Hajdar-pašina džamija u Radulićima

| Glas islama | Broj 190
| Piše: Mirsad Hadrović |
Radulići, lijepo mjesto u središtu Bihora, nalazi se sa desne strane
Lima uz rijeku Crnču nedaleko od Godijeva i Jagoče, opština Bijelo
Polje. Burna prošlost nije razminula ni ove krajeve, već zulum i bol
koji su im nanijeti u prošlosti vidljivi su i dan-danas.

Džamija u Radulićima sagraðena je krajem 17. i početkom 18. vijeka, a tačni podaci se ne znaju jer nema sačuvanih pisanih dokumenata. Sagradio je Hajdar-paša Selim, koji je došao u Bihor sultanovim beratom 1689. godine sa ciljem da se spriječe česti upadi i pljačke Crnogoraca preko Lima. Cilj tih napada bio je da se oslabi Osmansko carstvo jer u tom vremenu vodile su se bitke cijelim carstvom i ovo je trebalo da bude mali doprinos da ono što prije u globalu propadne. Od tada te teritorije bivaju puno sigurnije za život i muslimani se postepeno doseljavaju. Hajdar-paša je tada u Radulićima sagradio džamiju u kojoj je i sam klanjao. U džamiji je bila učionica za učenje Kur'ana, biblioteka sa knjigama napisanim na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Formirao je sudstvo od pet članova Vijeća, zatim imao saraj kao i rezidenciju iz koje je Hajdar-paša vladao cijelim Bihorom. Teritorija Bihora tada, a gotovo i sada, obuhvatala je cijelo Bijelo Polje, zatim Petnjicu sa okolnim selima do planine Turjak nadomak Rožaja sa istočne strane i Berana sa zapadne strane. Za vrijeme Drugog svjetskog rata džamija u Radulićima i sve što se nalazilo oko nje biva zapaljena i srušena od strane ozloglašenih četnika Pavla Ðurišića. Poslije tog rata ovaj vakuf u državnim katastarskim knjigama vodi se kao „crkveno zemljište“. Ova „greška“ otkrivena je 1996. godine, pa sve do 2008. godine kada Islamska zajednica Crne Gore na čelu sa Rifat-ef. Fejzićem uspijeva da vrati sve oduzeto pod svoju upravu.
Od tada i počinju  akcije mladih džematlija iz gradske džamije iz Bijelog Polja na raščišćavanju ovog prostora, pogotovo džamijskog, od koje je ostalo nešto manje od pola minare i sasvim malo zidova sa strane (vidi sliku). Kada  je očišćeno granje i korov, kako oko džamije tako i u njoj, naziralo se prelijepo zdanje kojem nije bilo ravnog nadaleko. Ostaci ove veleljepne džamije već skoro 70 godina opominju nas da joj trebamo vratiti prijašnju ljepotu i funkciju, a istovremeno svjedoči protiv svojih komšija nemuslimana koji su joj skrnavili svetost. Bolna je činjenica da zločin koji se dogodio narodu i njihovim svetinjama ovog i drugih bihorskih krajeva uopšte nikada nije procesuiran niti je zabilježen u istoriji, a pamte ga i spominju samo njegove žrtve. Ovo nije dobro radi žrtava, a niti nas samih, jer naučili smo da nekažnjen zločin zna često puta da se još žešće ponovi.
U Radulićima danas gotovo i da nema muslimana. Za vrijeme rata su ili ubijeni (spaljeni) ili protjerani. Bolje rečeno, to mjesto je etnički očišćeno. Sada se postavlja pitanje zbog čega i za koga je obnavljati? Mi kažemo da je treba renovirati i pisati o njenoj teškoj sudbini, kao i javno objelodaniti njene rušitelje, jer ako sada nepravda nadjača, oni koji su je srušili to će slaviti kao svoju pobjedu i mislit će da su veliko dobro uradili i to nedjelo će sokoliti buduće generacije zulumćara da se i oni bore za slične „trijumfe“ kojim se ponose njihove „čiče“. Ako sačuvamo džamiju u Radulićima tako ćemo se dijelom odužiti nevinim žrtvama koje su glavom platile svoj šehadet. Ako Bog da, tamo gdje ima džamije bit će i muslimana.