Načela političke misli u islamu

Odnos između religije i države mora biti takav da sekularizacija ne smije da bude svedena na potiskivanje, a ponajmanje na ukidanje religije, dok sakralizacija ne smije da bude na štetu efikasnog funkcioniranja svjetovne vlasti.

Nakon dugog perioda postojanja različitih političkih uređenja u islamskom svijetu, sada se može napraviti osvrt na prednosti i mane različitih sistema koji su se oslanjali ili svoje djelovanje bazirali na vjerskim postulatima. Ono što je sasvim sigurno jeste da se i danas, kako u muslimanskim državama, ali i širom svijeta, kontinuirano dešava svojevrsni proces traganja za modelom koji će zadovoljiti potrebe čovjeka i urediti odnose u društvu, a da bude u skladu sa njihovim interesima. Taj proces ogleda se u usvajanju novih zakona, izmjeni starih i prilagođavanju promjenama u društvu. Izuzetno je važno precizno definirati pojmove, te razjasniti stav islama po ovom, ionako osjetljivom, pitanju. Osjetljivom iz više razloga: s jedne strane sve više se javljaju propagatori i protivnici političkih programa koji imaju za cilj uspostavu političkih sistema zasnovanim na principima vjere, a da često i jedni i drugi, zapravo, ne zadiru u suštinu poruka te iste vjere; a s druge strane zbog zloupotrebe vjere u raznim segmentima društvenog djelovanja. Nakon iskustava raznih oblika vladajućih političkih sistema u islamskom svijetu, sada je već posve jasno da bilo koje društveno-političko uređenje ne može biti uspostavljeno bez uvažavanja kulturoloških osobenosti tog društva i društvenog miljea, posebno religijskog, tamo gdje vjera ima dominantnu ulogu kod stanovništva.

Svaki pokušaj ignoriranja vjere i vjerskih tekovina u muslimanskim društvima završavao se neslavno, dovodio je do fatalnih posljedica za društvo od kojih su pretežno: ratovi, ekonomske krize, te drugi vidovi nestabilnosti. Isto tako, puko nametanje vjerskih dogmi bez duboke analize osobenosti i potreba društva nije davalo željeni rezultat – i takvi pokušaji završavali su neslavno. Teoretičari islama ukazivali su da je potrebna detaljna analiza temeljnih postulata islama, života Muhammeda, alejhi selama, te pravednih halifa čija je vladavina nakon Poslanika bila uspješna i dovodila je do stabilnosti i prosperiteta. Proučavanje svih društvenih faktora preduslov je izgradnji odgovarajućeg modela vladavine u društvu. Nužno je ustanoviti sistem koji je u skladu sa njihovim kulturološkim osobinama, a da istovremeno odgovara potrebama savremenog čovjeka i društva.

Zapostavljanje vjerskog identiteta s jedne strane, ali i savremenih potreba s druge, dovodi do destrukcije društva, a posljedice su fatalne. U narednom tekstu pokušat ću da ukažem na osnovne postulate na kojima počiva vladavina Muhammeda a.s. i njegovih nasljednika kako bi se iz toga eventualno nazreli postulati političkih platformi prihvatljivih za muslimane u savremenom dobu. Budući da djelovanje Poslanika nije bilo oročeno vremenski niti geografski, priroda njegovih poruka je sveobuhvatna, a vizija je univerzalna. Njegova poruka održava svoju autentičnost i originalnost, ali istovremeno sadrži element fleksibilnosti koji daje prostora za prilagođavanje uvjetima koje vrijeme donosi i nameće.

Definicija pojma politika

Politika je definirana kao javna djelatnost građana i kao pravno reguliranje društvenih odnosa, a čiji cilj je da razumno i moralno organizira život u zajednici. Još od antičkog doba mislioci nastoje da definiraju sistem vladavine, upravljanja i uređenja države i društva. Država je, prema Aristotelu, najviša politička zajednica, a njen najviši cilj je zemaljska sreća za sve građane. Politika, prema tome, zauzima najvažnije mjesto u praktičnoj filozofiji, kako svojim predmetom – država, tako i svojim ciljem – opće dobro. Politika je dio filozofije koji se bavi valjanom upravom države, znanjem o njenom dobrom rukovođenju. Definicijom politike određen je i njen predmet – ona proučava čovjekove društvene akcije. Pomoću nje čovjek saznaje uslove svoje političke aktivnosti, što mu omogućava da dobro postupa. Politika ne samo da ispituje ljudske akcije nego nastoji da ih postavi u određeni racionalni poredak. (Nerkez Smailagić, Historija političke doktrine)

Dakle, politika je, zavisno od društvenih uređenja država, važna aktivnost koja utiče na svakodnevni život ljudi, razvoj društva i perspektivnu budućnost.

