Dok smo svi žrtve bićemo ovce sa kojima će se manipulirati

-kaže Jasmila Žbanić istaknuta bosanskohercegovačka rediteljka otvoreno
ukazujući da Bošnjake danas pljačkaju Bošnjaci, te da je neophodno
najprije početi od svoje avlije, osloboditi se Bošnjaka kriminalaca i
krenuti u stvarno graðansko društvo

Wednesday, 05 March 2008

 

kaže Jasmila Žbanić istaknuta bosanskohercegovačka rediteljka otvoreno ukazujući da Bošnjake danas pljačkaju Bošnjaci, te da je neophodno najprije početi od svoje avlije, osloboditi se Bošnjaka kriminalaca i krenuti u stvarno graðansko društvo

 

Nakon što je na 56. Berlinskom filmskom festivalu, 12.02.2006.godine
filmom “Grbavica” koji se bavi pitanjem Bošnjakinja koje su Srbi
silovali tokom agresije i rata u BiH, osvojila nagradu “Zlatni medvjed”
istaknuta bosanskohercegovačka rediteljka Jasmila Žbanić doživjela je
novo priznanje time što je ove godine imenovana u žiri Festivala.
Ljubazno se odazvala pozivu i za naš list dala intervju. Počeli smo
razgovor uopćenim pitanjem:
Neminovno nije isto dobro i zlo, niti lijepo i ružno. Kako u životu pomiriti ove krajnosti i naći smiraj duše?
– Prije svega, ja dolazim iz ideosfere u kojoj niko nema isključivo
pravo na istinu šta je dobro, a šta loše, te šta je lijepo, a šta
ružno. Postoje univerzalne ljudske vrijednosti i prava koje moramo
poštovati, svjesni da je u svakom čovjeku dobro i loše, lijepo i ružno,
ali ne crno-bijelo, nego u hiljadu nijansi koje moramo izbalansirati.
Ne osjećam da je cilj mog života naći smiraj duše. Moj cilj je
evoluirati, stalno uspostavljajući harmoniju, ići ka boljem i ljepšem.  

Silovane žene žive još uvijek u užasu

Vaš film “Grbavica” (za kojeg ste dobili prestižne nagrade) progovora o
tome, o dobru i zlu. On (film) tretira temu silovanja na jedan, rekao
bih, iscjeljujući način. Katarza silovanih žena je, dakako, specifična?
– Mislim da u stvarnosti silovanih žena nije došlo do katarze.
Nažalost, silovane žene žive još uvijek u užasu. Grbavica je kroz
kampanju za «Dostojanstvo preživjelih» pomogla da se donese zakon koji 
je  silovane žene priznao kao civilne žrtve rata , ali one su
osiromašene, psihički nestabilne, izmanipulisane, napuštene. Naše
društvo uopšte ne brine o njima.  
Cilj zločinaca (u ratu uBiH) bio je uništiti ponos i duhovni prkos žene. Da li svjesno ili ne?
– To morate pitati zločince. Svih ovih godina pokušavam razumjeti zlo
koje se desilo, ali sada shvatam da ga ne mogu razumjeti. Zlo je
neracionalno. Upravo čitam knjigu «Filozofija zla», Laš Svensen-a u
kojoj izmeðu ostalog kaže da je «zlo» više nego što možemo da zamislimo
i shvatimo. Razum pretpostavlja smisleni kontekst u kojem zlu nema
mjesta. Svijet zla je potpuno izvan domašaja misli. Ali po meni to ne
znači da ne treba na njega ukazivati, prepoznavati, mijenjati.
Glumica Mirjana Karanović koja je imala ulogu silovane Bošnjakinje u
vašem filmu, u Beogradu je doživjela niz uvrjeda (po nacionalnoj
osnovi). Šta biste rekli o toj i takvoj realnosti?
– Ja sam zaista
za to da se svako bavi svojom realnosti. Mirjana se bori na svoj način
sa onom beogradskom. Ja sam se u filmu bavila našom. Pitala sam se šta
je danas pozicija «žrtve». Mislim da je užasno važno da svi naši narodi
izaðu iz pozicije žrtve. Kada čujem političare ili vjerske lidere koji
govore o žrtvi odmah znam da je u njihovoj podsvjesti manipulacija i
iskorištavanje ljudi. Niko dobronamjeran neće ljude držati u statusu
žrtve, jer je to pozicija jada, bezumlja, beznaða, straha. Dok smo svi
mi žrtve bićemo ovce kojima će se manipulisati. Kada prestanemo biti
žrtve onda ćemo zahtijevati odreðene standarde života. Imam organsku
odbojnost prema pojmu «žrtva»!  
Da li se naše društvo dovoljno  brine o silovanim ženama?
– NE. Kada ste govorili o svjesnom ili nesvjesnom zlu pitam se koliko
je odnos bh društva nesvjesno, odnosno svjesno zlo koje činimo prema
njima.

