Fenomen autoriteta

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: „Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika koji u nasljedstvo nisu ostavili dinare ili dirheme, već znanje.“ (Et-Tirmizi)

Islam afirmira učenost (ekspertizu) i kori neznanje (inkompetenciju). Ova činjenica može se predstaviti na mnogobrojne načine, ali ćemo se ovdje zadovoljiti navođenjem jednog od bitnih kur’anskih imperativa i epistemoloških principa – konsultacija znanstvenog autoriteta. U Kur’anu stoji “…pitajte ljude od znanja ako ne znate.” (16:47) Navedeni ajet obično se koristi u kontekstu vjerskog autoriteta. Međutim, može se kazati da je značenje ajeta šire i da ono obuhvata poznavaoce i stručnjake iz svih naučnih oblasti – profanih i sakralnih. Na sličnu sveobuhvatnost ajeta ukazao je, između ostalih, Ez-Zedždžadž (u. 922.), jedan od ranih egzegeta i gramatičara, rekavši u komentaru istog: „Može se reći, a Allah najbolje zna, da se ovdje poručuje: – Pitajte svakog ko je znan po učenosti, slagao se on sa ovom vjerom ili ne.“ (Me‘ānil-Kur’ān, str. 3/201)

Činjenicu da islam uvažava znanje u svom općem značenju, a time i svakog ko je učen u sebi specifičnoj naučnoj oblasti, nalazimo u jednom od učestalih motiva prisutnih u govoru Allahovog Poslanika s.a.v.s., a to je pojam el-‘ilmun-nāfi‘ (korisno znanje) koji iz različitih konteksta u kojima se navodi definitvno ukazuje na svaki vid benefitne spoznaje. Dakle, islam stavlja akcenat na utilitarnost koju znanje donosi. Otuda je i najuzvišenije znanje ono koje vodi spoznaji Uzvišenog – najvećoj koristi. Imam El-Begavi u tumačenju ajeta: „Džine i ljude Sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju“ (51:56) navodi da je poznati mufessir iz generacije tabi‛ina, Mudžahid, rekao da on znači: „…(stvorio Sam ih) da Me spoznaju.“

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: „Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika koji u nasljedstvo nisu ostavili dinare ili dirheme, već znanje.“ (Et-Tirmizi) Na tragu ovih riječi, bilo je sasvim jasno da će zajednica koju je osnovao Poslanik s.a.v.s. na posljetku izgraditi civilizaciju sa fokusom na znanje i znane ljude, znajući da je to vid očuvanja direktnog naslijeđa onoga ko im je dostavio Objavu. Profesor Franz Rosenthal zapaža upravo ovu činjenicu u svojoj knjizi o konceptu znanja u srednjovjekovnom islamu:

„…‘Ilm je jedan od koncepta koji su dominirali u islamu i koji su dali muslimanskoj civilizaciji njen distinktni oblik i izgled. Zapravo, ne postoji koncept koji je bio približno utjecajan na muslimansku civilizaciju, u svim njenim aspektima, do te mjere, kao što je to bio ‘ilm.“ (Knowledge Triumphant, str. 2)

Kultura čitanja, pisanja, znanstvene transmisije, bila je to civilizacija sazidana na temeljima prve Objave: Uči! Učenjaci, centralne figure tog društva, već u ranom periodu razvili su metodologiju razumijevanja Objave. Takva metodologija, očekivano, nije bila uniformna i univerzalna – različiti učenjaci i mislioci artikulirali su različita pravila i principe u svom, nimalo lahkom, poduhvatu razumijevanja Božije riječi. U konačnici, to je dovelo do razvoja zasebnih metodoloških škola mišljenja (mezheba). Postojanje ovakvih organiziranih („zvaničnih“) pravaca vremenom je postala historijska zbilja koja je univerzalno prihvaćena kao validna – bio je to trenutak institucionalizacije vjerskog autoriteta. To je bio i jedini logičan ishod imajući u vidu da je alternativa tome vodila u epistemološku anarhiju – gdje bi se tumačenje islama prepustilo neukima, što bi Objavu izložilo ultimativnom poniženju – njenom pogrešnom razumijevanju.

