Zemljotres me dočekao i ispratio

| Glas islama | Broj 190
| Piše: Hajro ef. Tutić |
Vojsku sam doživio kao patriotsku dužnost i graðansku obavezu, i kao patrioti i čovjeku koji voli svoju domovinu nije mi uopšte palo teško da primim poziv i da se javim u kasarnu

Kada sam dobio poziv da odem u vojsku, kao mladi hodža iz toga vakta, imao sam u sebi strah i zebnju kako će se prema meni ponašati, ne samo vojnici, već i starješine, obzirom da je tada rijetkost bila da mlad čovjek bude hodža.
Vojsku sam doživio kao patriotsku dužnost i graðansku obavezu, i kao patrioti i čovjeku koji voli svoju domovinu nije mi uopšte palo teško da primim poziv i da se javim u kasarnu u Banjaluci. Takoðer sam bio zahvalan ljudima koji su tada radili u Vojnom odsjeku u Tutinu što me nisu pozvali u vojsku dok sam se školovao u Medresi, jer je bilo dosta primjera da su učenicima Medrese namjerno prekidali školovanje. Što bi napunili 18 godina dobijali su poziv za vojsku i na taj način bili sprječavani da svoje školovanje dovedu do kraja u predviðenom roku.
Vojska kao izazov
Vojska je bila izazov za mene, jer sam trebao da promijenim sredinu. Kao učenik Medrese u društvu sam imao isključivo muslimane, vjernike. Profesori, muderisi su takoðer bili muslimani. Kao imam u Novom Pazaru opet sam bio okružen džematlijama, vjernicima i sada sam trebao da idem u novu sredinu gdje je društvo mješovito.
Interesantan dogaðaj prve večeri mog dolaska u Banjaluku na odsluženje vojnog roka bio je taj da, kada sam došao kod svog školskog druga, imama Taiba Pašambegovića, osjetio sam zemljotres. Bio je datum, koliko se sjećam, 27. maj 1968. godine i osjetio se blag zemljotres, bez nekih posljedica po graðane, ali ipak zemljotres. Godinu dana kasnije, pri samom kraju mog služenja vojnog roka, 26. oktobra 1969. godine desio se poznati, dosta razarajući zemljotres koji je nanio veliku ljudsku i materijalnu štetu Banjaluci. Zemljotres me dočekao i zemljotres me ispratio iz Banjaluke.
Dilema i strah kako ću se snaći i kako će me okolina prihvatiti kao vjerskog službenika tinjali su duboko u meni. Nije za mene bila briga kako ću se prehraniti, znao sam da ima puno svinjetine, ali sam znao i da je ja neću jesti. Nije me bilo strah ni kako ću se snaći kao vojnik, jer mi učenici Medrese koji smo stanovali u internatu živjeli smo po jednom polu-vojnom sistemu, gdje se tačno znalo kada se liježe, kada se ustaje, kada je doručak, ručak ili večera, kada su časovi i nastavne aktivnosti, a kada je slobodno vrijeme. Strah je samo bio u tome kako će me prihvatiti, hoće li me šikanirati, zlostavljati i provocirati. Toga sam se najviše bojao.
