Muftija dr. Mevlud-ef. Dudić: Islamska zajednica je emanet koji više nikada ne smijemo dovesti u pitanje

Nakon devetnaest godina podjela, potpisivanjem Povelje o jedinstvu Islamske zajednice u Sandžaku i Srbiji otvoreno je novo poglavlje u životu muslimana na ovim prostorima. O značaju ovog historijskog čina, principima na kojima je dogovor utemeljen, predstojećem institucionalnom procesu i obavezi da se jedinstvo sa papira prenese u džemate i ljudska srca, za Glas islama govori predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, muftija sandžački dr. Mevlud-ef. Dudić.

Uvaženi Muftija, nakon gotovo dvije decenije podjela, napravljen je historijski korak ka jedinstvu Islamske zajednice. Kako Vi lično doživljavate ovaj trenutak i kakav značaj on ima za muslimane Sandžaka i Srbije?

Ovaj trenutak doživljavam, prije svega, kao veliku blagodat Uzvišenog Allaha, ali i kao ogroman emanet koji je stavljen pred sve nas. U životu čovjeka postoje dani koji nadilaze njegovu ličnu biografiju i postaju dio historije naroda i institucije kojoj pripada. Vjerujem da je 14. avgust 2026. godine jedan od takvih dana. Za mene lično, koji sam zajedno sa svojim prethodnicima, saradnicima, imamima i džematlijama gotovo dvije decenije nosio teret ovog iskušenja, to je trenutak duboke zahvalnosti, olakšanja i nade.

Ipak, ovo ne smijemo posmatrati kao pobjedu jednog čovjeka, jedne grupe ili jedne strane. Ako smo istinski vratili jedinstvo, onda smo svi pobjednici: imami koji će ponovo moći sarađivati bez podjela, džematlije koji će stajati u istom safu bez nelagode, porodice koje više neće dijeliti nesuglasice koje nikada nisu ni smjele ući u njihove domove, a naročito naša djeca, koja ne treba da naslijede teret naših iskušenja.

Značaj ovog događaja nije samo u tome što je potpisan jedan dokument. Njime je potvrđeno da muslimani u Sandžaku i Srbiji imaju jednu Zajednicu, jedan institucionalni okvir i zajedničku budućnost. Poslije dugog perioda u kojem je mnogo energije trošeno na odbranu institucionalnog kontinuiteta i saniranje posljedica podjela, otvara nam se prilika da tu snagu usmjerimo prema obrazovanju, odgoju, vakufima, džematima, porodici, mladima i ukupnom unapređenju položaja muslimana.

Zato ovaj dan jeste historijski, ali naša odgovornost počinje upravo nakon njega. Povelja će svoju punu vrijednost dobiti tek onda kada njene poruke budu živjele u našim srcima, odnosima i svakodnevnom radu.

Put do potpisivanja Povelje o jedinstvu zasigurno nije bio jednostavan. Koliko dugo je trajao proces razgovora i usaglašavanja i šta je bilo presudno da se upravo sada dođe do konkretnog dogovora?

Neposredni i intenzivni razgovori trajali su više mjeseci, ali se može kazati da je put do ovog dogovora trajao svih devetnaest godina. Sve dove naših džematlija, svaki iskren poziv na pomirenje, svaki raniji pokušaj i svako iskustvo iz kojeg smo nešto naučili bili su dio puta koji nas je doveo do Povelje.

Razgovori nisu bili jednostavni, jer podjela koja traje gotovo dvije decenije ne ostavlja samo administrativne posljedice. Ona proizvodi nepovjerenje, različita iskustva, povrijeđene emocije i strahove. Zato je bilo potrebno mnogo sabura, iskrenosti i spremnosti da se sasluša drugi. Posebno želim istaći ulogu muslihuna – sandžačkih privrednika i ljudi od ugleda, koji su ovu inicijativu pokrenuli sa željom da mire, a ne da presuđuju; da u ljudima traže ono najbolje, a ne da produbljuju njihove slabosti. Važnu podršku pružili su reisu-l-ulema dr. Husein-ef. Kavazović, najviši organi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i drugi dobronamjerni ljudi i institucije.

Presudno je, međutim, bilo sazrijevanje svijesti kod neposrednih učesnika da više nemamo pravo ostavljati ovaj problem narednim generacijama.

Do Povelje se nije došlo tajnim nagodbama niti podjelom funkcija. Najprije su usaglašeni temeljni principi, a zatim konkretne obaveze koje iz njih proizlaze. Tek kada je postalo jasno da se čuvaju identitet, kontinuitet i autonomnost Islamske zajednice, ali i dostojanstvo svakog čovjeka koji iskreno pristupa jedinstvu, bilo je moguće staviti potpise na dokument.

