Hidžra kao ogledalo našeg odnosa prema vjeri

Hidžra nije samo preseljenje iz jednog grada u drugi. Ona je, prije svega, preseljenje iz stanja slabosti u stanje snage, iz pokornosti ljudima u pokornost Allahu, iz vezanosti za prolazno prema vezanosti za vječno. Ona predstavlja unutrašnju transformaciju čovjeka koji odlučuje da njegove vrijednosti budu važnije od njegovih interesa, a njegovi ideali važniji od njegovih strahova.

Među događajima koji su oblikovali tok ljudske historije malo je onih čiji značaj nadilazi vrijeme i prostor u kojem su se dogodili. Hidžra Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba iz Mekke u Medinu nesumnjivo pripada toj skupini prelomnih trenutaka koji nisu ostali zatvoreni u okvirima jedne epohe, nego su nastavili živjeti kao trajna inspiracija i pouka generacijama koje su dolazile poslije. Iako se dogodila prije više od četrnaest stoljeća, Hidžra i danas zadržava svoju svježinu, snagu i aktuelnost, jer njena poruka nije vezana samo za određeni historijski trenutak, nego za vječnu ljudsku potragu za istinom, slobodom, pravdom i smislom.

Historijska dimenzija Hidžre dobro je poznata. Mala zajednica vjernika, izložena progonu, ponižavanju i različitim oblicima nasilja, bila je prisiljena napustiti svoj rodni grad i potražiti utočište u drugoj sredini. Na prvi pogled, to je priča o iseljenju i gubitku. Ljudi ostavljaju svoje kuće, imanja, uspomene i sigurnost koju pruža poznato okruženje. Međutim, Hidžra je mnogo više od toga. Ona je priča o dobitku koji nadilazi svaki materijalni gubitak. To je priča o ljudima koji su bili spremni žrtvovati sve što imaju kako bi sačuvali ono što jesu. Njihova najveća vrijednost nije bila zemlja koju posjeduju, niti imetak koji mogu ponijeti sa sobom, nego vjera koju nose u svojim srcima.

Upravo zbog toga Hidžra zauzima posebno mjesto u islamskoj svijesti. Ona nije označila samo promjenu mjesta boravka jedne skupine ljudi. Njome je započelo novo poglavlje ljudske historije. Islam je iz faze duhovnog poziva prerastao u uređenu zajednicu, društveni poredak i civilizacijsku snagu. Objavljene istine, koje su godinama oblikovale srca pojedinaca, počele su oblikovati društvo. Ideja je postala stvarnost, a vjera je dobila priliku da se pokaže kao životni sistem sposoban da uređuje odnose među ljudima, uspostavlja pravdu i gradi novu civilizaciju.

Ipak, veličina Hidžre ne ogleda se prvenstveno u njenim političkim, društvenim ili civilizacijskim posljedicama. Njena najveća vrijednost nalazi se u ljudima koji su je iznijeli. Historija često pamti događaje, datume i rezultate, ali iza svakog velikog događaja stoje ljudi sa svojim uvjerenjima, nadama, strahovima i žrtvama. Kada razmišljamo o Hidžri, pred nama se ne pojavljuje samo slika puta između Mekke i Medine, nego likovi muškaraca i žena koji su taj put prešli vođeni vjerom u Allaha i povjerenjem u Njegovo obećanje.

To su ljudi koji nisu samo izgovarali riječi vjerovanja, nego su ih pretvarali u životnu stvarnost. Njihova vjera nije bila skup apstraktnih uvjerenja niti puka pripadnost određenoj zajednici. Ona je bila snaga koja ih je pokretala, određivala njihove prioritete i usmjeravala njihove odluke. Kada je došao trenutak izbora između vjere i dunjalučke koristi, između istine i komfora, između principa i interesa, oni nisu oklijevali. Njihov odgovor bila je Hidžra.