Vjekovima kasnije, suočeni sa dekadencom svoje civilizacije i konsekventnim gubitkom bitnosti iste na globalnom planu, muslimani su, pored sjećanja na slavnu prošlost, naslijedili i mnoštvo pitanja o tome kako je moguće da se to desilo, šta je moglo uzrokovati takav krah? U moru različitih odgovora na to pitanje, jedan od njih traži poseban osvrt, jer se upravo tiče prirode znanja i znanstvenog autoriteta. Taj odgovor temelji se na ideji da iza nazadovanja i sunovrata muslimanskih društava stoji upravo odano slijeđenje vjerskih autoriteta i tradicije, koje je vremenom dovelo do muslimanskog zaostajanja. Kao odgovor na ovu dilemu vidimo prikladnim navesti razmišljanje velikog islamskog učenjaka Ibn Abidina, koji je živio u relativno bliskom periodu (18-19. vijek), u periodu kojeg možemo grubo okarakterizirati kao tačku susreta sutona starog doba i zore modernosti. Njegovo mišljenje o prirodi vjerskog autoriteta posebno će biti zanimljivo znajući da on sam pripada školi hanefijske tradicije.

Naime, on je napisao djelo u kome razmatra ulogu običaja u deriviranju šerijatskih propisa, pod nazivom Nešrul-‘arfi  fī binā’i ba‘dil-ahkāmi ‘alel-‘urfi. Govoreći o prirodi neovisnog promatranja šerijatskih propisa, on veli: „Mnogi od propisa koji su uspostavljeni idžtihadom ustanovljeni su od strane određenog mudžtehida na osnovu običaja u njegovom vremenu. To znači da kojim slučajem taj mudžtehid živi u današnjem vremenu, on bi govorio drugačije nego tada. Zbog toga je među uvjete idžtihada uvršteno nužno poznavanje običaja.” (str. 100)

Ovdje vidimo da Ibn Abidin ulogu vjerskog učenjaka zamišlja kao dinamičan proces koji je u stalnoj interakciji sa socijalnim okolnostima. Ovakav vid vitalnog islamskog diskursa predstavlja pravi antidot za intelektualnu letargiju koja se može javiti u jednom društvu sa fatalnim posljedicama. O tome Ibn Abidin govori dalje, pa kaže: „Veliki broj propisa mijenja se promjenom vremena, običaja ljudi, javljanjem izvjesne nužde, ili samim degradiranjem (morala) ljudi, tako da bi ostajanje izvjesnog tradicionalnog propisa uzrokovalo samo poteškoću i štetu po društvo, što bi ujedno bilo oprečno Šerijatu koji je izgrađen na olakšavanju, odagnavanju štete i uređenju svijeta na najskladniji način.“

Ibn Abidin dalje napominje kako je to bio prihvaćeni način rezoniranja islamskih učenjaka: „Zbog toga možemo vidjeti učenjake mezheba kako govore drugačije od njihovih prethodnika (utemeljitelja škole), u mnogim pitanjima, gradeći svoja mišljenja na osnovu zbilje njihovog vremena. Oni tako postupaju znajući da kada bi ti prethodnici živjeli u njihovom vremenu sami bi došli do istih zaključaka, na osnovu ustanovljenih principa škole mišljenja.” (str. 101)

Ibn Abidin ovdje razjašnjava dvije bitne stvari. Prva je potvrda činjenice da pripadnost određenoj školi mišljenja ne znači nužno dogmatiziranje svih pozicija koje su utemeljitelji te škole ustanovili. Naprotiv, njihova mišljenja moraju se kontekstualizirati kroz vrijeme i prostor u kome su nastala, te ih treba razumjeti kroz tu prizmu. Druga stvar je Ibn Abidinova napomena da promjena mišljenja u okviru mezheba biva na osnovu ustanovljenih principa date škole. Dakle, slijeđenje učenjaka očituje se u slijeđenju principa kojima su oni bili vođeni, a ne u slijeđenju „gotovih“ mišljenja, koja će zatim biti predmet repeticije kroz stoljeća, u nedogled.

Ako ozbiljno razmotrimo smjernice koje nam pruža Ibn Abidin, vidjet ćemo da ideja o muslimanskoj dekadenci kao posljedici slijeđenja učenjačke tradicije nema svoje utemeljenje. Suprotno tome, primjena navedene paradigme promišljanja islamskog diskursa jedini je remedij za dekadencu i civilizacijsko nazadovanje i upravo to je jedini vid vrednovanja znanja i validnog slijeđenja učenjaka.

Glas islama 346, R:Analize , A: Davud Bajrović