Od samog početka podjela, Islamska zajednica na čijem ste čelu insistirala je na očuvanju kontinuiteta, autonomnosti i duhovnih veza sa Sarajevom i reisu-l-ulemom. U kojoj su mjeri ti principi sačuvani postignutim dogovorom?

Ti principi nisu samo sačuvani, već su u Povelji jasno, izričito i nedvosmisleno potvrđeni. Utvrđeno je da u Sandžaku i Srbiji može postojati samo jedna tradicionalna Islamska zajednica, sa sjedištem u Novom Pazaru, šerijatskim legitimitetom i historijskim kontinuitetom, te neupitnim duhovnim, kulturnim, nacionalnim i institucionalnim vezama sa Sarajevom i reisu-l-ulemom kao vrhovnim vjerskim poglavarom.

Istovremeno, potvrđena je puna organizaciona autonomnost Islamske zajednice u Srbiji i njeno pravo da vlastitim normativnim aktima uređuje svoj rad, u skladu sa izvorima islama i uz poštovanje Ustava i zakona Republike Srbije. Predsjednik Mešihata istovremeno je muftija sandžački, a validnost njegovog izbora potvrđuje se dodjelom Murasele reisu-l-uleme. To su temeljna pitanja identiteta, legitimiteta i ustrojstva Zajednice i oko njih nije bilo, niti može biti trgovine.

Zato ovdje nije riječ o stvaranju neke treće, nove ili hibridne vjerske strukture, niti o prostom spajanju dva paralelna sistema. Riječ je o vraćanju svih imama, džemata i ustanova u jedinstveni institucionalni okvir Islamske zajednice u Srbiji, čiji kontinuitet nije prekidan. U isto vrijeme, svakome ko iskreno pristupi jedinstvenoj Zajednici garantiraju se dostojanstvo, uvažavanje i mjesto koje odgovara njegovom obrazovanju, iskustvu, autoritetu, rezultatima i moralnim kvalitetima.

Ovo je posebno važno jer Islamska zajednica nije zajednica samo jednog naroda ili jednog kraja. Ona je vrhovna vjerska institucija svih muslimana u Republici Srbiji, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Čuvajući njene temelje, mi čuvamo pravo svakog muslimana da svoju vjeru živi slobodno, dostojanstveno i u okviru legitimne institucije.

Tokom proteklih gotovo dvadeset godina bilo je više pokušaja da se prevaziđu podjele unutar Islamske zajednice. Po čemu se ovaj proces razlikuje od ranijih pokušaja i šta Vam daje uvjerenje da će ovoga puta jedinstvo biti trajno i održivo?

Ranijih godina bilo je dobronamjernih inicijativa i ozbiljnih pokušaja, ali su oni uglavnom ostajali na nivou načelne spremnosti, posredovanja ili prijedloga koji nisu do kraja rješavali temeljna pitanja. Neki procesi su više zavisili od vanjskih okolnosti i političkih odnosa nego od pune unutrašnje saglasnosti i spremnosti ljudi koji su trebali provesti dogovor.

Ovaj put proces je sazrijevao iznutra. Pokrenuli su ga ugledni ljudi iz našeg naroda, a prihvatili i oblikovali predstavnici koji imaju odgovornost prema imamima, džematima i ustanovama. Podrška Reisu-l-uleme, Rijaseta i drugih važnih faktora bila je dragocjena, ali odluku nisu donijeli drugi umjesto nas. Mi smo preuzeli odgovornost za svoju Zajednicu i pred Bogom i pred narodom stavili svoje potpise.

Druga važna razlika jeste to što Povelja ne ostaje na općim porukama o slozi. Ona precizno uređuje ključna pitanja: institucionalni kontinuitet i sjedište Zajednice, njenu autonomnost i veze sa Sarajevom, prestanak paralelnog djelovanja, status imama i uposlenika, integraciju odgojno-obrazovnih ustanova, jedinstveno upravljanje vakufskom imovinom, kriterije za izbor odgovornih ljudi, kao i obavezu potpisnika da garantiraju praktičnu primjenu dogovorenog.

Uvjerenje mi daje i snažna podrška koju je ovaj čin dobio među džematlijama, ulemom, dijasporom i muslimanskim institucijama u svijetu. Osjeća se da je narod umoran od podjela i spreman za novu stranicu.

