Stav islama prema drogi

„ I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati- oni će što žele postići.“ ( Ali Imran, 104.)

Zabranjuje se sva hrana i pića koja opijaju razum bez obzira od čega su proizvedeni. Pod ovu vrstu hrane ubrajaju se i svaka vrsta opijuma i droge koji utiču na ljudski um i tijelo i čine čovjeka ovisnim o njima. (Topoljak, 2008.)

„Hamr je ono što muti razum“ – riječi su Omera. b. El-Hattaba koje je izgovorio s minbera Allahovog Poslanika s.a.v.s. upoznajući nas sa jasnim kriterijima za definiranje šta potpada pod zabranjenu kategoriju hamra kako bi prekratio sva zapitkivanja i otklonio sumnje spletkaroša. (Topoljak, 2008.)

Konzumiranje droga u islamu strogo je zabranjeno jer narušava, slabi i uništava ljudski razum, a razum je jedna od nužnih univerzalnih vrijednosti koje Šerijat želi da zaštiti. (Topoljak, 2017.)

Prema tome, droge ili psihoaktivne supstance bilo koje vrste koje štete zdravlju čovjeka u svakom zakonu, bio vjerozakon ili državni, zabranjene su. Šerijat je propisan radi interesa i pribavljanja koristi ljudima. Stoga, droge su zabranjene zbog toga što uništavaju razum, a razum je jedna od nužnih univerzalnih vrijednosti koje Šerijat želi zaštititi. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da svaka supstanca koje štetno utiče na ljudski um i tijelo strogo je zabranjena. Zabranjeno je na osnovu toga što supstance poput droge utiču na svijest čovjeka, pod uticajem droge čovjek se nalazi u nesvjesnom stanju, halucinira, štetno utiče na razmišljanje, pamćenje. Poznato je da supstance poput kokaina, heroina, marihuane i dr. spadaju u kategoriju teških droga koje imaju visoku tendenciju ovisnosti, što znači da se i u malim količinama konzumiranja može izazvati ovisnost.

Pored toga što ove opasne supstance imaju štetan uticaj na ljudski um, razum i svijest, one imaju i fizičke simptome. Fizički simptomi kod konzumenata droga slični su i ne razlikuju se mnogo po pitanju vrste konzumiranja droga. Tu je prisutna tjelesna zamorenost, nagli gubitak tjelesne težine, nervna otupljenost. Općenito možemo reći – zdravstvena slabost.

Pored psihičkih i fizičkih štetnosti po čovjeka, droga ima negativan uticaj i na ekonomski i socijalni aspekt. Oni koji nabavljaju drogu troše velike sume novca te na taj način mogu da loše utiču ne samo na svoje lično ekonomsko stanje nego i na stanje svoje porodice. Nije rijedak slučaj da se ljudi bave nezakonitim i kriminalnim radnjama da bi došli do droge.

Muslimanski pravnici jedinstveni su po pitanju zabrane konzumiranja droga. Među prvim muslimanskim pravnicima koji je striktno zabranio i osudio konzumiranje droge bio šejhul islam Ibn Tejmijje. Poznato je da je u njegovo vrijeme počelo konzumiranje hašiša. On o tome kaže sljedeće: „Ova tvrda trava – hašiš je haram, svejedno da li se od nje pravi narkotik ili ne. Razvratnici je puše jer im pruža zadovoljstvo i zanos, zbog čega je u rangu opojnih pića. Dok alkohol one koji ga piju čini aktivnim i svadljivim, hašiš dovodi do otupljenosti i poniženja. Štaviše, pušenje hašiša šteti umu i karakteru, otvara vrata strastima i vodi u besramni promiskuitet, a to su još veća zla nego što ih prouzrokuje konzumiranje alkohola. Upotreba ovih droga raširila se u narodu nakon dolaska Tatara. Ko je uzima u bilo kojoj – manjoj ili većoj količini, primio je osamdeset ili četrdeset udaraca za kaznu. Prema tome, ako se ustanovi da neko troši hašiš, on je u istom položaju kao i onaj ko konzumira alkohol; čak, u izvjesnom smislu, u težem.“ (Topoljak, 2008)

Prema ovome, možemo zaključiti da je pušenje, naročito pušenje ove vrste droge, strogo zabranjeno. Hašiš izaziva ovisnost, odnosno osoba žudi za tim i ne može se odreći toga. Danas se za distribuciju narkotika u pojedinim islamskim zemljama (S. Arabija i Malezija) kažnjava smrtnom kaznom. (Topoljak, 2017.) Upravo ovo pokazuje da je intencija Šerijata zaštititi čovjekov razum od bilo čega što mu može naštetiti. S obzirom da droge mogu da ubiju čovjeka, a na osnovu toga je u islamskom vjerozakonu kazna za ubistvo smrtna kazna, analogijom se takva kazna primjenjuje i kod konzumiranja droge. Svako ko konzumira drogu, prodaje, proizvodi, distribuira smatra se odgovornim za smrt onih koji su umrli posljedicom konzumiranje droge. Stoga je smrtna kazna u tom slučaju opravdana. Sve što je štetno i beskorisno, po islamu je zabranjeno, bez obzira da li se izvor zabrane nekog djela ne nalazi u glavnim izvorima islama kao što je Kur’an i Sunnet, jer je islam došao kako bi ljudima donio mir, zaštitu, prosperitet i uspostavu morala onakvog kakvog je Allah dž.š. naredio. Muhammed a.s. je poslan ljudima  da bi usavršio njihov moral.

