Svjedočenje o vakufskoj Banji

Vakufski odbor (tadašnja organizaciona jedinica u okviru Islamske zajednice) je raspisivao svake godine licitaciju. Mnogi ugledni graðani Pazara, kako muslimani tako i pravoslavci, javljali su se kao učesnici ovih licitacija o zakupu na godinu dana. 

Govoriti o minulim vremenima je tema, sama po sebi, originalna. Takve priče su uvijek neponovljive, jer nastaju iz nečeg što je davno zatamnjeno zaboravom i prošlošću. Članovi Redakcije „Glasa islama“ imali su tu čast, zadovoljstvo i priliku da ugoste jednog takvog sagovornika. Čovjeka koji sa ljubavlju i poštovanjem govori o prošlosti Novog Pazara – zanimljivoj, višeslojnoj i burnoj. A kada, uporeðujući prošlost i sadašnjost, otkrivajući dragocjenim detaljima za koje mnogi od nas nismo znali ili koje su mnogi zaboravili, o takvoj prošlosti govori neko ko je njen savremenik, akter, aktivni sudionik, onda je ta priča od neprocjenjive vrijednosti. To je specifikum ovog razgovora koji je upravo zbog toga teško ponoviti – hadži Bahrija Æorović. Čovjek koji pamti tu zanimljivu, višeslojnu i burnu prošlost Novog Pazara. Ovu vrlo osjetljivu priču teško je završiti samo jednim razgovorom. Pokušali smo iz tog njegovog ogromnog iskustvenog i memorijskog bogatstva izdvojiti makar tračak onoga što je Novi Pazar nekada bio. Njegova prošlost je postojanje prelijepih bašča, avlija, mirnih ulica i ušuškanih mahala. To je prošlost koju su činili ljudi koji su znali za red i poredak čestitih domaćina u svakom momentu života i jednog dana. Pokušali smo da u ovom razgovoru predstavimo nekadašnju pazarsku čaršiju i da je uporedimo sa ovim današnjim Novim Pazarom, koji sve više prerasta u savremenu urbanu džunglu. Nije nikakva mudrost reći da, koliko god bilo dobro da Novi Pazar doživljava ekspanziju u bilo kom smislu, toliko je možda i loše.  Baš zbog toga smo željeli iz te višeslojne prošlosti izdvojiti nešto što će zaintrigirati maštu i privući pažnju mlaðih generacija, koje su sviknute da u ritmu savremenog trenutka jure kroz život i nemaju vremena, niti su vični unutarnjem posmatranju detalja kojima život obiluje. Hadži Bahrija Æorović na pitanje kako gleda i vidi Novi Pazar nekad i sad, odgovara:
„Prošlost, trajanje Novog Pazara je vrlo burno. Mnogo toga se dogaðalo i mnogo toga, dobrog i lošeg, je preživljavao ovaj narod ovdje.“ Mudra starina polako otvara masivna vrata minulog vremena, izrezbarena prošlim emocijama i sjećanjima. Svaka linija na tim vratima je životom uklesani trag istine o ovom gradu i ljudima koji su na bilo koji način utkali nešto posebno u njega.
GLAS ISLAMA: Ovih dana se mogao u nekim štampanim glasilima pročitati komentar na račun svjedočenja o prošlosti Novog Pazara u kojem se tvrdi da ne postoje živi svjedoci onoga što se zbivalo kada je u pitanju sudbina pojedinih vakufskih objekata, konkretno – Novopazarske banje. Kako komentarišete ovu tvrdnju?
