga, poznavala je Kur’an, hadis, medicinu i pjesništvo. Prve muslimanke odlikovale su se posebnim osobinama koje su ih krasile. One bi, nakon što bi se educirale u vjeri, usvojile znanje od svoga Gospodara, preko Njegovog Poslanika i razumjele Njegovu poruku, krenule pozivati ka dobru i odvraćati od zla. Aktivno bi uzele učešće u njegovoj realizaciji i to sve na pametan, mudar, uljudan, pristojan i čedan način.

Islam je priznao slobodu govora i učinio je pravom svakog čovjeka. Pozivanje ka dobru i islamu je temelj i osnova islamske doktrine. Treba govoriti na najljepši način i druge dobru pozivati. Uzvišeni je rekao: „Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi.“ (El-Isra, 53) „Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetima pozivaj i sa njima na najljepši način raspravljaj…“ (En-Nahl, 125) Ova sloboda govora koja se spominje u ajetima odnosi se podjednako i na muškarca i na ženu.

Žene su kroz dugu historiju islama, rame uz rame sa muškarcima, učestvovale u procesu opismenjavanja, islamskoj edukaciji i prenošenju islamskih znanosti. Mnoge od njih bile su prenosioci hadisa i tradicije, pjesnikinje, publicistice i autorke raznih naučnih i umjetničkih djela. Muslimani su u prošlosti toliku vrijednost pridavali znanju i obrazovanju da su vodili računa da opismene i sluškinje pored svojih kćeri. Nužnost islamskog obrazovanja podjednako se odnosi i na ljude i na žene, kao što je i prvi imperativ Ikre’– Uči objavljen svima. Konsenzusom je prihvaćeno da sve što je Uzvišeni naredio i zabranio Svojim robovima, podjednako se odnosi i na muškarce i na žene. U istoj mjeri su i musliman i muslimanka obavezni da se upoznaju sa propisima vjere, da ih nauče, razumiju i primijene. U svim tim stvarima muškarci i žene su izjednačeni, osim propisa koji se odnose samo na ženski pol i prirodu, poput mjesečnice, babina, poroda, dojenja, odgajanja djece, neobaveznosti oružane borbe na Allahovom putu i drugih sličnih stvari.

Muslimani su dali veći broj žena u svim područjima nauke i zanimanja u Srednjem vijeku nego svi ostali narodi. Žena muslimanka nekada se isticala i radila na svim poljima ljudske djelatnosti. To je bilo vrijeme kada su muslimani bili nosioci kulture i civilizacije, kada se nauka gajila radi nauke i kada mračnjaštvu nije bilo mjesta. Međutim, kasnije, kada muslimani počinju da nazaduju i kao takvi propadaju, a to je period kada su skrenuli sa pravog puta, došlo se do pozicije da se glas islamske žene više ne čuje. Onda su ženu muslimanku počeli istiskivati iz društva i njenu ulogu marginalizirati. Prestala je da se bavi naukom i skoro prestala da se koristi pravima koja joj je islam dao, što je prouzrokovalo njeno potpuno zanemarivanje u čitavom islamskom svijetu.

Kroz čitavu povijest islama postojale su žene koje su se istakle u nauci, znanju i njegovom prenošenju, počev od žena Allahovog Poslanika, zatim žena ashaba, kao i mnogih drugih. Žena sa jasnom vizijom koja je prva osmislila model visokog obrazovanja i osnovala prvi univerzitet na svijetu, Univerzitet Al-Qarawiyyīn, 859. godine u Fesu, zvala se Fatima el Fihri. Rođena je oko 800. godine u Keruanu, na teritoriji današnjeg Tunisa.