Na audiciji više od pola glumaca bilo vehabije Proučavam pojavu onoga što mediji nazivaju vehabizmom u BIH, jer mi je zanimljivo šta se to dešava pored mene. Od medija dobijamo vrlo iskrivljenu sliku. Na sarajevskoj audiciji bila sam šokirana da je više od pola muških glumaca bilo dio «vehabijskog» pokreta dok  glumci iz Tuzle nikada nisu sreli niti jednog.  Mi ne znamo ništa o ljudima koje olako zovemo vehabijama.

 

Žene u BiH nisu  solidarne

Da li su žene danas kod nas dovoljno zastupljene (na funkcijama) u političkom i javnom životu? Kako vidite njihov angažman?
– Žene su malo ili nikako zastupljene. Žene prolaze kroz emancipirajući
proces, ali on je dug i često pogrešno shvaćen. Nije ostvarenje ženske
participacije kada se parlamentarka dere kao čobanica sa govornice.
Ženski put je drugačiji. Žene moraju napraviti svoju strategiju. Šta
nam je cilj ? Kakvu BIH želimo ? Koji ekonomski sistem nama odgovara ?
Žene, vjekovima koncentrisane na uži krug porodice, tek od nedavno ( u
nekim zemljama prije par vjekova u drugim od prije par godina)
razvijaju grupe, struktuiraju ih, postavljaju ciljeve, uče kako postići
te ciljeve. Žene u BIH su nedovoljno povezane i nedovoljno solidarne,
ali postoje fantastične žene koje rade na tome da se takva slike
promjeni.
Film na svojstven način odgaja. Kako, inače, vidite tu ulogu filma?
Film je jako širok pojam. Suzila bih ga na umjetnički film. Umjetnički
film ne smije biti didaktičan, on nas čini boljim ljudima ne zato što
nam kaže kako treba, nego zato što postavlja pitanja na koja odgovore
dajemo sami sebi. Umjetnički film zahtijeva punu participaciju publike
koja se tim filmom mijenja. On nikada ne smije podrazumijevati da ja
stojim na poziciji moći u kojoj ću nekome reći šta je dobro ili zlo. To
je put u autoritativnost, to je put u demagogiju, ideologiju. Umjetnost
je put u samospoznaju, traženje vlastite istine, poboljšavanja sebe.   