Preventivne mjere protiv droge sa islamskog aspekta

Islamski zakonodavni sistem je idealan i realan sistem koji nastoji biti pravedan prema svakom članu društva. Islam podučava ljude da ne čine grijehe i upozorava ga na štetne posljedice grijeha prije nego što osudi to djelo. Prema tome, kazne i sankcije u islamu su propisane pravnim tekstovima i nema kazne i sankcije bez pravnog teksta. Međutim, islam ne nastoji da optužuje ljude da su krivi, već potiče na pokornost, na izgradnju morala i općenito činjenje dobrih dijela. Zbog toga je islam propisao nekoliko institucija i pravila sa ciljem izgradnje uzorne zajednice, koja će se međusobno štititi i biti pravedna jedna prema drugima.

Preventivne institucije koje je islam propisao za izgradnju moralnog društva i zajednice:

– Institucija naređivanja dobra i odvraćanja od zla

Ova institucija smatra se jednom od najvažnijih temelja islama. To je najčasnije djelo  i najveća obaveza. To je bila zadaća svih poslanika, njihova ostavština i sredstvo za izgradnju uzorne zajednice i društva. (Topoljak, 2017.) Upravo ova institucija je prevencija od preferiranja ličnog interesa naspram općem interesu. Zato svaki član društva nastoji druge sprečavati da čine zlo. U tom smislu Uzvišeni je rekao: „A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.“ (Et-Tevbe, 71)

Kada se ovakvo uvjerenje usadi kod svakog pojedinca u društvu onda vjernik nastoji drugog vjernika upozoriti i udaljiti od činjenja loših djela. Međusobnim savjetovanjem trebaju da jedni druge popravljaju i čine boljim ljudima. Putem ove institucije formira se preventivni program protiv nemorala i borbe protiv zla, zatim za potpomaganje dobra, njegovog uspostavljanja, jačanja i širenja u društvu. Allah dž.š. u Knjizi kaže: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će što žele postići.“ (Ali Imran, 104)

Ova institucija jača svijest kod ljudi i potiče ih da aktivno učestvuju u odvraćanju od zla i nemorala. Jača društvenu svijest zajednice u kojoj se svaki pojedinac nastoji ustručavati od grijeha. Ova institucija nastoji da prevenira društvene bolesti, duševne nedostatke, moralne devijacije i poremećene vrijednosti. Cilj islama jeste da izgradi uzorno društvo putem ove institucije, bez koje u društvu ne bi postojala zdrava zajednica. Svaki član društva koji se ogluši o ovu instituciju svjesno ili nesvjesno je pomogao širenju nereda, zablude, pojave laži, rasprostranjenosti neznanja. (Topoljak, 2017.)

Na osnovu svega rečenog, jasno se vidi da je islam dao veliku važnosti ovoj instituciji jer je uspješna u borbi protiv društvenih bolesti i nemorala. Kada se ova institucija u potpunosti primjenjuje može se postići društveni napredak i blagostanje.

– Zabrana širenja nemorala i propagiranja nevaljalih stvari putem svih vrsta medija

Pored prethodno spomenute institucije, islam je propisao pravilo u kojem nastoji da zabrani i spriječi da se o nemoralu govori u javnosti kako ne bi ljude podsjećalo na grijeh i činjenje nemorala. Rad na širenju nemorala i njegovoj propagandi ima za posljedice nestanak straha i neugodnosti od nemorala u srcima ljudi i njegovo navikavanje, što znači i njegovo prihvatanje i činjenje bez ikakve griže savjesti. (Topoljak, 2017.)

Kada se u društvu širi nemoral, naročito preko medija, bez obzira bio nemoral istinit ili lažan, prijeti uništenju morala u društvu. Poenta ovoga jeste da kada se ljudi prisjećaju grijeha preko medija sve više se umanjuje strah od njegovog slušanja. Strasti i porivi iz ljudskih duša koje nisu čiste mogu navesti da čine taj nemoral. Pričanje o nemoralu predstavlja poticanje da se čini nemoral. Kada se ne priča o nemoralu, on ostaje u srcima ljudi i šteti samo onome ko je učinio nemoral. Zbog širenja nemorala stvara se loš uzor kod onog kome se nemoral pripisuje i o kome se priča. To je vrlo opasno i potrebno je da se o nemoralu ne priča na takav način.

– Propisivanje odgovarajućih kazni i sankcija  

Islam je propisao kazne i sankcije kao posljednje mjere sprečavanja širenja nemorala. Islam prvo podučava čovjeka da ne čini nemoral i potiče na činjenje dobrih djela upozoravajući na štetne posljedice grijeha. Međutim, to ne može osvijestiti svakog pojedinca u društvu, pa su zbog toga propisane određene kazne i sankcije.

Što se tiče droge i narkotika, već je ranije spomenuto da se u pojedinim muslimanskim državama primjenjuje smrtna kazna za proizvodnju, distribuciju i konzumiranje droge, što je opravdano s obzirom kakve posljedice izaziva. Upravo ovakve kazne odvraćaju druge da čine ovaj nemoral. Kazne su propisane ne samo radi toga da se sankcionira počinitelj, već da se društvo zaštiti od nemorala, da bude opomena za one koji budu tako postupali, da se zaštite moralne vrijednosti u društvu, da se ukloni loš uzor i šteta. Upravo je to cilj propisivanja kazni i sankcija u islamu. Islam je savršen sistem života koji počiva na prevenciji, a ne samo na sankciji.

Glas islama 359, R: Šerijat i pravo, A:Semir Čupović