Ipak, nijedan potpis sam po sebi ne može garantirati vječnost nekog procesa. Trajnost će zavisiti od naše institucionalne discipline i spremnosti da svako buduće neslaganje rješavamo unutar legalnih organa Zajednice, razgovorom i šurom, a nikada više paralelnim organiziranjem, pod vanjskim uticajem ili iznošenjem unutrašnjih pitanja izvan kuće kojoj pripadaju.

Povelja je važan početak, ali pred Islamskom zajednicom sada stoji zahtjevan proces njenog provođenja u praksi. Koji su prvi konkretni koraci koji slijede i kada možemo očekivati da proces institucionalnog jedinstva bude u potpunosti zaokružen?

Potpisivanje Povelje jeste kruna jedne faze, ali je istovremeno početak možda još odgovornijeg dijela posla. Sada dogovorene principe treba pretvoriti u uredne, pravedne i održive institucionalne postupke.

Prvi koraci podrazumijevaju neposrednu komunikaciju sa imamima, džematima i uposlenicima, sagledavanje stanja na terenu i njihovo uključivanje u jedinstveni sistem. Potom slijedi usklađivanje organizacionih, pravnih i administrativnih pitanja; integracija vjerskih i odgojno-obrazovnih ustanova u jedinstven plan i program; rješavanje statusa zaposlenih u skladu sa Poveljom i normativnim aktima Zajednice; te uređivanje vakufske imovine tako da njen jedinstveni titular bude Mešihat Islamske zajednice u Srbiji.

Posebno je važno da se ovaj proces provede dostojanstveno. Ljudi nisu brojevi u administrativnom postupku. Svakom imamu i uposleniku koji ispunjava propisane uslove i iskreno doprinosi jedinstvu mora biti omogućeno da nastavi svoj hizmet bez poniženja i revanšizma. Istovremeno, mora biti potpuno jasno da nakon pristupanja jedinstvenom sistemu nema prostora za dvostruku lojalnost, paralelno odlučivanje ili djelovanje mimo organa Islamske zajednice.

Proces mora obuhvatiti cijelu Srbiju. Zbog toga ćemo nastaviti razgovore i pružati ruku svima koji još nisu dio ovog dogovora, uključujući našu braću u Beogradu. Puno jedinstvo bit će ostvareno tek kada paralelno djelovanje prestane na cijelom prostoru države.

Ne bi bilo odgovorno da unaprijed obećavam tačan datum, jer pojedini pravni, imovinski i organizacioni postupci zahtijevaju vrijeme. Naša je zajednička namjera da proces teče bez nepotrebnog odlaganja i da bude završen u najkraćem razumnom roku. Očekujem da prvi rezultati budu vidljivi odmah, a javnost ćemo o svakom važnom koraku blagovremeno i transparentno obavještavati.

Podjele koje su trajale godinama ostavile su posljedice ne samo na institucije već i među imamima, džematlijama, pa nerijetko i unutar porodica. Kako obnoviti međusobno povjerenje i učiniti da jedinstvo potpisano na papiru postane istinsko jedinstvo među ljudima?

Povjerenje se ne može narediti dekretom niti obnoviti jednim potpisom. Ono se gradi susretom, iskrenom riječju, pravednim postupkom i vremenom. Zato naš prvi zadatak mora biti promjena jezika kojim govorimo jedni o drugima. Moramo prestati ljude označavati prema tome gdje su jučer bili i početi ih vrednovati prema onome što danas iskreno čine za jedinstvo i dobro Zajednice.
Imami u tom procesu imaju posebnu odgovornost. Oni moraju prvi pokazati da je bratstvo iznad ranijih svrstavanja: zajedničkim namazima i programima, međusobnim posjetama, hutbama koje će liječiti rane, a ne ih otvarati, te neposrednim razgovorima u džematima. Džamija mora biti kuća svakog muslimana, a saf mjesto na kojem se ne ispituje ničija ranija pripadnost.

Moramo voditi računa o osjećajima svih. Onima koji su devetnaest godina čuvali kontinuitet Islamske zajednice treba jasno kazati da njihova vjernost, žrtva i sabur nisu zaboravljeni niti poništeni. Onima koji se vraćaju treba pokazati da ne dolaze među strance, nego u svoju Zajednicu i da ih niko neće ponižavati niti im osporavati dostojanstvo. Samo spoj pravednosti i velikodušnosti može donijeti istinsko pomirenje.

Bit će potrebno organizirati zajedničke susrete imama, džematskih odbora, omladine i žena, ali i razgovore tamo gdje su ostali konkretni međuljudski nesporazumi. Ne treba očekivati da će svaka rana nestati preko noći. Dovoljno je da svako od nas napravi prvi iskren korak: da nazove selam, pruži ruku, uđe u džamiju u koju ranije nije ulazio i u čovjeku preko puta sebe ponovo vidi brata.

