Različiti aspekti slobode u islamu (3. Dio)

Reći da je Bog stvorio čovjeka slobodnim po prirodi predstavlja afirmaciju ne samo slobode kao normativnog i izvornog stanja nego i sposobnosti s kojima je čovjekova priroda obdarena, te da je najistaknutija među prirodnim sposobnostima čovjeka njegova sposobnost rasuđivanja.

Argumenti Kur’ana koji se obrađuju u ovom poglavlju odnose se na različite teme, od kojih se neke direktno ili indirektno odnose na slobodu. Relevantno je ispitati, osim direktnih referenci na ovu temu, i druge dijelove Kur’ana koji se odnose na poslanstvo i način na koji je Poslanik Muhamed a.s. savjetovan da poštuje slobodu izbora ljudi. Također je korisno obratiti pažnju na vrijednost razuma i važnost ovog koncepta u kontekstu principa odgovornosti, kao i doktrinu hisbe (naređivanje dobra i zabranjivanje zla). Slijedeći ajet iz Kur’ana utvrđuje slobodu kao inherentnu osobinu svih ljudskih bića:

„Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio.“ (Er-Rum, 30)

Često citirana konstatacija da je „islam prirodna religija“ (el-islam dinul-fitra) implicira da se odnosi na ono što zdrav razum i racionalnost podržavaju, što znači da urođenu slobodu i ispravno postupanje čovjeka islam podstiče.

Proglasiti slobodu osnovnom normom Šerijata znači reći da je svaka osoba slobodna da živi u skladu s tim, osim ako zakon izričito ne predviđa drugačije. Sloboda u ovom smislu je izvorno stanje, a odsustvo slobode, ili njeno ograničenje je izuzetak. Priznanje normativne validnosti slobode znači i to da je ona inherentno pravo svakog ljudskog bića, koje se ne može ukinuti, ili negirati osim zakonskom normom.

Suština gore spomenutog ajeta je reaktualiziranje u hadisu u kojem Poslanik a.s. izjavljuje da je svako dijete rođeno u prirodnom stanju (slobode): „Svako novorođenče rađa se u fitri (prirodnom stanju).“ (El-Tabrizi, Miškat, tom I, hadis br. 90)

Nadalje, islam je zabranio primitivnu praksu zarobljavanja slobodnog čovjeka i njegovo pretvaranje u roba, ili prodavanje u ropstvo, kao što se navodi u hadisi-kudsiju gdje Allah Uzvišeni kaže:

„Troje su protiv kojih ću se Ja boriti na Sudnjem danu: […] čovjek koji proda slobodnog čovjeka i pojede njegov novac.“ (Muhji el-Din el-Nevevi, Rijad el-Salihin, drugo izdanje od Muhammeda Nasira el-Dina el-Albanija, Bejrut, Dar el-Mekteb el-Islami, 1404/1984, hadis br. 1592: druge dvije kategorije tiču se onih koji varaju druge i onih koji odbijaju da radnicima daju ono što im pripada.)

Dakle, zaključuje se da je sloboda prirodno pravo, darovano svakom od rođenja. Ona je inherentna i neprekidna i nijedan čovjek nema ovlaštenje da oduzme ono što je Bog darovao kao prirodno pravo. Suština ove poruke prenesena je od strane halife Omera ibn el-Hattaba u obliku pitanja koje je tražilo očigledan odgovor: „Od kada ste porobili ljude koje su njihove majke rodile kao slobodne pojedince?“ (Ebu Zehre, Tenzim el-Islam, str. 28; Tublije, El-Islam vel-Hukuk el-Insan, str. 281; Muhamed Selim el-Ava, Fi'l-Nizam el-Sijasi li'l Davle el-Islamijje, Kairo, El-Mekteb el-Misri el-Hadis, 1983, str. 314)