H. BAHRIJA ÆOROVIÆ: Uuu, pa to nije bilo prije hiljadu godina, nego prije nekoliko decenija…! Nije to bilo tako davno da nema ko o tome pričati! A, Boga mi, ima tu i dokumentacije koja makar na posredan način, ali eksplicitno, može posvjedočiti šta je čije bilo, kome treba ta imovina da se vrati i kome ona treba da pripadne danas, poslije svega što se preživjelo… Tu je, u tim dokumentima i ko je bio prvi zakupac i kako je bio obavljen zakup i štošta… Od prve dokumentacije je sačuvan zapisnik kada je vršena licitacija i tada je bilo više licitanata. Spominje se Vakufski odbor i da su neki od članova Komisije bili: hfz. Mahmut (zvali su ga Æoro) Mustafić – imam Kolo džamije, drugog člana ne mogu da se sjetim, zaboravih, a treći član je bio Ramiz Agušević, otac Ružda Aguševića. Po tom dokumentu, licitacija je održana 20. decembra 1945. godine. Najbolje uslove je tada ponudio Jonuz Karahmetović i on je bio zakupac do 1946. godine (ne znam do kojeg datuma tačno), kada je izvršena agrarna reforma. Tada je Banja oduzeta Vakufskom odboru, 1946. godine. Razgovarao sam sa Ramizom Crnišaninom i on kaže da su banje nacionalizovane 1948. godine. Meðutim nije, nego se 1946. godine to dogodilo. Oni (vlast) su je bili prisvojili i postoji zapisnik kako je izvršena primopredaja, odnosno predaja, uzimanje. E, od 1946. godine je „Lipa“ zauzela, gazdovala i raspolagala Banjom, a kasnije, ne znam od koje godine, počela je da daje privatnim licima u zakup Novopazarsku banju. Uglavnom, „Lipa“ već 65 godina ubira prihode – kiriju od Novopazarske banje i tako je i dan-danas. Meðutim, imala je iza Banje jedna livada i na njoj, možda 10 ili 15 metara od Banje, jedna baraka. Tu je bio ograðen i jedan bazen i svo ono zemljište je bilo nad vodom. Postojala je ideja da se na tom mjestu pravi topla bašta. Meðutim, neki opštinari nisu to htjeli da učine ili tada država nije bila zainteresovana da uloži sredstva. Poslije se kao interesent javila „Trepča“ (rudnik) iz Kosovske Mitrovice, da izvrši izgradnju pansiona za boravak i odmor i da naprave korito Banjske rijeke, te da se njihovi radnici tu se liječe, naročito rudari. Tako bi bilo za deset narednih godina, da bi poslije tog perioda ostalo sve Novopazarcima. Meðutim, to je osujetio Mišo Zekavica, pod nekim izgovorima. Nakon svega toga, napravljena su samo dva pansiona za stanovanje i boravak gostiju Banje. Malo je bio preureðen kafanski prostor, a dvorište donekle izbetonirano, ali je zato jedan od „onih“, kojeg su poslije postavili za direktora, porušio primjerak antike, mermerni šadrvan, koji je od nastanka Banje tu. Otada je to mjesto prekriveno običnim betonom i to nakon raznih i reakcija, priča i kritika. Tako je i danas. Nešto mnogo nije učinjeno što se tiče kupališnog dijela. Svojevremeno su, doduše,  pravljene neke kabine za svlačenje, neki ćoškovi su porušeni… Inače, situacija je danas takva da je jedan od zidova u krajnje ruševnom stanju, krov je u lošem stanju i sve to djeluje jadno i jezivo. Ne mogu da shvatim da se za sve ovo vrijeme nisu mogla pronaći neka potrebna finansijska sredstva da se Novopazarska banja makar sačuva od propadanja, ako se već nije htjelo ulagati u nju. Ono što sam zapazio jeste da ipak privatnici vode više računa o izgledu Banje… Sve je kod njih mnogo čistije nego što je to bilo u slučaju društvenog gazdovanja. 
GLAS ISLAMA: Dakle, Vi ste u potpunosti uvjereni da ne može biti ničeg spornog kada je u pitanju vraćanje Novopazarske banje Islamskoj zajednici?
H. BAHRIJA ÆOROVIÆ: To kome Banja treba da bude vraćena i da je to Islamska zajednica – nepobitna je činjenica! Ja sam dugo vremena bio odsutan iz Novog Pazara. Za vrijeme okupacije sam bio u internaciji u Njemačkoj, a kada sam došao 1945. godine – hajde u vojsku, u partizane pri kraju, kada je bilo čišćenje četnika po Bosni, pa sam poslije bio u Bugarskoj kao predstavnik omladine Jugoslavije. No, sve to nije bitno, već ono što sam doživio do 1942. godine. Do tog perioda, od ranog djetinjstva, od 30-tih, bio sam stalno prisutan u Novom Pazaru i ono što se dogaðalo sa Banjom dešavalo se u tom periodu. Zakupce, od Jonuza Karahmetovića pa dalje, sve dobro pamtim…, kada Banju preuzima “Lipa“, pa kasnije izgradnju Centra za rehabilitaciju… I ono igralište što je tamo u Banji i to je vakufska zemlja…!