Jedinstvo postaje stvarno onda kada prestanemo govoriti „mi“ i „oni“ i počnemo odgovorno izgovarati jedno zajedničko „mi“.

Jedinstvo podrazumijeva i spremnost da se određene teške stranice prošlosti zatvore. Kako pronaći ravnotežu između potrebe da se iz prošlosti izvuku pouke i potrebe da se ne ostane njen talac?

Zatvoriti jednu stranicu ne znači istrgnuti je iz knjige niti tvrditi da se ništa nije dogodilo. Narod i institucija koji zaborave svoja iskustva izlažu se opasnosti da iste greške ponove. Mi zato nećemo izjednačavati istinu i neistinu, niti se odricati činjenice da je Islamska zajednica sačuvala svoj kontinuitet, legitimitet i institucije u veoma teškom vremenu. Ali istinu ne smijemo pretvoriti u sredstvo trajne osvete.

Najvažnija pouka proteklih devetnaest godina jeste da vjerska institucija mora biti autonomna, da se njena unutrašnja pitanja moraju rješavati unutar njenih legalnih organa i da politički centri, lični interesi i vaninstitucionalne strukture nikada više ne smiju određivati sudbinu Islamske zajednice. Također smo naučili koliko podjela brzo prelazi sa rukovodstava na imame, iz džamija u porodice i sa jedne generacije na drugu.

Naša vjera istovremeno nas uči da su povratak dobru, ispravljanje greške i pomirenje plemenita djela. Pravda treba da spriječi ponavljanje nepravde, a milost da omogući čovjeku da nakon iskrenog povratka otvori novu stranicu. Ako imamo samo zaborav bez pouke, rizikujemo novu podjelu. Ako imamo samo sjećanje bez oprosta, ostat ćemo zarobljeni u podjeli koja je formalno okončana.

Zato prošlost treba sačuvati u odgovornom institucionalnom pamćenju, a ne nositi je kao oružje u svakodnevnim odnosima. Naš pogled mora biti usmjeren naprijed, uz jasnu svijest o tome odakle dolazimo i šta više nikada ne smijemo dozvoliti.

Kakvu Islamsku zajednicu želite vidjeti nakon završetka ovog procesa? Hoće li vraćanje jedinstva otvoriti prostor za snažnije djelovanje na polju obrazovanja, vakufa, da've, medija i društvene brige o muslimanima?

Želim Islamsku zajednicu koja je jedinstvena, autonomna, duhovno snažna, organizaciono uređena i otvorena prema potrebama čovjeka. Zajednicu koja svoj autoritet ne gradi samo na historiji i formalnoj strukturi nego na znanju svoje uleme, moralu svojih predvodnika, transparentnosti svog rada i stvarnoj koristi koju donosi vjernicima i društvu.

Jedinstvo nam daje priliku da prestanemo udvostručavati poslove i rasipati ljudske i materijalne potencijale. Na polju obrazovanja to znači jedinstvene i kvalitetne programe, snažnije povezivanje naših mekteba, Medrese Gazi Isa-beg, Fakulteta za islamske studije, Škole Kur'ana i drugih odgojno-obrazovnih ustanova, veće ulaganje u stručni razvoj imama i vjeroučitelja, te više stipendija i prostora za mlade talente.

Na polju vakufa predstoji ozbiljno sređivanje evidencije, zaštita imovine, uknjižba na jedinstvenog titulara i odgovorno ekonomsko upravljanje, kako bi vakuf ponovo bio snažan oslonac obrazovanju, socijalnoj brizi i razvoju džemata.

U da'vi moramo snažnije odgovoriti na savremene izazove porodice, mladih, ovisnosti, otuđenja i digitalnog svijeta. Naši mediji moraju biti profesionalni, vjerodostojni i sposobni da glas vjere i dobra prenesu novim generacijama.

Humanitarni i socijalni rad mora doći do svakog čovjeka kojem je potrebna pomoć, bez pitanja o njegovoj ranijoj pripadnosti.

Želim Zajednicu u kojoj se odgovorne funkcije ne dobijaju prema bliskosti, grupi ili političkoj preporuci, već prema znanju, kompetencijama, iskustvu, rezultatima i moralnom integritetu. Jedinstvo ima smisla samo ako iz njega proizađe kvalitetniji hizmet vjeri i ljudima.

Može li ovo vraćanje jedinstva označiti početak novog poglavlja za muslimane u Srbiji, u kojem će se energija koja je godinama trošena na unutrašnje nesuglasice usmjeriti ka jačanju institucija, džemata i ukupnog položaja muslimana?

