Dani tekbira – oživljavanje prakse prvih generacija

Period od sabah namaza na dan Arefata, pa sve do ikindije četvrtog dana Kurban bajrama obilježen je posebnim ibadetom – učenjem tekbira.

Hvala Allahu, Koji stvara dane i noći i Koji je Vladar svega u njima. Salavati i selami su na posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu porodicu i sve njegove ashabe.

Period od sabah namaza na dan Arefata, pa sve do ikindije četvrtog dana Kurban bajrama obilježen je posebnim ibadetom – učenjem tekbira. Iako je među našim muslimanima ustaljena praksa da se nakon farz namaza u džamijama za vrijeme Kurban bajrama uče tekbiri, primjetno je slabljenje te prakse. Jedan od razloga za to jeste rašireno nepoznavanje ovog propisa, njegove važnosti i utemeljenosti u praksi prvih generacija. Buharija i Muslim bilježe sljedeće predanje: „Omer bi učio tekbire u svom šatoru na Mini, pa bi ga čuli vjernici u džamiji, te bi i oni počeli učiti tekbire. Potom bi tekbire prihvatili i ljudi na čaršiji, sve dok se cijela Mina ne bi orila od tekbira.“

Iz ovog vjerodostojnog predanja mogu se izvesti tri važna zaključka: prvo, da je hazreti Omer učio tekbire; drugo, da su se tekbiri učili glasno; treće, da je njihovo učenje bilo zajedničko i javno. Iako je i sama ova predaja dovoljna da potvrdi utemeljenost zajedničkog i glasnog učenja tekbira, u nastavku ćemo se ipak osvrnuti na pravna djela i način na koji se u njima tretira propis učenja tekbira u danima Kurban bajrama.

U jednom od ranih djela hanefijske pravne tradicije Kitābu-l-Āsār, imama Muhammeda ibn Hasana eš-Šejbanija, prenosi se da tekbiri počinju od sabah namaza na dan Arefata i traju do ikindije posljednjeg dana tešrika, odnosno trinaestog dana zul-hidždžeta. Također, u komentaru djela El-Džāmiʿu-s-sagīr navodi se da će muktedija proučiti tekbir i u slučaju da imam to izostavi nakon namaza.

U djelu Šerhu muhtesari-t-Tahavije imama Ebu Bekra el-Džessasa navodi se da su Alija, Omer i Ibn Mes'ud zastupali stav da učenje tekbira počinje od sabah namaza na dan Arefata. Također, od Alije i Omera se, prema jednom lancu prenošenja, prenosi da tekbiri traju do ikindije četvrtog dana Bajrama, odnosno do trinaestog dana zul-hidždžeta, što je u skladu s našom ustaljenom praksom.

U djelu Bidājetu-l-mudžtehid ve nihājetu-l-muktesid imama Ibn Rušda el-Kurtubija navodi se: „Rekli su: učenje tekbira nakon namaza u ovim danima propisano je za onoga koji klanja u džematu.“ U fusnoti Abdullah ez-Zahim navodi da je to mišljenje i Es-Sevrija, a prenosi se i od Ibn Mes'uda i Omera. Imam Šafija smatra da je sunnet učiti tekbire nakon svakog obavljenog namaza, pa i nakon nafila, dok je mišljenje imama Malika, Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika da se oni uče samo nakon farz namaza. Vrijedno je spomenuti i odgovor imama Ahmeda, naveden u fusnoti istog djela, na pitanje na osnovu kojeg hadisa znamo da tekbiri počinju od sabah namaza na dan Arefata i traju do ikindije trinaestog dana zul-hidždžeta. Odgovorio je: „Konsenzusom: Omer, Alija, Ibn Abbas i Ibn Mes'ud.“

U knjigama fikha (islamskog prava) bilježe se stavovi učenjaka prema kojima je takva praksa bila široko rasprostranjena, kao što je bilo rasprostranjeno i glasno učenje tekbira, barem među prvim generacijama. Posebno je važno naglasiti da su se tekbiri učili glasno i masovno, do te mjere da se od tabi'ina Mejmuna ibn Mihrana prenosi da je rekao: „Zatekao sam ljude da uče tekbire u deset dana zul-hidždžeta toliko da sam to uspoređivao s valovima, zbog mnoštva učenja i glasova.“ Potom je dodao: „Zaista su ljudi postali manjkavi (nemarni) zbog toga što su izostavili učenje tekbira.“

Postoje brojna predanja koja potvrđuju praksu prvih generacija da glasno uče tekbire, zajednički i u mnoštvu, na različitim mjestima, poput džamija, kuća, ulica i čaršija. Što se tiče pravnog statusa učenja tekbira, stavovi učenjaka kreću se od toga da je riječ o pohvalnom djelu i sunnetu, pa sve do vadžiba, u zavisnosti od pravne škole. Prema hanefijskom mezhebu, učenje tekbira nakon farz namaza ima status vadžiba.

U djelu El-Mebsut imama Es-Serahsija navodi se: „Tekbir je kazati nakon selama: Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe illallahu vallahu ekber, Allahu ekber ve lillahi-l-hamd, a to su riječi Alije i Ibn Mes'uda.“ Naravno, postoje različite verzije tekbira i čovjek neće pogriješiti koju god od njih da prouči. Ipak, kod nas je u džematu prikladnije učiti navedenu verziju, budući da je ona ustaljena u praksi i da se na taj način izbjegava moguća zabuna.

Premda smo spomenuli da se tekbiri uče nakon namaza u džematu, potpunijem dobru i ostvarenju ove prakse bliže je da tekbire uči svaki klanjač, makar klanjao sam, bio musafir ili ih učio nakon nafila. Veličina i značaj učenja tekbira toliki su da imam Es-Serahsi ističe kako ono za one koji nisu na hadžu zauzima mjesto telbije hadžija.

Čin učenja tekbira nakon namaza, kako se navodi u pravnim djelima, predstavlja praksu koju ne bi trebalo olahko izostavljati. Za njegovo učenje obećana je velika nagrada, dok njegovo zapostavljanje, u najmanju ruku, otvara ozbiljno pitanje nemara prema propisanom ibadetu. Učenje tekbira u džematu, nakon farz namaza, glasno i zajednički, predstavlja oživljavanje zapostavljenog sunneta, zašta je obećana posebna nagrada. Kada se tome pridoda opće stanje muslimana, takva praksa postaje još preča, jer može biti jedan od načina međusobnog zbližavanja i jačanja zajedništva, Allahovom milošću.

R: Šerijat i pravo, a: Hamza Halilović, Glas islama 367,