Politika u kontekstu sekularizama i sakralizma

Za razumijevanje odnosa politike i vjere nužno je analizirati i razumijevanje pojma sekularizam koji se najčešće nameće kao alternativa sakralnom, tj. uticaju religije na društvene tokove. Naravno, u kontekstu političkih pretenzija, ne mogu se sve religije jednako tretirati zato što su pristupi i učenja i po tom pitanju različita. Neka vjerska učenja su inkorporirala uključivanje u aktivnosti države i zato je politika sastavni – neotuđivi dio vjere, dok druge religije kroz svoje učenje tu sferu ne tretiraju. Neke su, pak, protiv bilo kakvog uključivanja u državna i politička pitanja. Suština sudaranja svjetovne i vjerske teorije jeste u tome ko će imati dominaciju nad narodom i državom, što je dovelo do formiranja termina sekularizam i sakralizam. Riječ sekularizacija najčešće se koristi za odnos između države i religije, u kojem je religija u potpunosti odvojena od javne vlasti i predstavlja privatnu stvar pojedinca (čiji je korijen u riječi saeculum, što je prvobitno značilo: ljudsko doba – vijek, što u vrijeme cara Avgusta dobija značenje svjetskog vremena, a kasnije nečega što se odnosi na profani život, nečega što nema veze sa vjerom, nego je suprotno vjeri). Pored pojma sekularizacije, upotrebljava se i pojam laicizam i laicizacija, koja u osnovi znači također odvajanje vjere od države, a posebno odvajanje škole od Crkve i klera. (Jevtić, 1994:180)

Odnos između religije i države mora biti takav da sekularizacija ne smije da bude svedena na potiskivanje, a ponajmanje na ukidanje religije, dok sakralizacija ne smije da bude na štetu efikasnog funkcioniranja svjetovne vlasti. (Aleksić Sava, Sekularizacija države – pojam, uzroci i posljedice, 2018.)

U teoriji se razlikuju pojmovi: sekularizacija, sekularnost, sekularizam i ateizam. Tako, po jednom broju kršćanskih mislilaca, sekularizacija i sekularnost znače odbacivanje crkvenog tutorstva u društvu, dok sekularizam označava sveobuhvatnu ideologiju po kojoj religiozne institucije i stavovi ne trebaju da imaju bilo kakvu formalnu ulogu u društvu. (Štajner, 1994:49)

Sekularizam je srednji nivo intenziteta odnosa prema religiji, pri čemu sekularizam nije isto što i ateizam, ali su i sekularizam i ateizam posljedice procesa sekularizacije, tako da je sekularizacija proces, a sekularizam i ateizam stanja. Sekularizacija dovedena do kraja predstavlja ateizam, tako da je krajnji sekularizam ustvari ateizam, a sam ateizam predstavlja negaciju božanskog, te orijentaciju ka samome sebi, umjesto ka Bogu. (Đorđević, 1994: 18-19)

Pri svemu ovome smatramo da treba razgraničiti pojmove sekularizma i ateizma, zato što sekularizam predstavlja razuman odnos države i religije, dok ateizam predstavlja apriorno negiranje postojanja Boga. (Aksić, 2018.)

Sekularnim državama ne mogu se smatrati države koje favoriziraju ateizam kao vrstu uvjerenja, ili vrše progone, ili diskriminaciju na osnovu religije ili uvjerenja. Sekularna država bazirana na principima slobode religije, građanskog statusa nevezanog za religiju i odvajanja državnog i religijskog autoriteta, utiče bitno na obim i modalitete iskazivanja i institucionalizaciju religije u njenim okvirima. Ovdje se prvenstveno ima na umu da se velike monoteističke religije, posebno vjera islam, obraćaju čovjeku u njegovom totalitetu, te utiču na njegov cjelokupni život. Sekularna država, s druge strane, zahtijeva funkcionalnu diferencijaciju religijske i političke sfere, posmatra pojedince kao građane za čiji status je irelevantna religijska pripadnost, te zahtijeva lojalnost građana pravu koje je rezultat konsenzusa ili većinske odluke građana. Očigledno je da u takvom okviru religije koje adresiraju cjelokupni život pojedinaca moraju odustati od svojih totalnih zahtjeva da bi se omogućilo postizanje „preklapajućeg konsenzusa“ u društvu. (Fikret Karčić, 2007:25)

Ono što bi bio pravičan, a samim tim i prihvatljiv pristup, kada se govori o odnosu države prema svim građanima, bez obzira na vjersku pripadnost, jeste garantiranje kolektivnih i ličnih prava svakog građanina, kako to navodi Karčić u svojoj analizi Sekularne države: „Sekularna država je država koja garantira pojedinačnu i kolektivnu slobodu religije, koja se prema pojedincima odnosi kao prema građanima, bez obzira na njihovu religiju, te koja nije ustavno povezana ni sa kakvom religijom, niti nastoji da promovira religiju ili se miješa u nju. To je, dakle, neutralnost s poštovanjem.“ (Fikret Karčić, 2007:35)

Nastavit će se…

Glas islama 369, R: Analize, A: Dr. Hajrudin Balić