Savjest bošnjačkog duha

Ismet Marković Plavnik nije bio filozof u akademskom smislu riječi, ali je njegova filozofija bila dublja, neposrednija i istinitija od mnogih doktorata. On nije vjerovao u distanciranu spekulaciju, već u filozofiju kao životnu praksu kao unutrašnju odgovornost i moralnu dužnost mišljenja. Bio je mislilac koji nije samo promišljao svijet, već ga je pokušavao učiniti boljim ne ideologijom

(2. dio)

Poezija kao čin otpora i nade

Ismet Marković-Plavnik stvarao je poeziju ne kao stilski pečat epohe, već kao unutrašnji imperativ – čin otpora zaboravu, nasilju, poricanju i trivijalizaciji duha. Njegovi stihovi nisu tek zapisani osjećaji, već misaone strukture, zgusnuti prostori između bola i nade, između pitanja i tišine. Pišući slobodnim stihom, Plavnik se oslanjao na unutarnji ritam misli, a ne na vanjsku formu. Njegova poetika je egzistencijalistička, ali ne zatvorena u mrak bezizlaza simbolistička, nije zarobljena u nerazumljivosti već uvijek otvorena prema čitaocu koji traži istinu. U Plavnikovoj poeziji prepoznaju se naslijeđa Maka Dizdara u potrazi za smislom kroz arhetipske slike i duhovnu vertikalu, kao i misaona linija Ismeta Rebronje, u kojoj pjesma postaje misaoni ogled, krik savjesti i ogledalo identiteta. Ipak, ono što njegovu poeziju čini posebnom jeste sposobnost da spoji evropsku filozofsku misao (Jaspers, Sartr, Hajdeger) sa emocionalnim pejzažima bošnjačke i balkanske stvarnosti.

Kako svojevremeno precizno zapaža Hadžem Hajdarević, bošnjačka poezija druge polovine 20. vijeka ne može se razumjeti bez oslonca na „ontološki krik kroz historijsku traumu“. Plavnikova poezija je upravo to: glas onih koji su preživjeli, ali nikada zaboravili; artikulacija bola, ne kroz patetiku, već kroz stilsku preciznost i misaonu gustinu. Njegove riječi ne traže sažaljenje – one traže razumijevanje. Knjige poput Mimohod (Bijelo Polje, 1974), Stablo u slovima (Priština, 1978), Raboš (Priština, 1981), te neobjavljeni rukopisi Refugium Haereticorum i Starina, sadrže motive svijeta u raspadanju, kulture u otporu i čovjeka koji kroz jezik gradi novo unutarnje utočište.

Plavnik nije pisao da bi ostavio zbirke – pisao je da bi ostavio smisao. U pjesmama koje je objavljivao u književnim časopisima poput Stremljenja, Pobjede, Prezenta, te mnogim drugim, nalazimo stihove koji ne opisuju svijet već ga preispituju. Njegov jezik je filozofski, ali ne otuđen; njegov ritam je unutrašnji, često nalik molitvi; njegov ton je glas čovjeka izgnanog iz vlastitog kulturnog kontinuiteta, koji se kroz poeziju vraća svom jeziku i narodu, ali ne da bi ih idealizirao, već da bi ih uzdigao. Plavnikova poezija je most između čovjeka i svijeta, između pamćenja i zaborava, između intime i zajedničkog bola. On nije vjerovao u poeziju kao bijeg, već kao svjedočanstvo, onu vrstu svjedočenja koje se ne može poreći ni utišati. Njegova pjesma nije oružje, ali jeste opomena. Nije utopija, ali jeste nada. U svakom stihu osjećamo ono što Paul Celan naziva „mikroskopski fragment nade u najdubljoj tami“, jer pjesnik, ma koliko ranjen, mora nositi iskru. Zato je poezija Ismeta Markovića-Plavnika ne samo dio bošnjačke i crnogorske književnosti – ona je njena savjest. Njegovo pisanje nije bilo u funkciji samopotvrde, već istine. I zbog toga, njegova poezija ne stari  – ona sazrijeva.

