Sabra i Šatila (II)

Unutar palestinskih izbjegličkih logora Sabra i Šatila, preko 600 žrtava masakra truhnulo je na suncu, a zadah njihovih raspadajućih tijela širio se do zatvorenika, ali i do onih koji su ih zatvorili.

Danas, belgijski sud će početi saslušanje gdje treba odlučiti da li premijer Ariel Šaron treba biti optužen za masakr nad palestinskim civilima u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila u Bejrutu 1982. godine (belgijski zakon dopušta sudovima da sude strancima zbog ratnih zločina počinjenih na stranom tlu). Radeći na ovom slučaju, optužba je otkrila šokantne nove dokaze o izraelskoj umiješanosti u ovaj zločin. Dokazi se odnose na sportski stadion Camille Chamoun – „Cite Sportif“. Samo dvije milje od bejrutskog aerodroma, oštećeni stadion je bio kao stvoren za držanje zatvorenika. Bio je skladište municije za Arafatov PLO i više puta je bombardovan od strane izraelskih aviona za vrijeme opsade Bejruta 1982. godine, tako da je njegova gigantska, uništena vanjština izgledala kao noćna mora.
Palestinci su ranije minirali njegovu unutrašnjost prepunu prolaza, ali veliki, podzemni prostor i svlačionice su ostale netaknute. Ovaj stadion je poznato obilježje za sve nas koji smo živjeli u Bejrutu.
 
Ujutro, 18. septembra 1982. godine, u vrijeme kada Sana Sersavi kaže da je dovedena na stadion kaže: „Vidio sam stotine palestinskih i libanskih zatvorenika, vjerovatno više od 1.000, kako sjede u njegovoj tmurnoj, mračnoj unutrašnjosti, sjedeći u prašini, budno motreni od strane izraelskih vojnika i agenata Shin Beta (izraelska tajna služba), te ljudi za koje smo sumnjali da su libanski kolaboracionisti. Muškarci su sjedili u tišini, očito u strahu. S vremena na vrijeme, primijetio sam, nekolicina ih je odvoðena. Ubacili su ih u izraelske vojne kamione ili džipove ili falangistička vozila – zbog daljnjeg „ispitivanja".
Nekoliko stotina metara dalje, unutar palestinskih izbjegličkih logora Sabra i Šatila, preko 600 žrtava masakra truhnulo je na suncu, a zadah njihovih raspadajućih tijela širio se do zatvorenika, ali i do onih koji su ih zatvorili. Bilo je zagušljivo i toplo. Loren Jenkins iz Washington Posta, Paul Eedle iz Reutersa i ja smo jedini koji smo ušli u ove ćelije, jer su Izraelci pretpostavili – zbog naše zapadnjačke vanjštine – da moramo biti agenti Shin Beta. Mnogi od zatvorenika imali su glave sagnute. Ali izraelski falangisti – još uvijek bijesni zbog ubistva njihovog lidera i predsjednika Bashira Gemayela – bili su povučeni iz kampova, njihov pokolj se završio, makar je sada izraelska armija preuzela kontrolu nad situacijom. Pa čega se ovi ljudi imaju bojati?“

Gledajući unazad – i slušajući Sanu Sersawi danas – osjetim jezu zbog naše naivnosti. Moje zabilješke pisane u to vrijeme, a onda uvrštene u knjigu o izraelskoj invaziji na Liban 1982. godine i njegovom ratu protiv PLO-a, sadržavale su neke zlokobne naznake. Mi smo bili pronašli jednog libanskog zaposlenika u Reutersu, Abdullaha Matara, meðu zatvorenicima i isposlovali njegovo puštanje, a Paul ga je izvodio držeći ruke preko njegovih ramena.
Odveli su nas, jednog po jednog, zbog ispitivanja, jedan od zatvorenika mi je promrmljao. Oni su ljudi iz Hadada (kršćanska policija). Obično oni vraćaju ljude nakon ispitivanja, ali ne uvijek. Ponekad se ljudi ne vrate.
Onda mi je izraelski oficir naredio da odem. Zašto zatvorenici ne smiju pričati sa mnom, upitao sam. „Oni mogu da pričaju ako žele“, rekao mi je i dodao: „Ali oni nemaju ništa da kažu.“
Svi Izraelci su znali šta se dešava u kampovima. Miris leševa je bio svuda raširen. Napolju, falangistički džip s natpisom „Vojna policija“ – ako se takva institucija može povezati s ovom bandom ubica – prošao je pored nas. Pojavilo se nekoliko televizijskih ekipa. Jedna je snimala libanske kršćanske policajce ispred stadiona. On je takoðer snimio ženu kako moli pukovnika izraelske armije kojeg su zvali Jahja za puštanje njenog muža (Taj pukovnik je sada identifikovan od strane The Indenpendenta. Danas, on je general izraelske armije.)
Napisao: Robert Fisk
Izvor: The Independent
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Nastavit će se…