Zulum se kida kada je najdeblji

Svaki grijeh koga čovjek počini spada u grijeh prema Bogu, ili prema sebi, ili prema drugim ljudima i stvorenjima. Svaki zulum koji čovjek počini, nepravda je prema Stvoritelju, ili prema sebi, ili prema drugima.

Ovaj pojam je inače u širokoj upotrebi, čak i u našem bosanskom jeziku je veoma prisutan; u srpskom, hrvatskom, varijanti crnogorskog, zulum je u veoma širokoj upotrebi. Inače, pojam zulum je tipično arapska riječ, izvedena od glagola koji znači činiti nepravdu, pa je pojam zulum glagolska imenica koja znači činjenje nepravde ili sama nepravda. Nepravda je jedna od bolesti protiv koje su objavljene sve nebeske religije i protiv koje su došle sve varijante Božijih objava kroz sve poslanike, od Adema, alejhi selam, pa sve do posljednjeg Vjerovjesnika, pečata vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ova riječ leksički ima srodnost sa više značenja od ove upotrebne i također ima značenje i srodnost sa pojmom mrak. Ova srodnost nije slučajna jer zapravo nepravda i nasilje predstavljaju jednu vrstu mraka – civilizacijskog, moralnog, kulturnog i svakog drugog mraka. Kao što rekoh, sve nebeske religije objavljene su protiv zuluma kao nepravde i protiv valama – općeg mraka.

Da li je moguće da ljudska vrsta doživi ambijent bez nepravde? Zasigurno nije. Jedini ambijent bez nepravde će biti onaj pod apsolutnom Božijom pravdom, a to je budući svijet, odnosno ambijent Dženneta. Kako je čovjek biće kome je svojstveno griješenje, također mu je svojstvena i neka vrsta nepravde. Griješenje nije ništa drugo već sama nepravda. Svi grijesi koje čovjek učini spadaju u jedan od tri paketa zuluma ili nepravde.

Čovjek kroz svoj život ima tri odnosa i relacije i sve što radi spada u jednu od te tri relacije. Prva relacija je čovjek i njegov odnos prema Bogu, druga je čovjek i njegov odnos prema sebi, a treća je čovjek i njegov odnos prema drugim ljudima, ili općenito drugim stvorenjima.

Sve što čovjek radi, govori, prije toga misli, vjeruje zapravo se može smjestiti u jedan od ta tri odnosa. U negativnom smislu, sve što čovjek pogriješi može se svrstati u jednu od te tri relacije. Svaki grijeh koga čovjek počini spada u grijeh prema Bogu, ili prema sebi, ili prema drugim ljudima i stvorenjima. Svaki zulum koji čovjek počini, nepravda je prema Stvoritelju, ili prema sebi, ili prema drugima. Da smo u prilici simpozijumski da razmotrimo ove podteme, imali bi puno materijala. Ali pošto sada tretiramo žive teme, ove teorijske ćemo ograničiti na minimum.

Šta je to nepravda prema Bogu? Mnogo je načina da se učini nepravda prema Stvoritelju. Kršenje svega što je Stvoritelj zabranio jeste nepravda prema Njemu. Da ne bismo ulazili u pojedinosti razlažući sve mogućnosti nepravde prema Stvoritelju, spomenut ću kur'anski ajet koji tretira suštinsku nepravdu prema Stvoritelju: „Zaista je širk, mnogoboštvo najviši stepen nepravde.“

Ne kaže najviši stepen nepravde prema Bogu, već općenito najviši stepen nepravde. Najviši grijeh je širk mnogoboštvo, višeboštvo, bilo idejno, verbalno ili praktično, a višeboštvo znači pored Boga Jednog Jedinog tretirati još nekoga na taj način, ili kako se kod nas kaže pripisati Bogu druga. Još nekoga smatrati Njemu istim ili sličnim to je širk i višeboštvo. To je Božijim riječima definirano kao najviši stepen zuluma, odnosno nepravde. Zašto su ovaj grijeh i ova pojava tretirani kao najviši stepen zuluma, nepravde?

Ne samo zato što je u pitanju grijeh prema Bogu, već zato što iz toga proizilazi svojevrstan lančani udes svih drugih nepravdi, jer uloga vjere, Božije riječi, smisao svih vrijednosti, poznatih i priznatih, jeste održati čovjeka kao jedinku, čovjeka kao mikrokolektivitet koji se zove porodica i čovjeka kao širi kolektivitet koji se zove zajednica ili društvo, ili općenito civilizacija, u određenom stepenu reda. Na ovome svijetu postoje dva puta.

Prvi put je put reda koji podrazumijeva ili kojim se dolazi do ambijenta blagostanja, moralnog i etičkog, u kome čovjekov duh, ljudskost, dostojanstvo, sloboda imaju takvu pitomost da rastu i razvijaju se normalno, da blistaju, listaju i daju plodove. To se zove pravi put. To je put reda zbog koga dolazi Božija riječ, kome teže sva zdrava stremljenja, čak i sve ljudske kreacije i tumačenja koja su bazirana na pravim vrijednostima.