GLAS ISLAMA: Ovo vakufsko dobro i najava licitacije Banje je i povod našeg razgovora. Veoma je značajno rasvijetliti neke detalje u vezi sa tim, jer je (ako ćemo po istini i pravdi) i sam Novi Pazar nastao na vakufskom, svetom zemljištu, razvijao se i širio na vakufima i od vakufa. Vakuf kao institucija uopšte, predstavlja damar islama i islamskog sistema života. Dilema ili isticanje navodne dileme o tome kakav je status Novopazarske banje, da li ona ima ili nema status vakufa, podstaklo Vas je da se pojavite u javnosti i da pomognete u rasvjetljavanju ovih važnih segmenata prošlosti. Kakav je istorijat Novopazarske banje?
H. BAHRIJA ÆOROVIÆ: Prvo, kada sam doznao preko sredstava informisanja da će biti licitacija Novopazarske banje, zaista sam bio preneražen. Da ugostiteljstvo „Lipa“ vrši prodaju naše Banje, to je nešto nezamislivo, a kamoli ostvarivo! Evo, da počnemo od toga ko su bili graditelji tih banja. Ko je sagradio banje? Bila su u to doba (prije mnogo vijekova) dva brata, Hadži Hurem i njegov mlaði brat, koji su riješili da iza sebe ostave hajrate, vakufe. Pošto se na prostoru gdje je sadašnja Banja pojavila topla mineralna voda, riješila su braća da tu sagrade dvije banje. Braća su započela gradnju banja, svaki za sebe. Dakle, i jedan i drugi su baš to tako htjeli. U toku gradnje, dolazi ferman od sultana kojim je mlaði brat Hadži Hurema pozvan da ide na ratište. Pri polasku ostavlja emanet svom starijem bratu da ne zapostavi gradnju ove banje koju je on započeo, nego da paralelno gradi i jednu i drugu. Ali, uz jedan uslov – da se ove banje ni po čemu ne razlikuju, već da budu u potpunosti identične. Ova priča baš u vezi sa tim čuva i neku vrstu anegdote po kojoj je taj mlaði brat rekao: „Brate, ako ugradiš makar jednu čiviju ili ekser više u svoju nego u moju banju, ili obrnuto, neka bude emer od Allaha da se tog momenta sruši.“ I zaista, to se i dogodilo! Hadži Hurem je napravio previd i ne u svoju nego u bratsku graðevinu ugradio nešto što je (navodno) bilo bolje i desilo se ono što se desilo – ta graðevina se srušila. Kada se mlaði brat vratio iz rata, bio je preneražen da se ostvarilo ono što je na polasku zavjetovao. Tako je bilo – banja Hadži Huremovog brata je ostala ruševina i nikada više nije izgraðena, dok je banja koju je kao hajrat izgradio Hadži Hurem ostala. Što se tiče preciznog vremenskog intervala, od koje godine i koliko dugo Novopazarska banja postoji, to ne znam. Znam samo i pamtim veoma dobro Novopazarsku banju od svog djetinjstva, jer je slučaj htio tako da sam često bio tamo. Moja majka, Allah rahmetile, bila je bolešljiva, reumatiča, i često je odlazila u Banju, a sa sobom je, naravno, vodila i nas, svoju djecu. I tada sam zapazio i dobro zapamtio izgled Banje kakav je tada bio.  