Bogatstvo zbunjujućih spojeva

Ako nije tajna- kako ste vi odgajani?    
– Odgajana sam uz veliku ljubav. Mislim da je to najvažniji aspekt mog
odgoja. Ljubav mi je omogućila da danas imam pozitivan odnos prema
svijetu oko sebe, povjerenje prema ljudima, ljubav prema ljudima,
samopouzdanje, slobodu. Moja porodica je spoj brojnih suprotnosti koje
su karakteristične za BIH. Moja uža porodica je srednja klasa
obrazovanih graðana. S jedne strane hadžijska, s druge komunistička.
Obje su krajnosti dio mene. Nude bogatstvo i zbunjujuće spojeve.
Ko je u vašem odrastanju presudno uticao i na koji način?
– Sigurno mama i tata koji su mi omogućili radosno djetinjstvo, zatim
šira porodica prepuna zanimljivih likova, posebno ženskih. Kao malu
uzbuðivale su me priče o rodicama Lipničević iz Bijeljine, narodnim
herojkama drugog svjetskog rata koje su se «borile za slobodu i
pravednije društvo», kao i o starim nenama koje nakon prisilnog
skidanja feredže nikada više nisu izašle na ulicu. Na mene su puno
utjecale knjige: tata mi je dao komplet Meše Selimovića kada mi je bilo
13 godina i satima smo znali raspravljati o pojedinim knjigama,
rečenicama, pasusima. Zatim moj dragi profesor iz osnovne škole Stevan
Stefanović koji me je ohrabrivao u svemu što sam radila. Moji
prijatelji, zatim profesori na Akademiji poput Harisa Pašovića. Dunja
Blažević, koja je institucija sarajevske savremene umjetnosti, Piter
Schumman kod kojeg sam radila kao lutkar u Americi, i brojni drugi
stvarni i nestvarni likovi.
Da li  u trci za egzistencijom današnje  zaposlene žene-majke to bivaju sve manje. Da li djeca dobivaju adekvatan odgoj?
– U činjenici da majka radi vidim odličnu šansu za dijete  da postane
samostalnije, realnije i da majku (i ženu) više poštuje. Ja sam dijete
izuzetno zaposlene mame, ali mi nikada nije ništa falilo. Naprotiv. S
druge strane znam djecu koja su od majki-domaćica primila komplekse
nerealizovanih isfrustiranih žena, žena sa osjećajem niže vrijednosti,
punih depresije i nervoza. Te domaćice u društvo su uvele nesigurnu,
razmaženu i nezrelu djecu.  
Sačinili ste scenarij za animirani
film o Edi Majki. Film, koliko sam upoznat, govori u načelu kako je
ovaj reper muzikom pobijedio nacionalizam. Na koji način?
– Evo vam
jednog detalja  iz života : Ekipa prijatelja je radila video-radionice
sa djecom srpske nacionalnosti u Srebrenici. Naišli su na nepovjerenje
i predrasude. Djeca jednostavno nisu htjela ili nisu smjela učestovati.
Sve do jednog dana kada je zazvonio telefon a na displeju mobilnog
pisalo da zove EDO MAAJKA. Iste sekunde djeca su zavrištala Zar vi
znate Edu Maajku ? Od tada su naši prijatelji postali i njihovi. Edo je
definitivno omogućio novim generacijama da prijeðu zid. On je
pobijedio  nacionalizam prvo u sebi a onda i u drugima.
Mi jesmo
za graðansko društvo, ali kako to ostvariti kada oni agresivni i
ostrašćeni vuku na svoju stranu. Poznata je ona izreka-doðoše
divlji-otjeraše pitome?
– Pod MI vi pretpostavljam podrazumijevate Bošnjake ?  
U vašem pitanju osjećam klasičnu aktivnost bošnjačkog mehanizma
prebacivanja krivice na drugoga. Taj način razmišljanja, oprostićete mi
što se ne slažem s Vama, predstavlja zamku.Nemojte da idemo do Kosovske
bitke! Nemojte da pravimo teorije zavjere! Prvo treba pospremiti u svom
dvorištu. Bošnjake danas pljačkaju Bošnjaci, Bošnjake lažu Bošnjaci,
Bošnjake manipulisu Bošnjaci, Bošnjake truju Bošnjaci. Hajmo ne
govoriti o onom drugom. Inače će Bošnjaci postati psihijatrijski
slučajevi zaljubljeni u ulogu žrtve, nepovezani, neorganizovani,
neobrazovani. Prije svega Bošnjaci se trebaju osloboditi Bošnjaka
kriminalaca da bi krenuli u stvarno graðansko društvo.