Imamo krivi put, put lutanja ili stranputicu, put zablude. To je put koji vodi ambijentu urušavanja svih ljudskih vrijednosti, općenito ljudskosti, a ponajprije ljudskog dostojanstva, ljudske slobode i svih drugih ljudskih vrijednosti. Islam je to definirao kroz pet univerzalnih vrijednosti zbog kojih postoji vjera. Te vrijednosti je obavezno čuvati, a to su: vrijednost života, vjere, razuma, potomstva i vrijednost dostojanstva. Te vrijednosti čine čovjeka čovjekom. Poštivati te vrijednosti znači graditi ambijent ljudskosti. Društvo, vlast, sistem, norme i sve druge forme i obrasci koji su podređeni ovim vrijednostima pravi su, neovisno kako su formulirani. Suprotno tome, sve norme i forme, sistemi i vlasti, načela i kulture koje ugrožavaju ove odrednice ljudskosti, propale su, stranputica su i izvor nepravde.

Zašto je mnogoboštvo izvor općeg nereda i kolapsa? Zašto iz mnogobožačke percepcije ne mogu da izrastu vrijednosni principi? Mnogobožačka percepcija banalizira svjetonazor, pogled na život, na čovjeka i tu nemamo nikakvu mapu puta po kojoj plovimo. Nakon toga ne postoji ništa što može da bude stabilan okvir zaštite ovih vrijednosti. U mnogim formulacijama vjere pominjali smo pitanje emaneta. Poslanik, alejhi selam, ilustrirajući suštinski kvalitet vjere, zapravo, preferira zaštitu ovih vrijednosti. Između ostalog kaže ko je vjernik: „Onaj od čije ruke su bezbjedni drugi ljudi.“

Vidite kakva je veza između idejnih principa vjere, duhovnih i etičkih principa vjere i implementacije etike. Pravi vjernik je onaj od čijeg jezika i ruke su sigurni drugi ljudi. Ne možeš biti vjernik ti koji se busaš u prsa da si vjernik, koji imaš svu ikonografiju o velikom vjerniku, formu, riječ, preferiranje sebe i kritikovanje drugih. Samo se provjeri na jednom, pa ćeš vidjeti kolika je tvoja vjera. Odlično je što si aktivan u obredoslovnom smislu, ali kada ti čovjek okrene leđa i nije tu, ako ga tvoj jezik kroz ogovaranja i potvore ranjava – ne, ti si veoma slab vjernik. Ako dugo ostaneš veoma slab vjernik ti ćeš prestati biti vjernik. Ne može se predugo biti slab vjernik. Morat ćeš nekuda prevagnuti: ili ojačati svoju vjeru ili će ona da se uruši. Provjeri sebe da li su ljudi bezbjedni od tvog jezika i tvoje ruke. Ruka ovdje označava djelo. Da li su ljudi bezbjedni u njihovom odsustvu od tvog jezika i tvoga djela. Da li imaš kontrolu svog jezika kada te ne čuje tvoj prijatelj, poznanik, neko koga ne voliš. Da li si spreman da pustiš svoj jezik da njegovo dostojanstvo ugrožavaš, a znamo i onu brutalnu formulaciju, a Božija riječ nikada nije slučajna, jer Svevišnji upoređuje ogovaranje i klevetanje sa jedenjem mesa mrtvoga brata. Zašto mrtvoga, jer nije u mogućnosti da se odbrani, jer nije tu.

Hajmo sada, gospodo muslimani, provjerite se, ne morate pred drugim, jer kod nas nema ispovijesti i vjera je koncipirana na neposrednoj komunikaciji sa Stvoriteljem i zato nema vjeroispovijedanja. Zato sugeriram muslimanima da u svojoj terminologiji ne koriste pojam vjeroispovijest. Termin vjeroispovijest je iz pojma ispovijedati vjeru, što je svojstveno kršćanskim pravcima i to je njihova stvar i pravo, ali zato se ne može kazati islamske vjeroispovijesti, jer ne postoji vjeroispovijest. Možete kazati islamske vjere, ili vjere islama, ili muslimanske vjere, ali ne možete kazati vjeroispovijesti, jer u islamu ne postoji vjeroispovijedanje. Naši obredi nisu ispovijedanje, zato što je kod nas strogo zabranjeno posredništvo u vjeri i zato kod nas imami nisu posrednici u vjeri, ulema nisu posrednici u vjeri. Čak i kada imam predvodi namaz, on je samo neko ko organizaciono osigurava formu zajednice u tom obredu. Stoji ispred da bi prevodio, ali on nije posrednik. Zato se može desiti da taj namaz i molitva budu primljeni običnom džematliji, a da ne budu primljeni imamu.

Nastavit će se…

GLAS ISLAMA 368, R: BESJEDA, A: rahmetli muftija Muamer Zukorlić