Tri stanja slobode

Ovosvjetska sloboda tako predstavlja slobodu u prostorskom vremenu otvorenog puta. Vrijeme čovjeku daje prostor djelovanja, različite mogućnosti daju izboru širinu, unutrašnja drama daje mu težinu, a odgovornost povezuje svaki izbor sa čovjekovim daljim oblikovanjem. U tom prostoru čovjek kroz vlastitu volju postepeno određuje pravac svog postojanja i priprema ono što će njegov život dobiti kao konačni oblik.

Sloboda je jedna od najvećih čovjekovih težnji, a njeno puno značenje postaje jasno kroz odnos prema ljudskoj volji, vremenu, odgovornosti i posljedicama izbora. Ona čovjeku daje vremenski prostor da usmjerava vlastitu volju, opredjeljuje se između različitih mogućnosti i kroz svoje odluke oblikuje vlastiti put. Svaki izbor usmjerava njegovo djelovanje prema određenom pravcu, dok istovremeno utiče na čovjeka koji će sutra ponovo birati. Tako sloboda djeluje istovremeno kroz pojedinačni čin i kroz proces u kojem čovjek postepeno oblikuje sebe.

Sloboda je zato duboko povezana sa vremenom. Dok pred čovjekom postoje različite mogućnosti, njegov put ostaje otvoren, a svaki novi trenutak pruža prostor za opredjeljenje, preispitivanje i promjenu. Iz te otvorenosti proizlazi drama slobode; čovjek se susreće sa različitim putevima, željama, iskušenjima i unutrašnjim usmjerenjima, pa svojim izborom određuje kojem će pravcu dati prednost. Odgovornost tom izboru daje moralnu težinu, jer ono što čovjek slobodno odabere ostavlja trag u njegovom životu i učestvuje u oblikovanju njegovog daljeg puta.

Posebnost slobode u vremenu upravo je u otvorenosti tog puta. Čovjek može preispitati ono što je učinio, pokajati se, ispraviti grešku i ponovo usmjeriti svoju volju. Istovremeno, u svaki novi izbor ulazi sa iskustvom prethodnih odluka, sa navikama, karakterom i unutrašnjim usmjerenjem koje je kroz njih već počeo izgrađivati. Svaki izbor zato djeluje u dva pravca: mijenja tok njegovog života i oblikuje čovjeka koji će se sutra ponovo susresti sa slobodom izbora.

Iz perspektive vječnosti, ono što je u vremenu bilo otvorena mogućnost dobija svoj konačni oblik. Vrijeme je prostor u kojem se čovjekova volja oblikuje kroz izbore, dok vječnost otkriva konačni značaj onoga što je kroz tu volju izgrađeno. Izbor tako nadilazi trenutak u kojem nastaje i kroz karakter, usmjerenje volje i posljedice postaje dio cjelokupnog ljudskog puta.

Iz te perspektive mogu se razlikovati tri temeljna stanja ljudskog odnosa prema slobodi: ovaj svijet, Džennet i Džehennem. Ona predstavljaju tri različita odnosa između slobode, drame i odgovornosti. Na ovom svijetu čovjek još bira, njegov put ostaje otvoren, a sloboda se ostvaruje kroz susret mogućnosti, drame i odgovornosti. U Džennetu sloboda dostiže svoje dovršenje kroz trajni sklad volje i dobra. U Džehennemu mogućnost novog izbora se završava, dok čovjek ostaje suočen sa konačnim značenjem i posljedicama vlastitog puta.

Tako se otvara osnovna struktura ljudskog postojanja, a to je da vrijeme daje prostor izbora, sloboda usmjerava volju, drama proizlazi iz otvorenosti mogućnosti, odgovornost daje izboru težinu, a vječnost otkriva njegov konačni oblik. Tri stanja slobode zato možemo posmatrati kao tri različita oblika jednog šireg odnosa između čovjeka, njegovog izbora i konačnog ishoda.

Ovaj svijet je prostor u kojem čovjek još uvijek može slobodno prepoznati, birati i usmjeravati vlastiti put. Pred njim se nalaze različite mogućnosti, različiti pravci i različiti ishodi. Može se opredijeliti između dobra i zla, istine i laži, milosti i nasilja, a svaki izbor usmjerava njegov život prema određenom pravcu. Put još traje, pa čovjek može preispitati ono što je učinio, podignuti se nakon pada, ispraviti grešku i novim izborom ponovo usmjeriti svoju volju.

Drama slobode proizlazi upravo iz te otvorenosti. Čovjek bira unutar vlastitog unutrašnjeg svijeta, u kojem se susreću želje, strasti, razum, savjest, strah, nada i različita iskušenja. Mogućnosti pred njim često imaju i različitu privlačnost, a njegov izbor zavisi od odnosa između onoga što želi, onoga što može i onoga što prepoznaje kao dobro. U toj unutrašnjoj napetosti sloboda dobija svoju punu težinu, jer čovjek svojim opredjeljenjem daje prednost određenom pravcu vlastitog bića i određuje način na koji će dalje djelovati.

Svaki izbor istovremeno djeluje na čovjeka koji ga donosi. Odluka ulazi u karakter, povezuje se sa navikama i postepeno utiče na unutrašnje usmjerenje volje. Ponavljani izbor može postati navika, navika može prerasti u sklonost, a sklonost može početi određivati šta će čovjek u budućnosti željeti, prepoznavati kao vrijedno i birati kao svoj pravac. Tako čovjek kroz svoje odluke oblikuje sebe, a u svaki novi izbor ulazi sa onim što je prethodnim izborima već postao.

Iz toga proizlazi i odgovornost. Čovjek odgovara za ono što slobodno bira, ali težina te odgovornosti obuhvata i posljedice koje njegovi izbori ostavljaju u njemu i oko njega. Svaki postupak može uticati na njegov karakter, odnose, navike i buduće djelovanje. Odgovornost zato prati čovjeka kroz čitav proces u kojem se pojedinačne odluke povezuju i postepeno oblikuju njegov životni pravac. Sloboda mu daje mogućnost opredjeljenja, a odgovornost njegovim opredjeljenjima daje moralnu težinu.

Upravo zato, ovaj svijet je jedinstveno stanje u kojem se sloboda, drama i odgovornost susreću u otvorenom prostoru vremena. Čovjek još može birati, mijenjati svoj pravac i ponovo usmjeravati vlastitu volju, dok istovremeno u svaki novi trenutak unosi trag svega što je prethodno izabrao. Prolaznost zakazanog vremena daje mu mogućnost promjene, a posljedice ranijih izbora daju toj mogućnosti ozbiljnost. Svaki novi trenutak zato predstavlja susret između onoga što je čovjek već postao i onoga što još može izabrati.

Glas islama 371, R: Analize , A: Akademik Fatmir Bači