Filozofija u pjesmi i svakodnevici

Ismet Marković-Plavnik nije bio filozof u akademskom smislu riječi, ali je njegova filozofija bila dublja, neposrednija i istinitija od mnogih doktorata. On nije vjerovao u distanciranu spekulaciju, već u filozofiju kao životnu praksu, kao unutarnju odgovornost i moralnu dužnost mišljenja. Bio je mislilac koji nije samo promišljao svijet, već ga je pokušavao učiniti boljim; ne ideologijom, već istinom; ne apstrakcijama, već riječju; ne sistemima, već čovjekom. U njegovom misaonom svijetu sreću se Niče i Ibn Arabi, Kami i Meša Selimović, ali bez citatnog poziranja ili teorijske ambicije. Za Plavnika, filozofija je bila produžena svijest o životu; duboko ontološka u jeziku, iskustvu, zavičaju; ali i otvorena prema univerzalnim pitanjima smisla, smrti, slobode, odgovornosti, vjere i umjetnosti. Njegove knjige eseja – Bošnjaštvo i antibošnjaštvo, Dionis i Apolon, Hereza – valja čitati ne samo kao kritičke tekstove, već kao misaone topose, kao duhovne karte naroda u vječitoj borbi sa sopstvenom historijom, religijom, identitetom. U njima se ogleda intelektualac koji ne bježi od odgovornosti da misli „nepoželjno“, da postavlja pitanja tamo gdje svi šute, da se suprotstavi kolektivnim samoprevarama, pa i po cijenu vlastite marginalizacije.

Plavnik nije želio da bude popularan  – želio je da bude pošten. I upravo ta poštenost mišljenja, ta etička vertikala, čini ga relevantnim danas više nego ikad. U vremenu relativizacije svega, on je branio temeljne vrijednosti – istinu, slobodu, dostojanstvo, znanje. Nije vjerovao u identitet bez samokritike, niti u religiju bez duha. Bio je jeretik po savjesti, ali nikada po duši. I upravo zato, njegovo razmišljanje nije imalo granica: ono je bilo, kako bi rekao Kami, pobuna sa svrhom. Njegovi filozofski uvidi nisu ostali zatvoreni u esejima – oni prožimaju i njegovu poeziju. U stihovima se ne krije iza metafora. Naprotiv, on koristi metaforu da bi ogolio istinu. Njegova pjesma nije zagonetka, već putokaz; nije teorija, već svjedočanstvo postojanja. Kao što je u Dionisu i Apolonu preispitivao napetost između iracionalnog i racionalnog, tako i u svojim pjesmama traga za ravnotežom između bola i smisla, tame i riječi, haosa i reda. U svakodnevici, Plavnik je bio ono što bi danas zvali „nepodobnim intelektualcem“. Nije pristajao da bude ičiji ideološki patron. U vrijeme kada su se mnogi svrstavali tamo gdje je sigurnije, on je birao da ostane tamo gdje je istinitije. I to je ono što ga je izdvajalo – nije bio protivnik jednog režima, bio je protivnik svih sistema koji guše slobodu duha.

U kontekstu bošnjačke i crnogorske intelektualne misli, Plavnik je bio jedan od rijetkih koji su istovremeno mislili iznutra i prema vani iz zavičajnog, ali univerzalnim jezikom. Njegovo poimanje bošnjaštva nije bilo etnički slogan, već filozofska kategorija. Bio je svjestan da se identitet ne čuva zidovima, već riječima; ne uniformom, već pjesmom; ne zatvaranjem, već dijalogom. I zato, njegovo djelo nije samo književni trag – ono je etički orijentir. U vremenu sveopće konfuzije, Plavnik nas podsjeća da je intelektualac dužan misliti protiv struje, ali u korist čovjeka. Da je sloboda mišljenja veća obaveza od privilegije. I da poezija bez filozofije može biti lijepa, ali nikada ljekovita.

Nastivit će se…

Glas islama 359, R: Kolumna, A:Božidar Proročić