Orijentalna kuća Osman-age Trtovca u Novom Pazaru

U Novom Pazaru je ostalo još pet do šest orijentalnih gradskih kuća koje bi, uz malo razumijevanja gradskih vlasti i bošnjačkih političara, mogle da se spase. Međutim, zadnjih 30 godina zaštita bošnjačkog kulturnog naslijeđa skoro da nikom nije padala na pamet. Borba za vlast u Sandžaku je bošnjačke političare pretvorila u najveće neprijatelje koji se uništavaju do istrebljenja.

Parola da su ove kuće „pod zaštitom države“ obična je floskula u koju mogu da vjeruju samo naivni. Skoro svi objekti koji su imali ovu oznaku propali su – nepovratno nestali ili su u bijednom stanju. Prepušteni zubu vremena, nemaru onih koji bi trebali da brinu o bošnjačkoj kulturi, ovi dragulji nestaju pred našim očima kao da se to nas ne tiče i kao da će nam grad biti ljepši ako se te „straćare“ uklone. Naprotiv, njihovim rušenjem Novi Pazar gubi orijentalni duh i postaje bezlična skupina zgrada.

„Opština nema para“

U Novom Pazaru je ostalo još pet-šest prelijepih orijentalnih kuća. O njima brinu samo oni koji u njima žive, koji su svjesni šta posjeduju i koji čuvaju amanet svojih predaka i sjećanja na njih. Koji god se od njih obratio Opštini za finansijsku pomoć radi renoviranja svojih kuća, dobio je isti odgovor: „Opština nema!“

Tako su nasljednici ovih kuća prinuđeni da sami, iz svojih kućnih budžeta, odvajaju novac za raznorazne popravke kako bi sačuvali sjaj i ljepotu istih. U jednom od najstarijih naselja u gradu, u mahali Parice, u krugu od 500 metara, još uvijek prkose zubu vremena četiri prelijepe orijentalne kuće. To su:

– kuća familije Trtovac,

– kuća familije Ramović-Eminbegović,

– kuća familije Gicić i

– kuća familije Šušević.

Kuća Trtovaca pripadala je familiji Nokić

Kuća familije Trtovac nalazi se nedaleko od moje porodične kuće. Pored nje sam prolazio bezbroj puta, ali nikada nisam ušao u nju da vidim kako izgleda njena unutrašnjost. Radeći ovaj serijal tekstova o orijentalnim kućama u Novom Pazaru, dao sam sebi u zadatak da obiđem i ove četiri naprijed navedene kuće. Kuća Trtovaca spolja izgleda zaista impozantno, liči na orijentalne kuće u Istanbulu, ili na nekadašnje osmanlijske kuće u Seljaniku (Solunu).

Preko svoga prijatelja Eldara Šehovića, čija je kćer Alma udata u kući Trtovaca, zakazao sam susret sa Džemailom Trtovcem (1951), najstarijom muškom glavom u ovoj familiji. Sa Džemkom se znam odavno s obzirom da smo takoreći komšije. On je poznat kao vrsni sportista u gradu. U čaršiji ga znaju pod nadimkom Fišer. Uvijek veseo i nasmijan dočekao me je na vratima, sa suprugom Mikicom, i srdačno bujrumisao. Iako je imao zdravstvenih problema, nije htio da me odbije. Čuo je za moj višegodišnji naporni rad na istraživanju naše historije i pisanju knjiga, pa je i on želio da, sa pričom o svojoj kući, ostavi sjećanje mlađim generacijama.

Na moje pitanje da mi nešto više kaže o historijatu kuće, Džemail je priču počeo ovako:

„Prvi vlasnik ove kuće bila je Ema Nokić, jedihnica iz bogate familije, koja se udala za moga djeda Osmana Trtovca (1891-1955). On je bio pripsan, veoma lijep čovjek, ali nije imao nikakvo bogatstvo. Kad se oženio bio je go k'o pištolj. Ema Nokić je u braku sa njim rodila sina koji je, nažalost, nakon tri godine umro. Ubrzo za njim umrla je i Ema, pa je kuća ostala na djeda Osmana Trtovca.

Ema Nokić je, pored ove kuće na Paricama, imala veliko imanje u Selakovcu i u selu Požegi. U Selakovcu je imala pet hektara plodne zemlje, a u Donjoj Požegi 25 hektara. Poslije Emine smrti Osman Trtovac ženi drugu ženu – Esmu Petlaču (1905-1984) iz Luga sa kojom je imao pet sinova: mojeg oca Asima (1928-1999), zatim Hilma (1929-2004), Mehmeda-Meha (1935-2002), Fadila-Faćeta (1938) i Ismeta-Meta (1944-2005). Od njih je jedino Faće živ i on je u Australiji u gradu Melburnu.