Vakufski odbor (tadašnja organizaciona jedinica u okviru Islamske zajednice) je raspisivao svake godine licitaciju. Mnogi ugledni graðani Pazara, kako muslimani tako i pravoslavci, javljali su se kao učesnici ovih licitacija o zakupu na godinu dana. Radi se o periodu od 1930. pa nadalje. I, koliko ja znam, jedan od tih zakupaca, prvi u nizu koje navodim, bio je Šemsi-beg Čavić, ugledni graðanin Novog Pazara. Koliko dugo je Šemsi-beg držao Novopazarsku banju u zakup to ne bih baš mogao reći, ali se sjećam da na sljedećoj licitaciji on nije produžio zakup, nego je novi zakupac bio Osman-aga Æurkić, takoðer graðanin od ugleda. Napominjem da su sredstva od zakupa davana upravo Vakufskom odboru, jer se radi o vakufskoj imovini. Dakle, Vakufski odbor je raspisivao licitacije, pod njegovim rukovodstvom je vršena pogodba, odnosno on je odreðivao cijenu zakupa za licitante. Da nastavim o onima koji su bili zakupci Banje. I za Osman-agu Æurkića isto tako ne bih mogao precizno odrediti koliko dugo je držao u zakup Banju, ali moglo je to biti 1934. i 1935. godine, jer se sjećam da je od moje porodice kupovao zob, koja mu je bila potrebna za konje koje je koristio za fijakere. On je u svojoj režiji prevozio fijakerima narod i goste do Banje i zato je kupovao zob od nas. O njemu sam upamtio da je bio izvrstan u računu, vičan u pretvaranju odreðenih mjernih jedinica u druge. Nije mu trebalo mnogo vremena da oke pretvori u kilograme. Sjećam se, tada su kantari bili na oke. Moj amidža bi mjerio i rekao bi Osman-agi, naprimjer: „Četiri oke“, a ovaj bi odmah to pretvarao u kilograme. Zaista je bio vičan tome, a ja sam, kada se vršilo računanje, sve bilježio, što znači da sam već išao u školu i da sam dobro znao pravila pisanja i bilježenja. Na sljedećoj licitaciji zakupac Banje postaje Slavo Čekanović, takoðer Novopazarac. Nakon Slava bio je Stevo Milanović, a nakon njega Redžo Saračević, zvani Banjadžija. Poslije njega je zakupac Banje bio Asim Godovac, a potom Ramiz Bihorac, koji je bio zakupac i u vrijeme njemačke okupacije, sve do osloboðenja, tačnije do 20. maja 1945. Tada je raspisana licitacija, javilo se više interesenata i najbolje uslove je ponudio Jonuz Karahmetović. Njegov zakup je trajao do naredne 1946. godine, kada je izvršena agrarna reforma. Banja je tada dodijeljena ugostiteljskom preduzeću koje se tada nije zvalo „Lipa“, već „Aleksandar Nikolić“ i njemu je data na raspolaganje. O tome postoji zapisnik i on je prezentiran upravi, odnosno „Lipi“, i objašnjeno im je kada je Banja data na korištenje, kao i da se sve ovo što pripada kompleksu Banje ne može nikako otuðiti, niti prodati. Vakuf se ne prodaje, niti se može otuðiti! Vakuf je trajno dobro i tako će biti dok je vijeka i svijeta!
GLAS ISLAMA: A za sve to vrijeme (komunizma, socijalizma) da li je postojala bilo kakva mogućnost ili pokušaj tog nekadašnjeg Vakufskog odbora da raspolaže banjskom imovinom, makar u nekoj mjeri?
H. BAHRIJA ÆOROVIÆ: „Ne! Tada nije smjelo ni da se progovori o tome, a kamoli šta drugo. Islamskoj zajednici su sva ta dobra, takoreći, bespogovorno bila oduzeta i za to vrijeme Vakufski odbor nije imao šta tu tražiti. Još se sjećam jednog momenta. Kada je trebalo da zgradu Islamskih ustanova preuzme (poslije rata) Opština, samo je došao čovjek po imenu Idriz Divanefendić, donio jedan zapisnik i jednostavno sekretaru Vakufskog odbora Mahmut-ef. Elfiću podnio na potpis, rekavši: „Potpišite i iselite se.“ Zgradu preuzima Opština. Inače, gradnja zgrade Islamskih ustanova je započeta 1935. a završena je koncem 1937. godine. Zgrada je počela sa radom 1938. godine. Tu su mnogi Pazarci sticali znanje. U prizemlju su bile dvije učionice u kojima je bila Medresa. Gore na spratu su bile kancelarije Vakufskog odbora. Sjećam se, u to vrijeme je moj rahmetli otac bio član Vakufskog odbora. Ali, sve to nije bilo dovoljno da zadrži tadašnje vlasti i da ih spriječi da oduzmu tu zgradu, zatim Banju, kao uostalom što su oduzimali sve drugo što je bilo vakufsko, pa ga ili rušili, prisvajali i otuðivali.
GLAS ISLAMA: Šta mislite, kao jedan iskusan čovjek, vjernik, čovjek koji je u svom životu prošao mnogo toga – može li neko, bilo ko uopšte, da u ovakvoj situaciji ima stvarne koristi od vakufskog dobra?
