Arhitektura riječi

Riječ je logos svega, ona je smisao koji je ispunio vasionu i Zemlju smislenom cjelinom, sa riječima Objave objavljen je vječni smisao života, sa vanvremenskom konotacijom, sa punom afirmacijom i tematizacijom dunjalučko-ahiretske svijesti, u riječi je posađena klica svih relacija – vertikalne i horizontalne prirode među ljudima.

„U početku bijaše riječ, i riječ bijaše kod Boga, i riječ bijaše Bog.“ (Biblija)

Riječ je nesumnjivi ambasador našeg najdubljeg smisla i apstraktno-izražajnog opusa, ona je pokazatelj i u kvantitativnom i u deficitarnom smislu, i kada je malo riječi i kada je puno riječi, da one obiluju sa puno više značenja u odnosu na izrečeno. Da li kvalitetna misaona reprodukcija kanališe dovoljno dobro izbor riječi, zavisi od ustrojstva naših etičko-ponašajnih smjernica u životu, od našeg temperamenta, vaspitanja i ambicija.

Riječ je logos svega, ona je smisao koji je ispunio vasionu i Zemlju smislenom cjelinom, sa riječima Objave objavljen je vječni smisao života, sa vanvremenskom konotacijom, sa punom afirmacijom i tematizacijom dunjalučko-ahiretske svijesti, u riječi je posađena klica svih relacija – vertikalne i horizontalne prirode među ljudima.

Riječ ima svog vlasnika dokle god je ona produkt smislene tematizacije: Zašto govorim, kako, u ime čega i šta govorim? To ne znači da u suprotnom od ove konotacije ona nema svoga vlasnika, zapravo, u suprotnom scenariju od pomenutog samo je količina odgovornosti i štete veća, jer ako nema ovih pratećih faktora odgovornosti, tj. zbog čega govorimo (a to je period razmišljanja, dok ne izgovorimo riječ), dok je riječ još uvijek samo naša, a naša je riječ dok je nismo izgovorili. U razradi tog takvog koncepta krije se početak velikog ličnog autoprogramiranja u hladu novih navika.

Zapravo, u ovoj klimi raste spoznaja koju je i Imanuel Kant davno apostrofirao u svom kategoričkom imperativu: Šta treba da znam, šta treba da činim i čemu treba da se nadam.

I na početku i na kraju trebali bi da baždarimo introspektivnu poruku smisla same arhitekture i značaja riječi. U toj prigodnoj neskladnosti unutar introspektivne igre potencijalne refleksije naših riječi, počinje reanimacija svijesti o svakodnevnoj bitnosti i posljedicama riječi, a koja na kraju produkuje sve relacije u nama, a onda i među nama…

Pokušajmo da shvatimo da riječ ima oštrinu noža, dubinu okeana, smislenost, širinu i refleksivnost kosmosa, uspješnu isceliteljsku ulogu i reanimatorsku ulogu unutar svih naših strahova, strepnji, nagona i motiva.

Analizirajte fenomen naše najosnovnije dnevne komunikacije, koliko su nam nekada bitni i boja, i oštrina, i način, i gestikulacija, i dubina i osjećajnost u riječima.

Kada vas neko smisleno i empatično (bez izraženog formalizma) pozdravi sa: „Kako ste, selam alejkum, dobar dan, prijatan dan…“, taj vaš sagovornik vam ne šalje samo pitanje, već vas prvo primjeti da ste živi, da postojite i kao da vam pored toga šalje i poruku: „Ja te vidim, ti za mene postojiš, drago mi je što si pored mene, neka tvoj dan bude uspješan i prijatan.“ Koliko ova mala razrada nekada i onu najosnovniju protokolarno-poželjnu komunikaciju može učiniti smislenom ako u sebi sadrži, s jedne strane, barem malo osjećaja i svakako, s druge strane, bar malo empatičnog razumijevanja smisla te poruke.

Ova najosnovnija komunikacija nas, prije svega, uči da onako kako je bitno da i u najosnovnijoj komunikaciji budemo moralno-odgovorno prisutni u punom potencijalu svake riječi i slova, svakodnevno učimo se majstorstvu kanalisanja i davanja „duše“ svakoj našoj arhitektonskoj građevini riječi, produkovanoj temeljnom sviješću unutar našeg svijeta riječi.

Sa jakom riječi i sa lošom riječi mi crtamo drugima kosmos unutar nas, jer kosmosu u kom se nalazimo jedini kvalitetan ekvivalent je kosmos unutar nas. Sliku tog kosmosa, kvalitet, snagu, ljepotu ili smisao (besmisao) ne možemo nikako vjernije prezentirati drugima bez kvalitetne izgradnje arhitekture riječi.

Ona stara antička: „Progovori da znam ko si…“ tjera nas i vraća sebi. Ovaj izazov da progovorimo, kazujući tako više o sebi nego možda i o drugima, izazov je koji stoji i danas. Nikada nismo imali više šanse da govorimo, a nikada više šutnje na nepravdu, je li do drugih, ili do nas? Implicira se iz ove konotacije jedna pouka: Oni koji znaju šta govore, pored toga što znaju, moraju i trebaju hrabrosti da kažu pravi – istiniti govor, a valjda su takva vremena da je potrebna hrabrost da bi se kazala kvalitetna riiječ – istina…

Ako posmatramo simboliku Aristotelovog silogizma, u kojem je logika promišljanja da ako je jedna premisa logički povezana sa drugom, onda se nužno dolazi do zaključka koji mora biti tačan, te nam se tako šalje lijepa simbolika u zaključivanju. Zapravo, gledajući tako dolazimo do spoznaje da ako su naše riječi ispravne, logične, znamo zbog čega ih govorimo, znamo u ime koga ih govorimo i šta njima želimo posijati, ustvari mi simboliziramo analizu sklada i logike u izgradnji naše lične arhitekture riječi, a koja nudi otvorena vrata da naše riječi budu naša deviza djelovanja, smislenosti, ustrajnosti i rada u duhu ove simbolike.

Koliko ćemo kvalitetno ustrajati u ovim smjernicama zavisi ne samo od gore pobrojanih smjernica u tekstu, već i od naše lične hrabrosti.

Nekada u prošlim vremenima simbolika hrabrosti opisivana je kroz konkretne dokaze hrabrosti u borbi, kao i opisima borbe, oružja, podviga i sl. Danas je ta simbolika u doba riječi, tehnologije, izražene hipokrizije, geopolitičke zavisnosti manjih država od mega snažnih država eksploatatorskih orijentacija u geopolitici, zamijenjena hrabrošću da, u lično ime i u ime kolektiviteta, smognemo snage da našu riječ asertivno i hrabro plasiramo u javnost, kao pečat da i na početku i na kraju svakog individualnog i kolektivnog procesa bijaše riječ.

R: KOLUMNA, a : Ibiš Ljajić,Glas islama 366