Domaćice su u društvo uvele nesigurnu i nezrelu djecu U činjenici da majka radi vidim odličnu šansu za dijete  da postane samostalnije, realnije i da majku (i ženu) više poštuje. Ja sam dijete izuzetno zaposlene mame, ali mi nikada nije ništa falilo. Naprotiv. S druge strane znam djecu koja su od majki-domaćica primila komplekse nerealizovanih isfrustiranih žena, žena sa osjećajem niže vrijednosti, punih depresije i nervoza. Te domaćice u društvo su uvele nesigurnu, razmaženu i nezrelu djecu.

 

Na putu novi film

Pripremate snimanje svog novog igranog filma pod radnim naslovom “Na
putu”. Naravno, to izaziva pozornost javnosti. Navodno ste tim povodom
imali neke prijetnje putem interneta. Šta je ustvari?
– Ja lično
prijetnje nisam vidjela, čula sam od novinara o njima. Meni niko nije
prijetio. Naprotiv, ljudi koje sam sretala, sa kojima sam komunicirala
u toku istraživanja za film, bili su izuzetno ljubazni.   
O kakvom se filmu radi?
-Ljubavnom. Još uvijek pišem scenario pa mi je nezahvalno govoriti o
tome. Proučavam pojavu onoga što mediji nazivaju vehabizmom u BIH, jer
mi je zanimljivo šta se to dešava pored mene. Od medija dobijamo vrlo
iskrivljenu sliku. Na sarajevskoj audiciji bila sam šokirana da je više
od pola muških glumaca bilo dio «vehabijskog» pokreta dok  glumci iz
Tuzle nikada nisu sreli niti jednog.  Mi ne znamo ništa o ljudima koje
olako zovemo vehabijama.

Na nepravdu treba reagirati

Izjavili ste da ste obična graðanka koja se buni protiv nepravde. Šta je za Vas najveća nepravda?
– Uh, ovdje je toliko nepravdi da bi čovjek trebao svaki dan
reagovovati, izaći na ulicu, buniti se…ali ako želite raditi svoj
posao kroz koji će se vas glas bolje čuti, to je nemoguće. Ali to ne
znači da nepravde ne primjećujem i da se ne borim protiv njih.  
Vi ste kulturni ambasador BiH u svijetu. Kako doživljavate tu misiju?
– Ne smatram se ambasadorom. Ja predstavljam samo sebe.
Konačno, grupa BH filmskih radnika pokrenula je inicijativu o što bržem  prihvatanju i uključenju BiH u Evropu. Šta očekujete?
– Očekujem da graðani BIH prepoznaju ovu inicijativu i u nju se
uključe. Evropska unija je naša neminovnost . EU nije idelana i neće se
u BIH sa ulaskom u EU desiti revolucija i bolji život. Ali EU će nam
omogućiti sigurnost i više ljudskih prava nego što ih imamo danas. Svi
oni koji EU osjećaju kao put treba da se oglase. Uskoro će i vaši
čitaoci i svi zainteresovani moći staviti svoj potpis na web stranicu
EVROPA SAD. Stranica je trenutno u nastajanju i mi ćemo vas
obavijestiti o tačnoj adresi. Grupa graðana , ne samo reditelja, uskoro
ide u Brisel gdje će pred Evropskim parlamentom govoriti o zahtjevu za
brže primanje Bosne i Hercegovine u EU. Ali to ne znači da završavamo
posao političarima koji nisu u stanju da nas uvedu u EU. To znači da
istovremeno očekujemo od graðana da ne glasaju za političare koji
nemaju viziju EU, koji prodaju šarene laže sistematički nas pljačkajući
i rasprodajući ovu zemlju budzašto. Željela bih zaista vidjeti
istraživanje koje će nam reći u kolikom procentu ova zemlja pripada
nama, a koliko je ona zapravo slovenačka ili austrijska. Rasprodaju
naših bogatstva nisu vršili «oni drugi» . U moralnu tranzicijsku bjedu
su nas doveli niko drugi nego «naši»!  Mislim da je došao trenutak da
graðani prestanu birati «naše». Moramo birati pametne, kreativne i
dobre ljude.  

Razgovarao:
SELMAN SELHANOVIÆ