H. BAHRIJA ÆOROVIÆ: Vidite, na žalost, kakva je situacija. Evo, ti predsjednici komisija za privatizaciju se sada nalaze po zatvorima. Ona žena, ne znam kako se zvala, i neki drugi, jer su sve radili nezakonito. Samo Boga da molimo da se jednom uspostavi pravna država i da se radi po slovu zakona, da se imovina vrati Islamskoj zajednici i onda bi bili, kako kaže narod, i vuci siti i ovce na broju. Meðutim, svašta se radilo po tim komisijama. Dobrim dijelom su po tim institucijama, po tim ustanovama ostali ljudi koji su još iz vremena Miloševića i prije Miloševića, koji su za sebe, Bože me oprosti, vjerovali da su svemogući. Zato mislim da se dalje rasparčavanje vakufske imovine neće dozvoliti, naročito zbog raspoloženja u narodu. Da se radi o vakufu, kada govorimo o Novopazarskoj banji, svjedoči i natpis iznad vrata Banje. Ne postoji ništa što je smetnja u tom smislu da ovim dobrom raspolaže Vakufski odbor, odnosno danas Islamska zajednica. Ovo pravo ne može ničim da se pobije i da se ospori. Narod ima pravo i na ovo, kao i na sva ostala vakufska dobra, a zna se ko raspolaže vakufima za opštu dobrobit. Tu ne može biti spornih detalja. Ono što je vakuf je vjerničko i pripada vjernicima. I ko je god uvakufio nešto, on je to učinio da bi se narod koristio time, da bi narod imao tome slobodan pristup. Koliko je samo takvih dobara činjeno, a malo toga je ostalo baš zbog oduzimanja i prisvajanja ovih svetinja.
GLAS ISLAMA: Šta je ono što možete da poručite svakom od vjernika, kakav stav treba zauzeti prema ovom problemu?
H. BAHRIJA ÆOROVIÆ:  „Na žalost, ovaj stranački raskol, ovaj fesad i ova nesretna podvojenost – to je Pazar unazadilo! Bilo je toga i za vrijeme bivše Jugoslavije, ali sada… Ipak, ja se nadam da će i ovo, uz Božju pomoć, proći. Allah, Njemu hvala, pravedne pomaže i mi, vjernici, vjerujemo u to i nadamo se tome. Ja se u Boga nadam da će se ovo sretno završiti, da se ovo ne može okončati onako kako misle izvjesni ljudi koji su, eto, sebi utuvili u glavu da može biti drugačije. Ima jedna u narodu koja kaže: „Sve, sve, ali u vakufski hak ne diraj ni koliko može ‘tica u kljunu ponijeti! Vakufsko ne diraj, jer će ti se kroz život odraziti – ili na evlad, ili na zdravlje, ili na ma šta drugo!“ Što je vakufsko, to je sveto i to ne može da koristi neko za profit, kao što bi se koristila bilo kakva druga imovina. Ali, to neko jednostavno ne može da shvati, da razumije i da se toga okani. Zato bih mnogo volio da ljudi iz „Lipe“, prije nego uopšte zakažu ovu licitaciju (oni su je na izvjestan način već zakazali, ali bih volio da je opozovu), da uzmu i da lijepo pregledaju cjelokupnu dokumentaciju! Ništa im drugo ne treba! Neka pogledaju ove zapisnike i doći će do zaključka da oni zaista ne polažu nikakvo pravo na to. Jedino mogu da budu zahvalni što su egzistirali i 65 godina koristili ta dobra i to bez dinara naknade i bez nekih ulaganja da revitalizuju te objekte, nego su ih, takoreći, doveli u jadno stanje! Dobro bi bilo da ne dopuste da moramo da svim dozvoljenim sredstvima branimo ovaj vakuf. Neće se dopustiti! Ja im poručujem – neće žitelji Pazara dopustiti da se tek tako vakufska imovina rasipa! Neka se malo okrenu oko sebe i neka vide kako se to radi u drugim konfesijama, kako drugi rješavaju ovakve probleme i kako se imovina drugim konfesijama bespogovorno vraća! Evo, vraćaju bez pogovora imovinu i Dunðerskom i Mitiću, jer oni su ti kojima to pripada od njihovih pradjedova, od njihovih predaka. A kamoli da se ne vrati ono što je, po Božijim zakonima, ostavljeno kao trajno dobro i o čemu treba da se stara vjerska zajednica sa tradicijom, kao što je Islamska zajednica u Srbiji.

Razgovarala:
Senada Leković