Šejhul-islam Ibn Hadžer el-Askalani o utemeljenosti obilježavanja rođenja Poslanika, alejhis-selam

Es-Sujuti navodi da je Ibn Hadžer bio upitan o mevludu, te je odgovorio, rekavši: “Osnova mevludskog čina je inovacija koja se ne prenosi ni od koga u generaciji selefa – kroz prva tri stoljeća. Međutim, ovaj čin može biti sačinjen od lijepih stvari i njima suprotnih, te onaj ko bude prakticirao ono što je lijepo i kloni se nevaljalog, to će se smatrati lijepom inovacijom, u suprotnom ne.

Mevlud – obilježavanje rođenja Poslanika, alejhis-selam, prema različitim teorijama islamskih povjesničara, počinje u četvrtom hidžretskom stoljeću. Imajući u vidu dilemu o historijskoj genezi ove prakse, kao i o opravdanosti iste, mevlud je tema koju su tretirali mnogi islamski učenjaci u svojim djelima.

Pregled njihovih mišljenja kazuje nam da većina klasičnih učenjaka ehli-sunnetskih škola afirmira ovaj čin i smatra ga lijepim i preporučenim. U nastavku ćemo prenijeti mišljenje velikog šafijskog autoriteta, hadiskog stručnjaka i najpoznatijeg komentatora Sahiha imama Buharije, Ibn Hadžera el-Askalanija (u. 1449.), koji argumentira da utemeljenje za mevlud možemo naći u samom poslaničkom sunnetu, iako ta praksa, po njegovom sopstvenom priznanju, nije bila poznata prvim generacijama muslimana. Njegove riječi prenosi imam Es-Sujuti (u. 1505.) u posebnom djelu koje tretira pitanje mevluda Husnul-maksid fi amelil-mevlid.

Es-Sujuti navodi da je Ibn Hadžer bio upitan o mevludu, te je odgovorio, rekavši:

„Osnova mevludskog čina je inovacija koja se ne prenosi ni od koga u generaciji selefa – kroz prva tri stoljeća. Međutim, ovaj čin može biti sačinjen od lijepih stvari i njima suprotnih, te onaj ko bude prakticirao ono što je lijepo i kloni se nevaljalog, to će se smatrati lijepom inovacijom, u suprotnom ne.

Zaključio sam da se mevludu može naći utemljenje, a ono se prenosi u dva Sahiha. Naime, kada je Poslanik, alejhis-selam, stigao u Medinu, vidio je da Jevreji poste dan Ašure, te ih je upitao zašto to rade, a oni su odgovorili: „U tom danu je Allah potopio Faraona i spasio Musa’a, stoga mi tada postimo iz zahvalnosti Uzvišenom Allahu.“

Ovdje se da zaključiti opravdanost čina zahvalnosti Uzvišenom Allahu na tome što je u određenom danu darovao blagodat ili otklonio iskušenje, te se tako nešto može ponoviti i za neki dan sličan tome, tokom cijele godine. Zahvalnost Uzvišenom Allahu iskazuje se kroz različite ibadete, kao što je sedžda, post, udjeljivanje milostinje, učenje Kur’ana.

Koja blagodat je veća od pojave Poslanika, alejhis-selam, poslanika milosti, u tom danu? Zbog toga se treba usredsrediti na taj dan konkretno, analogno priči od Musa’u, alejhis-selam, i danu Ašure.

Ima onih koji ne gledaju da to bude u tom određenom danu, već u bilo kom danu ovog mjeseca, a neki idu toliko široko da obilježavaju (mevlud) u jednom (nespecifičnom) danu u godini i to se može razmatrati.

Prethodno rečeno bilo je vezano za samu utemeljenost ovog djela. Što se tiče same sprovedbe istog, tu se trebamo ograničiti na djela koja impliciraju zahvalnost Uzvišenom Allahu. Kao što smo spomenuli, to je učenje Kur’ana, udjeljivanje hrane i milostinje, recitiranje poslaničkih hvalospjeva i pobožnih pjesama koje podstiču na dobro i rad za budući svijet.

Što se tiče stvari koje mogu ići uz to, kao što je razonoda i zabava, kazat ćemo da stvari koje su od toga dozvoljene, imajući u vidu radost koju taj dan evocira, same po sebi nisu sporne, dok stvari koje su zabranjene ili pokuđene neće biti ni tada dozvoljene, što važi i za stvari koje je preče ostaviti.“

Nakon navedenih riječi Ibn Hadžera, Es-Sujuti pruža kratki osvrt:

„Ja sam zaključio da postoji još jedno utemeljenje mevluda. Prenosi El-Bejheki od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, alejhis-selam, prinio žrtvu povodom svog rođenja, što je uradio nakon dobijanja Objave. Ovo se navodi, iako se kazuje da je njegov djed Abdulmutalib, također, prinio žrtvu, sedam dana po njegovom rođenju, a akika se ne prinosi dva puta.

Međutim, možemo razumjeti da je u postupku Poslanika, alejhis-selam, iskazivanje zahvalnosti Uzvišenom Allahu na tome što ga je stvorio, učinio milošću svim svjetovima i počastio njime ummet. Iz istog razloga navodi se da je Poslanik, alejhis-selam, donosio salavate na sebe. U tom smislu nama je preporučeno da izražavamo zahvalnost na njegovom rođenju, okupljanjem vjernika, dijeljenjem hrane i sličnim bogougodnim djelima, kao i iskazivanjem sreće.“

Iz navedene analize Ibn Hadžera, te Es-Sujutijevog kratkog osvrta, nalazimo generalno viđenje koje dijeli i veliki broj kasnijih islamskih učenjaka da je obilježavanje rođendana Poslanika, alejhis-selam, preporučena praksa ukoliko nije propraćena stvarima koje su zabranjene ili koje ne priliče tom odabranom trenutku.

Na kraju ćemo spomenuti nekoliko imena velikih autoriteta islamske znanosti koji su pisali o ispravnosti prakse mevluda. Lista koja slijedi nije iscrpna, a mi ćemo se ograničiti na spomen nekoliko poznatijih imena među mnogobrojnim učenjacima koji su dijelili isti stav.

• Imam Es-Sujuti (u. 1505.).
• Imam Ibn Hadžer el-Askalani (u. 1449.).
• Imam Ebu Šame el-Makdisi (u. 1267.), učitelj imama En-Nevevija (u. 1277.). On pitanje mevluda spominje u djelu u kome tretira koncept novotarije (El-Ba’is ala inkaril-bid'a), navodeći ga kao primjer lijepe inovacije.
• Imam El-Kastallani (u. 1517.) u djelu El-Mevahibul-ledunijje.
• Imam Ez-Zerkani (u. 1710.) u komentaru na gore spomenuto djelo El-Mevahibul-ledunijje.
• Imam Es-Sehavi (u. 1497.) u djelu El-Edžvibetul-merdijje.
• Imam Ibnul-Hadž (u. 1336.) u djelu El-Medhal.
• Imam Ibn Hadžer el-Hejsemi (u. 1566.) u djelu El-Fethul-mubin.
• Imam Ibnul-Džezeri (u. 1429.), citat se nalazi u Es-Sujutijevom djelu El-Havi lil-fetavi.
• Imam Es-Subki (u. 1355.), citat se nalazi u Siri od El-Halebija (u. 1635.).
• Imam Ibn Abidin (u. 1836.) u svom komentaru na Mevlud Ibn Hadžera.
• Mulla Ali el-Kari (u. 1605.) u djelu El-Mevridur-ravi.
• Glas islama 370, R: Šerijat i pravo, A: Davud Bajrović