Nemoj misliti na roze slona

Psiholozi i stručnjaci za razvoj djece već dugo naglašavaju koliko je važno davati djeci pozitivno usmjerene instrukcije. Umjesto zabrane, korisnije je djetetu reći šta može i treba uraditi. Na primjer: umjesto „nemoj trčati“ – „hodaj polako“, umjesto „ne viči“ – „pričaj tiše“… Na taj način djetetov mozak dobija konkretnu smjernicu. Dijete zna šta se od njega očekuje i lakše može prilagoditi ponašanje.

Kada pročitamo rečenicu: „Nemoj misliti na roze slona“, većina ljudi upravo tada zamisli roze slona. Ovaj jednostavan psihološki fenomen često se koristi kako bi se objasnilo na koji način naš mozak funkcionira kada pokušavamo nešto potisnuti ili zabraniti. Da bismo „ne mislili“ na nešto, naš mozak prvo mora prizvati upravo tu sliku ili misao. Tek nakon toga pokušava da je potisne. Upravo zbog toga zabrane često proizvode suprotan efekat.

Ovaj princip posebno je važan kada govorimo o djeci i njihovom razvoju. Dječji mozak nije isto što i mozak odrasle osobe. On je u procesu intenzivnog razvoja, oblikovanja i povezivanja iskustava sa emocijama. Djeca svijet ne razumiju kroz komplicirana objašnjenja, već kroz slike, emocije, ton glasa i konkretne poruke koje dobijaju od odraslih.

Djetetu često kažemo:

„Nemoj trčati.“

„Ne viči.“

„Ne prosipaj.“

„Ne diraj.“

„Nemoj pasti.“

„Ne boj se.“

Dječji mozak prvo registrira upravo ono što ne želimo da uradi. Umjesto da obradi negaciju, dijete zamišlja radnju: trčanje, vikanje, prosipanje, padanje ili strah. Razlog za to leži u načinu na koji se razvija dječji nervni sistem i sposobnost samoreguliranja.

Prefrontalni korteks, dio mozga zadužen za kontrolu impulsa, planiranje, razumijevanje posljedica i samokontrolu, kod djece još uvijek nije potpuno razvijen. Taj dio mozga sazrijeva godinama i nastavlja razvoj čak i tokom adolescencije. Zbog toga mala djeca ne reagiraju uvijek na zabrane onako kako odrasli očekuju. Ne zato što su neposlušna ili „bezobrazna“, nego zato što njihov mozak informacije obrađuje drugačije. Kada dijete čuje riječ „ne“, ono često ne dobije jasnu instrukciju šta zapravo treba uraditi. Mozak ostaje fokusiran na zabranjenu radnju. Zato se često desi da dijete nakon rečenice „nemoj trčati“ nastavi trčati, ili nakon „ne viči“ nastavi govoriti glasno. Odrasli tada mogu pomisliti da dijete provocira ili ignorira pravila, iako je stvarni problem u načinu na koji je poruka formulirana.

Psiholozi i stručnjaci za razvoj djece već dugo naglašavaju koliko je važno davati djeci pozitivno usmjerene instrukcije. Umjesto zabrane, korisnije je djetetu reći šta može i treba uraditi.
Na primjer:

– umjesto „nemoj trčati“ – „hodaj polako“,

– umjesto „ne viči“ – „pričaj tiše“,

– umjesto „nemoj bacati igračke“ – „spusti igračke na pod“,

– umjesto „ne skači po kauču“ – „sjedni ili skači na podu“.

Na taj način djetetov mozak dobija konkretnu smjernicu. Dijete zna šta se od njega očekuje i lakše može prilagoditi ponašanje.

Posebno je zanimljivo koliko emocije utiču na sposobnost djece da slušaju i uče. Kada su djeca uznemirena, uplašena, ljuta ili previše uzbuđena, njihov mozak prelazi u stanje emocionalne aktivacije. Tada racionalni dio mozga radi slabije, a dijete reagira impulsivno. Upravo zato u trenucima tantruma ili jakih emocija često ne pomažu ni prijetnje ni konstantno ponavljanje zabrana.

Odrasla osoba tada govori:

„Prestani plakati.“

„Ne histeriši.“

„Ne ljuti se.“

„Ne budi tvrdoglav.“

Dijete ne dobija pomoć da razumije emociju, već poruku da emocija nije prihvatljiva. Dugoročno, to može dovesti do zbunjenosti, potiskivanja emocija ili osjećaja da nije „dobro“ kada pokazuje ono što osjeća.

Mnogo korisniji pristup bio bi:

„Vidim da si ljut.“

„Teško ti je sada.“

„Hajde da zajedno dišemo.“

„Tu sam da ti pomognem.“

Na taj način dijete kroz odnos sa odraslim uči kako da regulira emocije. Samoregulacija se ne razvija kroz kaznu i zabranu, nego kroz iskustvo smirenog i sigurnog odnosa.

Djeca uče posmatranjem. Njihov mozak konstantno upija informacije iz okruženja. Način na koji odrasli govore, reagiraju na stres, postavljaju granice i pokazuju emocije postaje model koji dijete internalizira. Ako odrasli viču „ne viči“, dijete dobija kontradiktornu poruku. Ako roditelj traži smirenost dok je sam uznemiren, dijete prvenstveno registrira emociju, a ne riječi. Zbog toga stručnjaci često kažu da djeca ne rade ono što im govorimo, već ono što vide da radimo.

Naravno, riječ „ne“ nije zabranjena i postoje situacije kada je ona neophodna. U situacijama opasnosti dijete mora jasno i brzo čuti granicu:

„Ne diraj utičnicu.“

„Ne izlazi na ulicu.“

„Stop.“

Međutim, problem nastaje kada „ne“ postane dominantan način komunikacije. Dijete koje tokom dana konstantno sluša zabrane može razviti frustraciju, otpor ili osjećaj da stalno radi nešto pogrešno. Takva komunikacija vremenom iscrpljuje i dijete i roditelja. Savremena istraživanja iz razvojne psihologije i neuropsihologije pokazuju da djeca mnogo bolje sarađuju kada se osjećaju sigurno, viđeno i povezano sa odraslom osobom. Povezanost aktivira centre u mozgu zadužene za učenje, pažnju i emocionalnu regulaciju. Strah i konstantna kritika, s druge strane, aktiviraju sistem za preživljavanje, zbog čega dijete teže sluša, pamti i kontrolira ponašanje.

Važno je razumjeti da dječji mozak nije „mali mozak odraslog čovjeka“. On je nezreo, osjetljiv i u stalnom razvoju. Dijete ne manipulira emocijama na način na koji odrasli često misle. Ono tek uči kako da razumije sebe, svijet i druge ljude. Kada promijenimo način na koji govorimo djeci, mijenjamo i način na koji ona doživljavaju sebe. Umjesto poruka fokusiranih na zabranu i grešku, djeca trebaju smjernice, podršku i jasne modele ponašanja.

Možda upravo zato priča o roze slonu nije samo zanimljiv psihološki eksperiment. Ona nas podsjeća koliko riječi imaju snagu i koliko je važno da budemo pažljivi kada komuniciramo sa djecom. Jer dječji mozak ne pamti samo ono što smo rekli, već i kako smo učinili da se osjeća.

Glas islama 367, R: Psihologija a : msc. Naida Karasalihović Bulić