Može i mora. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih smo prihvatili ovu historijsku odgovornost. Gotovo dvije decenije mnogo energije, vremena i sredstava trošeno je na odbranu Zajednice, rješavanje posljedica paralelnog djelovanja i unutrašnja pitanja. Sada tu energiju moramo pretvoriti u snagu izgradnje.

Jedinstvena Islamska zajednica može mnogo snažnije zastupati potrebe muslimana pred državnim organima: od pune ravnopravnosti i dosljedne primjene zakona, preko vjeronauke i povraćaja vakufske imovine, do prava muslimana da budu primjereno zastupljeni u pitanjima koja se neposredno tiču njihove vjere. Naš cilj nije sukob sa državom, već principijelan, dostojanstven i partnerski odnos u kojem će se poštovati autonomnost vjerske zajednice i prava svih građana.

Istovremeno, moramo snažnije povezati muslimane u Sandžaku, Beogradu, Vojvodini, Preševskoj dolini i svim drugim dijelovima Srbije. Zajednica mora biti prisutna tamo gdje je svaki njen pripadnik, bez obzira na naciju, jezik ili brojnost džemata. Jedinstveni institucionalni glas omogućit će nam i kvalitetniju saradnju sa drugim crkvama i vjerskim zajednicama, obrazovnim i kulturnim ustanovama, kao i sa muslimanskim institucijama u regionu i svijetu.

Ovo jedinstvo nije dobro samo za muslimane. Stabilna, autonomna i odgovorna Islamska zajednica doprinosi miru, povjerenju i stabilnosti cijelog društva. Zato i od državnih organa očekujemo da dosljednom primjenom zakona podrže prestanak svakog paralelnog djelovanja i da se prema muslimanima odnose kao prema ravnopravnim građanima ove zemlje.

Novo poglavlje neće biti napisano samo našim riječima. Bit će napisano novim školama, obnovljenim vakufima, snažnijim džematima, obrazovanom omladinom, zbrinutim siromahom i svakim čovjekom koji u svojoj Zajednici osjeti sigurnost i pripadnost.

Generacije mladih odrasle su u vremenu podijeljene Islamske zajednice i mnogi od njih ne pamte period prije podjela. Kakvu poruku danas, nakon ovog historijskog iskoraka, upućujete mladima, imamima i svim muslimanima Sandžaka i Srbije o čuvanju jedinstva kao emaneta budućim generacijama?

Mladima želim kazati da podjela nije prirodno stanje Islamske zajednice i da ono u čemu su odrastali ne smije postati obrazac njihove budućnosti. Mi stariji moramo biti dovoljno iskreni da priznamo da smo im, bez obzira na uzroke i odgovornost, ostavili težak teret. Sada imamo priliku da im predamo nešto bolje: jednu Zajednicu, otvorena vrata svih džamija i mogućnost da svoje znanje i energiju ulažu u izgradnju, a ne u naslijeđene sukobe.

Jedinstvo se ne čuva samo potpisom, fotografijom ili svečanom akademijom. Ono se čuva svakog dana: lijepom riječju, poštovanjem institucije, prihvatanjem različitog mišljenja, pravednim odlučivanjem i odbijanjem da bilo koji pojedinac, politička stranka, interesna grupa ili vanjski centar ponovo stane između muslimana i njihove Zajednice.

Imamima poručujem da su oni prvi čuvari ovog emaneta. Njihove riječi sa minbera, odnosi sa kolegama i postupanje prema džematlijama mogu liječiti, ali mogu i ponovo otvoriti rane. Zato moraju biti iznad stranačkih svrstavanja, ličnih animoziteta i potrebe da dokazuju ko je bio veći pobjednik. Njihova pobjeda bit će pun džemat, odgojeno dijete, sačuvana porodica i pomirena braća.

Svim muslimanima poručujem: Ne dozvolimo da nam iko više dijeli safove. Možemo se razlikovati u mišljenjima, političkim izborima i procjenama, ali kada je riječ o Islamskoj zajednici – ona je naš zajednički emanet. Neslaganja ćemo rješavati razgovorom, šurom i kroz njene legalne organe, a nikada više rušenjem zajedničke kuće.

Molim Uzvišenog Allaha da nam podari iskrenost, mudrost i snagu da sačuvamo ono što nam je darovao; da spoji naša srca kao što je spojio naše safove i da generacije koje dolaze o ovom vremenu govore kao o trenutku kada smo imali hrabrosti da prekinemo podjelu i izaberemo bratstvo. To je emanet koji im dugujemo i koji više nikada ne smijemo dovesti u pitanje.

Glas islama 370, r: intervju