Moj otac Asim je u braku sa mojom majkom Fadilom Koničanin dobio mene (Džemaila) i kćerke Muzejenu-Musku i Zihniju, koja radi kao pedagog u školi „Stanika Radovanović-Cana“. Amidža Hilmo je u braku sa suprugom Nedžibom Bošković, rodom iz Pljevalja, dobio sinove: Kenana, koji je preselio na Ahiret, i Adnana, koji radi kao stomatolog.

Moj drugi amidža Mehmed-Meho je sa suprugom Ifetom Koca dobio sinove: Osmana i Mirsada koji je rano preselio na Ahiret. Amidža Faće živi u Melburnu i u braku sa Nenom Kolašinac dobio je sinove: Suada i Samira i kćer Semihu. I najmlađi amidža Ismet-Meto je u braku sa Azizom Krkušić (1945) iz Škrijelja dobio sinove: Sulejmana i Birtana i kćer Mersiju. Ja u braku sa mojom ženom Mikicom imam dva sina: Emira i Jasmina. Emir (1985) je vozač u državnom dečjem vrtiću, a Jasmin (1986) je profesionalni fudbaler.“

Kuća Osman-age Trtovca na Paricama, ul. Sarajevska br. 6 u Novom Pazaru

Opis kuće Trtovaca

„Nakon rata, kroz tzv. Agrarnu reformu, komunisti su nam sve oduzeli, osim ove kuće i bašče oko nje. Ova velika stara kuća na Paricama imala je oko sebe 33 ara placa. Izgled unutrašnjosti ove kuće je ranije bio drugačiji, ali se vremenom mijenjao, dograđivao, pregrađivao. Ova kuća ima dva sprata i podrume, dvije izbe. Ukupna površina stambenog prostora je preko 300 metara kvadratnih. Na prvom spratu je imala četiri velike sobe sa velikim hodnikom, dva hamama (kupatila), iza kuće bila je „sudurma“ (ostava za smok – mlječne proizvode), mutfak (kuhinja) i sušara za meso.

Ispred kuće je bila dišer avlija ograđena zidom od ćerpiča. U toj avliji bila je velika štala i magacini za jabuke. Sa gornje strane trtovske kuće, pored zida, prolazio je jaz iz Salakovca koji je išao poljima, ispod Druma i dolazio na Parice pored naše kuće. Tu se nalazila vodenica koju su držali braća Gicić: Aljo, Bušo i Iso. Vodenica je imala tri vitla i tu se mljelo žito ko bi donio.

Naša kuća je na spratu imala također četiri velike sobe i veliki ćošak (divanhanu sa minderlucima). Na spratu nije bilo dušekluka, već spavaće sobe. Na prvom spratu, u dvije sobe, okrenute ka ulici, suprotno od prozora, bili su jugluci koji su služili za ostavu drva za grijanje. Oni su bili visine 60 cm sa četiri dolapa (vratanca). Iznad jugluka, sa lijeve strane, bili su: hamam, pored njega furuna, pa dušekluci do plafona. Hizmećarske poslove u kući i oko kuće radili su bračni par Osman i Hata sa Pojila. Hata je bila sestra Ćaza Bihorca.“

O kući „pod zaštitom države“ niko ne brine

„Kuća Trtovaca je prije 20 godina stavljena ”pod zaštitu države”, kao jedna od najljepših gradskih orijentalnih kuća u Novom Pazaru. Išao sam u Opštinu da tražim finansijsku pomoć za odžavanje kuće. Tamo su mi kazali da ”nemaju para”.

Nasljednici braće Trtovaca su prije 15 godina kod Agencije za restituciju (Agencija za povraćaj imovine) u Kragujevcu zatražili povraćaj otetog zemljišta (25 hektara u selu Donja Požega). Tročlana komisija iz Geodetske uprave je ovo zemljište procijenila na 2,5 miliona eura. Međutim, Agencija u Kragujevcu je isto zemljište procijenila na smiješnih 500.000 eura. Prije četiri godine nasljednici su dobili pravosnažnu presudu na navedenu sumu koja je bila podijeljena na 20 nasljednika, tako da je suma po nasljedniku bila od 15-20.000 eura. Da stvar bude još gora, ova suma nije isplaćena odjedanput, već u ratama, jedanput godišnje u iznosu od 700-800 eura!“

P.S. Autor ovog teksta zahvaljuje se Emiru Trtovcu na pomoći u prikupljanju podataka.

GLAS ISLAMA 368, R: Historija, A: Dr. Harun Crnovršanin