U tome se krije jedna od najvažnijih poruka ovog događaja. Hidžra nije samo preseljenje iz jednog grada u drugi. Ona je, prije svega, preseljenje iz stanja slabosti u stanje snage, iz pokornosti ljudima u pokornost Allahu, iz vezanosti za prolazno prema vezanosti za vječno. Ona predstavlja unutrašnju transformaciju čovjeka koji odlučuje da njegove vrijednosti budu važnije od njegovih interesa, a njegovi ideali važniji od njegovih strahova.

Razmišljanje o Hidžri ne može se zaustaviti samo na njenoj historijskoj dimenziji niti se iscrpiti u nabrajanju poznatih činjenica. Mnogo važnije od samog događaja jeste poruka koju on nosi i čovjek kojeg oblikuje. Hidžra se zato može posmatrati kao trajni izazov koji stoji pred svakom generacijom muslimana. Pitanje koje se postavljalo prvim muslimanima nije nestalo završetkom njihove epohe. Ono se iznova javlja u svakom vremenu, samo u drugačijim okolnostima i oblicima.

U tom smislu, centralna misao ovog promišljanja sadržana je u pitanju: Živimo li za islam ili od islama? To pitanje ne traži brz ni jednostavan odgovor. Ono od svakog čitaoca zahtijeva iskreno suočavanje sa samim sobom. Prvi muslimani živjeli su za islam. Njihova vjera bila je pokretačka snaga njihovog života, razlog njihovih odricanja i izvor njihove spremnosti na žrtvu. Današnji čovjek, međutim, često se nalazi u opasnosti da vjeru pretvori u sredstvo ostvarivanja vlastitih interesa, društvenog ugleda ili materijalne koristi. Upravo tu nastaje razlika između formalne pripadnosti vjeri i istinskog življenja njenih vrijednosti.

Historija nas uči da se velike promjene ne događaju same od sebe. One nisu rezultat slučajnosti niti plod povoljnih okolnosti. Iza svakog velikog preporoda stoje ljudi spremni da se žrtvuju za ideale u koje vjeruju. Prva generacija muslimana bila je upravo takva generacija. Ona nije osvojila srca ljudi svojom brojnošću, bogatstvom ili političkom moći. Njena najveća snaga nalazila se u vjeri, moralnoj postojanosti i nepokolebljivom uvjerenju da je Allahova riječ iznad svega. Upravo zbog toga bila je sposobna promijeniti tok historije i postaviti temelje jedne od najvećih civilizacija koje je čovječanstvo upoznalo.

Kada danas spominjemo Hidžru i prisjećamo se njenih poruka, postoji opasnost da je svedemo na historijsko sjećanje ili svečanu ceremoniju. Međutim, prava vrijednost sjećanja na Hidžru ogleda se u spremnosti da njene pouke primijenimo u vlastitom životu. Svako vrijeme ima svoje izazove, svoje kušnje i svoje oblike hidžre. Od čovjeka se možda ne traži da napusti svoj grad ili dom, ali se često traži da napusti vlastitu sebičnost, komfor, ravnodušnost i pasivnost. Od njega se traži da izabere između lične koristi i općeg dobra, između šutnje i odgovornosti, između interesa i principa.

Zbog toga Hidžra ostaje trajni simbol ljudske slobode, moralne hrabrosti i vjernosti idealima. Ona nas podsjeća da se istinske promjene ne događaju onda kada se promijene okolnosti, nego onda kada se promijene ljudi. A ljudi se mijenjaju onda kada u njihovim srcima oživi vjera koja ih pokreće da žive za nešto veće od samih sebe.

Poruku koja svakom čovjeku postavlja isto pitanje koje je stajalo pred prvim muslimanima: Šta je to zašta živimo, čemu služimo i koliku smo cijenu spremni platiti za ono u šta vjerujemo? Od odgovora na to pitanje zavisi ne samo sudbina pojedinca nego i sudbina zajednica, naroda i civilizacija.

Upravo zato Hidžra nije završena. Ona traje. Traje u svakom vremenu, u svakom društvu i u svakom ljudskom srcu koje se nalazi pred izborom između prolaznog i vječnog, između interesa i principa, između života za sebe i života za istinu.

Glas islama 368, Naše viđenje