Različiti aspekti slobode u islamu (5. dio)

Islam odbacuje prisilu čak i ako je to jedini put do samog islama, kako Kur’an izjavljuje: „U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude!“ (El-Bekare, 2:256)

Ova afirmacija slobode vjere nalazi još empatičniju podršku u sljedećem obraćanju Poslaniku, alejhi selam: „Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?“ (Junus, 10:99)

Kao da Svevišnji Bog govori Poslaniku, alejhi selam: „Da li radiš ono što Ja nisam htio?“ Bog je izabrao da ljudima dopusti slobodu izbora u vjeri koju prihvate, a Poslanik, alejhi selam, jasno je upozoren na to da ne bi trebalo biti kompromisa u vezi s tim. Ova tema se ponavlja dok Kur’an dalje objašnjava: „…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje.“ (El-Kahf, 18:29)

Kur’an se opisuje i kao opomena (ez-zikr) onima koji žele biti na Pravom putu (Et-Tekvir, 81:28)

Još jedna kur’anska tema koja se odnosi na slobodu jeste dostojanstvo čovjeka i različiti oblici tog dostojanstva koje tekst Kur’ana elaborira na više mjesta. Najizričitija od svih ovih izjava jeste ona koja prenosi Božiju potvrdu: „Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali.“ (El-Isra, 17:70)

Čovjekova sloboda je, u kur’anskom sistemu vrijednosti, komplementarni dio njegovog inherentnog dostojanstva.

Još jedna karakteristika kur’anskog učenja koja afirmira ljudsku slobodu jeste odgovornost čovjeka za vlastite postupke. Četiri kur’anska ajeta govore o ovome: prvi govori o emanetu (povjerenju) koje je Svevišnji ponudio Svojim stvorenjima. Taj kur’anski tekst obznanjuje: „Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek.“ (El-Ahzab, 33:72)

Muhammad Ikbal tumači emanet u značenju da je „čovjek povjerenik slobodne ličnosti“ i, stoga, nosi odgovornost koja dolazi s tim. Sloboda je, osim toga, u ovom smislu emanet koji je čovjek prihvatio na svoju odgovornost. (Muhammed Ikbal, Reconstruction of Religious Thought in Islam, Lahore, Šah Muhammed Ešraf Press, 1982, str. 95)

Sloboda je emanet kojim je Bog Uzvišeni obdario čovječanstvo u njegovoj ulozi kao Božijeg namjesnika (halifa) na Zemlji, emanet koji zahtijeva sposobnost čovjeka da posluša, ili da ne posluša Boga. Božije darivanje ovog emaneta, drugim riječima, uzima u obzir sposobnost čovječanstva da ga nosi, a s njim ide i sloboda da se odluči da li će se pokoriti Njegovom emanetu, Njegovoj religiji i Njegovom šerijatu. (Sa'b, ‘El-Hurrijje el-Felsafijje’, str. 98)

Naredna tri ajeta u nastavku objašnjavaju neke od osobina slobode naspram odgovornosti u islamu. Sloboda je preduvjet odgovornosti (teklif):

„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi.“ (El-Bekare, 2:286)

„Svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini.“ (Et-Tur, 52:21)

„Da nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi.“ (El-Najm, 53:38)

Da bi određena osoba bila odgovorna za svoje ponašanje, ona mora imati slobodu da odabere svoje ponašanje.

Druga karakteristika kur’anskih argumenata o slobodi temelji se na konstantnom pozivu da se koristi racionalno prosuđivanje. Na brojnim mjestima i u širokom spektru konteksta, Kur’an hvali one koji promišljaju i istražuju (jenzurun), one koji razmišljaju (jetedebberun), one koji koriste razum (ja’kilun), one koji razumiju (jetefakkahun) i one koji znaju (‘alimun). Nadalje, Kur’an oštro osuđuje one koji ne uspijevaju tragati i promišljati o Božijim porukama te o svijetu koji ih okružuje. Ove teme su među glavnim temama koje se redovno pojavljuju kroz tekst Kur’ana. (Muhammed ‘Ammere, el-Islam ve Hukuk el-Insan: Denurat el-Hukuk, Kairo, Dar el-Šuruk, 1409/1982, str. 26-30)

Osvrt na istraživanje i razmišljanje (en-nazar) javlja se na pedeset mjesta, a racionalno prosudivanje (teakkul) na pedeset i dva mjesta, znanje (el-‘ilm) na oko sto mjesta, a razmišljanje (tafekkur) i razumijevanje (tefekkuh) na oko četrdeset mjesta. (Fu'ad ‘Ebd el-Baki, El-Mu'džem el-Mufehras li-Elfaz el-Kur'an el-Kerim, drugo izdanje, Kairo, Dar el-Fikr, 1402/1981, pod relevantnim unosima.)