Jedna od praktičnih manifestacija norme slobode u fikhskim djelima jeste položaj napuštenog djeteta (el-lekit), čiji identitet, bilo da je rođeno kao slobodan čovjek ili rob, nije poznat. Lekit koji se pronađe na ulici, ili bilo kojem drugom mjestu, pretpostavlja se da je slobodna osoba zbog općeg principa ljudske slobode. Štaviše, kolektivna je dužnost (fard kifaje) zajednice u cjelini i osobna dužnost (fard ajn) pojedinca koji pronađe lekīta da ga zaštiti i osigura mu sigurnost. (Muhammed Amin ibn ‘Abidin, Hašije Radd el-Muhtar ‘ala Durr el-Muhtari, drugo izadnje, Kairo, Mustafa el-Babi el-Halabi, 1386/1966, IV, 139; Ahmed Jusri, Hukuk el-Insan ve Asbab el-‘Unf fi'l-Mudžama el-Islami fi Dav’Ahkam el-Šeri'ah, Aleksandrija – Egipat, Menša’at el-Me'arif, 1993, str. 29; Zuhejli, El-Fikh el-Islami, V, 766)

Treba napomenuti i pravilo imama Ebu Hanife koje kaže da se maloumna osoba (sefih) ne može lišiti zbog straha da će rasipati vlastitu imovinu, jednostavno zato što bi to značilo kompromitiranje njegove slobode i ličnog dostojanstva radi zaštite njegove imovine. (Ebu Zehre, Tenzis el-Islam, str. 135; El-Ili, El-Hurrijje, str. 362; Jusri, Hukuk el-Insan, str. 29)

Kur’anska vizija slobode čovjeka je sveobuhvatna na način da ona poziv u islam, misiju Poslanika Muhameda a.s. i način na koji se islamu poziva čini osnovnom slobode izbora. Tri najvažnija cilja poslaničke misije Muhameda, alejhis-selam, izložena su na sljedeći način: „Koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih; koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti; koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi.“ (El-E‘raf, 157)

Tri glavna cilja islama koja su ovdje navedena su: promovirati koncept hisbe, odnosno naređivanje dobra i zabranjivanje zla; odrediti halal i haram te osloboditi ljude od ranijih ograničenja. Ova karakterizacija poslanstva Muhameda a.s. može se proširiti i na druge poslanike, od kojih su svi bili zagovornici slobode i oslobodioci svojih naroda od ugnjetavanja. Na primjer, u Kur’anu se navode odlomci gdje Faraon upućuje Musau: „Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?“ – reče faraon – „i uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?“ (Eš-Šu'ara, 18-19)

Na to Musa odgovori: „A dobročinstvo koje mi prebacuješ – da nije to što si sinove Israilove robljem učinio?“ (Eš-Šu'ara, 22) Faraon je očigledno pokušao pridobiti Musaa, ali Musa odgovara da ne može šutjeti o porobljavanju svog naroda samo zato što je odrastao u Faraonovom domu. Murteza Mutehhari je izvukao sljedeći zaključak iz ovog i sličnih kur’anskih odlomaka: „Definitivno znamo da je jedan od ciljeva poslaničke misije (svih poslanika) bio uspostavljanje društvene slobode i borba protiv svakog oblika porobljavanja i društvene deprivacije.“ (Mutehhari, Spiritual Discourses, str. 30)

Kur’an opisuje Poslanika Muhameda a.s.,kao svjedoka, opomenjivača prijestupnika i onoga koji donosi radosne vijesti čestitima. Njegova osnovna misija bila je informirati ljude i dati im slobodu da sami donose svoje odluke. Drugim riječima, oni su odgovorni za način na koji ostvaruju slobodu izbora. Oni koji su željeli slijediti ispravne upute činili su to za svoje vlastito dobro, a oni koji su to odbili činili su to na vlastitu štetu. Ovo je, zapravo, tema nekoliko ajeta u Kur’anu.

„O, Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao Poslanika a.s. koji opominje.“ (El-Ahzab, 45)

„Reci: – O, ljudi, Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj koji se uputi Pravim putem – uputio se za svoje dobro, a onaj koji krene stranputicom – krenuo je na svoju štetu, a ja nisam vaš odvjetnik.“ (Junus, 108)

Poslanik a.s. nije bio tiranin (džebbar), niti vladar nad ljudima. U osnovi njegove misije nije bilo da narušava slobodu ljudi, već samo da ih upozori na posljedice izbora koje su napravili:

„Ti ih ne možeš prisiliti, nego podsjeti Kur’anom onoga koji se prijetnje Moje boji!“ (El-Kehf, 45)

„Ti poučavaj – tvoje je da poučavaš, ti vlast nad njima nemaš!“ (El-Gašije, 21-22)

Nastavit će se…

R: Prijevodi, Glas islama 366, a : Mustafa Hašim Kamali, prijevod sa engleskog: dr.hfz. Almir Pramenković