Žene su, u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izlazile iz svojih kuća radi znanja i tome svjedoče mnoga predanja. Njihova želja za znanjem bila je tolika da su tražile od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da im se u džamiji odredi poseban termin da bez prisustva muškaraca pitaju Poslanika ono zašta se stide da pitaju pred muškarcima. Aiša r.a. hvalila je ensarijske žene zbog te njihove želje rekavši: „Blago li se ženama ensarijkama koje stid nije spriječio da se obrazuju u svojoj vjeri.“ (Buharija i Muslim)

Imam Gazali je rekao: „Ako muž podučava ženu, ona nema pravo da izađe iz svoje kuće da bi o tome pitala učene ljude. Ukoliko znanje muža nije dovoljno, onda će on u njeno ime otići, pitati učene ljude i prenijeti joj odgovor. Ona u tom slučaju nema pravo da izađe iz kuće. U protivnom, ona ima pravo da izađe iz kuće da bi o tome pitala učene ljude i to je čak njena obaveza. Muškarac bi bio grješan ako bi joj to uskratio. Kada žena usvoji obavezno znanje, ona nema pravo izlaziti iz kuće radi dodatnog obrazovanja bez dozvole svoga muža…“ Žena će uz saglasnost i podsticanje od svoga muža sticati znanje i biti korisna svojoj porodici i zajednici, jer je to njeno pravo i obaveza. Obaveza je da žena izađe iz kuće radi sticanja nužnog znanja koje će je upoznati sa njenim obavezama prema Gospodaru, porodici i društvu u kojem živi, ukoliko ga ona ne može steći u svojoj kući, posredstvom svoga muža, staratelja ili nekoga ko će to u njihovo ime obaviti i ukoliko nema drugog načina za to poput učenja iz knjiga, preko radija, televizije, ili interneta.

Kod naših starih bilo je uvriježeno mišljenje da djevojke ne trebaju da se školuju, već treba isključivo da se posvete kući. Zabranjivali su svojim kćerkama da idu dalje od osnovne škole, a neke, čak, nisu imale ni tu sreću. Naći ćemo da je najnepismeniji dio ženskog stanovništva u BiH prije rata, kao i kod nas u Sandžaku, bio među muslimanima. Za takvo stanje ne možemo kriviti nikoga drugog do svoje neshvatanje važnosti obrazovanja ženskog kadra. Neki smjerovi i zanimanja isključivo su vezani za žene i u takvim situacijama samo je ona kompetentna obavljati izvjesni posao.

Nužno je obrazovati ženski kadar posebno u oblasti medicine, konkretno ginekologije, gdje će žene isključivo preuzeti ulogu takve vrste liječenja, praćenja i porođaja naših majki i sestara, jer je po islamu zabranjeno da to čine muškarci, osim u nuždi. Također, potrebno je da se žene obrazuju iz oblasti pedagogije i psihologije kako bi radile posao odgajanja i vaspitavanja djece i omladine, a to je njihova obaveza pored časne uloge vođenja kućnih poslova i odgajanja svoje djece.

Danas, nakon što je sve više žena muslimanki postalo obrazovano i nakon što je obrazovanje među muslimanskom ženskom populacijom postalo sveobuhvatno, općepoznato i traženo, neophodno je da se muslimanka ponovo vrati na životnu scenu i zauzme svoje mjesto, i to u svim segmentima života. Ta mjesta su nepopunjena i žude za njenom stručnošću, jer joj ta uloga i funkcija po islamu pripada. Neophodno je danas da muslimanka uzme učešće u životnim zbivanjima i životu uopće. Da bude više uključena u rješavanje sudbonosnih pitanja, a posebno onih koja se tiču ženske populacije. Nužno je da pruži svoj doprinos islamskom buđenju i reaktiviranju islamskog života i na taj način potpomogne islamske projekte i institucije, gdje god je to moguće, na svakom mjestu i u svakom podneblju.

Danas u svijetu, kao i kod nas u Bosni i Sandžaku, ima muslimanki koje su doktorice, inženjerke, arhitektice, profesorice, kao i one koje nose titulu doktora nauka iz raznih naučnih oblasti. Ovaj trend treba se nastaviti zbog neophodnosti pomaganja drugima i unapređivanja općeg stanja u društvu. Što žena muslimanka bude bolje poznavala, razumijevala i prakticirala svoju vjeru, lakše će joj biti da pravilnije, bolje i uspješnije odgoji svoju djecu i odrađuje ostale poslove u kući i van nje.

Glas islama 365, R: Ahlak, A: Msc. Aida Smailagić Murić