Djelimično je zbog naglaska koji Kur’an stavlja na ovakve teme ulema smatrala da je traganje za znanjem kolektivna obaveza muslimanske zajednice, a u nekim slučajevima, lična obaveza svake osobe. Kur’an se u gotovo svim ovim ajetima obraća slobodnim pojedincima koji se ne prisiljavaju da prihvate, ili negiraju, osim ako nisu uvjereni u vrijednost teme koju istražuju. Slijepo slijeđenje drugih, uključujući i vlastite pretke, te neosporno pridržavanje naslijeđa prošlosti ne preporučuje se u Kur’anu. Tako Kur’an s neodobravanjem prepričava tvrdnju nevjernika: „Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili. – Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravome putu bili?!“ (El-Maida, 5:104) (El-Zuhruf (43:23)

Poslanik, alejhi selam, je u osnovi podržao istu poruku kada je uputio vjernike: „Neka se niko od vas ne pretvara u slijepog pristalicu drugih. Nemojte činiti dobra djela, ili se upuštati u zlo samo zato što drugi čine isto. Ne. Odlučite sami. Ako drugi čine dobro, činite i vi dobro; a ako drugi čine loše, neka niko ne slijedi druge u zlom ponašanju.“ (El-Tabrizi, Miškat, III, 1418, hadis br. 5129)

Na temu političke slobode, jedan hadis ukazuje na to da „nema poslušnosti u grijehu. Poslušnost se naređuje samo u čestitosti“. (El-Tabrizi, Miškat, II, hadis br. 3665)

Tako, kada vlasti daju naredbe koje krše principe islama, pojedinac nije dužan da ih posluša. Ovaj hadis, zapravo, pruža osnovu legitimiteta za ustanak građana protiv bezakonja i despotizma. U ovom smislu, Šerijat se ističe kao jedina pravna tradicija koja osigurava ono što se vidi kao konačna politička sloboda. (Sab, ‘El-Hurrijje el-Felsafijje’, str. 103)

Suština ovog hadisa potvrđena je i u drugom hadisu u kojem Poslanik, alejhi selam, izjavljuje da „je najbolji oblik džihada (borbe) reći riječ istine vladaru tiraninu“. (Muhammed el-Kavzini ibn Madže, Sunen Ibn Madže, Istanbul, Cagly Yayinlari, 1401/1981,  Kitab el-Fitan, bab el-emr bi'l-mea'na ve nehji el-munker, hadis br. 4011)

Poslanik, alejhi selam, također, uputio je svoje sljedbenike da „govore istinu čak i ako je neprijatna”. (Džalaluddin el-Sujuti, El-Džami’ el-Sagir, četvrta ed., Kairo, Mustafa el-Babi el-Halabi, 1954, I, 111)

U isto vrijeme, tišina inspirirana strahom od ljudi izjednačava se sa samoponiženjem, kao u sljedećem hadisu:  „Ne daj da te iko ponizi!“ Na to su drugovi odgovorili: „Kako to učiniti, o Božiji Poslaniče?“ Tada je Poslanik, alejhi selam, rekao: „Kada neko vidi priliku da progovori u ime Boga, ali ne progovori, tada će mu Allah, Uzvišeni, na Sudnjem danu reći: ”Šta te spriječilo da progovoriš o toj temi?” A kada osoba odgovori: ”Zbog straha od ljudi”, tada Allah kaže: ”Trebalo je da se bojiš Mene i stavljaš Me iznad straha od drugih.”“ (Ibn Madže, Sunen,  Kitab el-Fiten, b. el-emr bi'l-ma'ruf ve nahji an el-munker)

Naglasak islama na slobodu savjesti i moralnu autonomiju pojedinca očigledan je i u sljedećem hadisu:  „Kada vidite bilo koju zajednicu koja se boji reći tiraninu: ”O, tiranine”, onda više nije vrijedno pripadati joj.“ (Ahmed Ibn Hanbel, Musned el-Imam Ibn Hanbel, 6 tom, Bejrut, Dar el-Fikr, n.i., II, 163; El-Sujuti, El-Džami’ el-Sagir, I, 41)

Glas islama 367, a: Mustafa Hašim Kamali, prijevod sa engleskog: dr. hfz. Almir Pramenković