Prvo jutro u kasarni
Prvog jutra u kasarni, kada su nas prozivali i rasporeðivali u koju ćemo jedinicu da idemo, praksa je bila takva da su čitali generalije, ime i prezime, ime oca i majke, datum roðenja, obrazovanje i zanimanje. Ja sam sa zebnjom čekao da me prozovu i očekivao sam reakciju vojnika kada budu pored mog imena pročitali „hodža“. Osjećao sam se isto kao ovca kada se nada nožu i očekivao da svi pogledaju u mene, jer sam bio bijela vrana u jatu crnih. Meðutim, kada su me prozvali rekli su da sam završio osmogodišnju školu i da sam poljoprivrednik iz Potreba. Obradovao sam se kao nikada, bilo mi je drago da ne znaju da sam hodža i da neću biti izložen provokacijama. Znao sam da su saznali da sam hodža da bih imao velikih problema i iskušenja i Allah zna kako bi se sve to završilo. Ovako, odgovaralo mi je da budem poljoprivrednik sa završenom osmoljetkom. Kako se ovo dogodilo ni sam ne znam. Pretpostavljam da moj dosije, koji je poslat iz Vojnog odsjeka u Tutinu, nije bio ažuriran, ili su možda ljudi koji su radili u Vojnom odsjeku imali namjeru da me zaštite, pa nisu upisali moje pravo obrazovanje i zanimanje. To je vrijeme bilo čudno i jednostavno tako je bilo. Kasnije kroz priče drugih ljudi sam saznao da svi oni koji su se deklarisali kao hodže imali su velikih problema. Ja nisam imao problema zato što nisam bio hodža u vojsci već sam bio vojnik-poljoprivrednik.
Ja sam musliman
U toku služenja vojske mogu da kažem da sam izvanredno dobro prošao. Nisam imao problema ni na nacionalnoj ni na bilo kojoj drugoj osnovi, ni sa vojskom ni sa starješinama. Jedino je, jednom kasnije, izbio je problem koji je mogao da preraste u problem većih razmjera i da zaglavim na Vojni sud.
Naime, kada smo popunjavali neki upitnik ponovo su bila postavljana pitanja obrazovanja, zanimanja, mjesta boravka itd. Postojalo je i pitanje „nacionalnost“. Ja sam napisao Musliman. Pozvao me moj vodnik i rekao mi je: „Druže vojniče, ovo moraš da ispraviš. Ti nisi Musliman.“ Ja nisam znao da nisam musliman dok mi on nije rekao. Tvrdio sam da sam musliman, a on to nije dao pomenuti. „Možeš da budeš Srbin, Hrvat ili neopredijeljen“, rekao je. Odgovorio sam mu dosta rezignirano: „Nisam ni Srbin, ni Hrvat i nisam neopredijeljen. Ja sam se opredijelio da sam musliman od kako sam se rodio.“ On mi je naredio da to ispravim svojom rukom, ja sam i dalje tvrdio da sam musliman, a vodnik mi je zaprijetio da će me poslati na Vojni sud. Ja sam se ušutio jer sam se sjetio priče koju mi je ispričao moj profesor u Medresi. Kada su muslimane u Crnoj Gori, odnosno u Plavu i Gusinju pokrštavali, pokupili su ih na jednu veliku poljanu. Pop ih je krstio redom, ali se ta procedura malo otegla. A jedan stari Avdaga mu kaže: „Pope požuri sa tim krštenjem, proðe nam ikindija.“ U tom trenutku mi je pala na pamet ova priča i pomislio sam: „Krsti ti mene koliko hoćeš, ja znam šta sam.“ Tako sam i postupio i rekao vodniku pomalo ironično: „Pa dobro, ako vi kažete da sam neopredijeljen neka bude tako.“
Taj dogaðaj me je malo uzdrmao, ali nije na mene ostavio neke velike posljedice. Ostali muslimani koji su bili prisutni čudili su se zašto se tako ponašam. Svi osim mog velikog prijatelja, druga i komšije iz Delimeða, učitelja Dauta Nurkovića, koji je bio sa mnom u kasarni i koji je jedini znao da sam ja hodža, ali nije nikom govorio. Daut mi je samo sugerisao da smo u vojsci i da prihvatimo to kako jeste. Svi muslimani su morali da budu neopredijeljeni i niko nije postavljao to pitanje. Čak i vojnik Sulejman Halebić iz Jablanice, koji je bio najškolovaniji u jedinici, jer je bio diplomirani pravnik, nije pokretao to pitanje.
Osim ovog dogaðaja, drugih pritisaka zato što smo muslimani nismo osjećali. Čak nasuprot, nas trojica u četi smo bili u vrhu po priznanju kao dobri vojnici. Sulejman Halebić je držao predavanja vojsci, Daut Nurković je opismenjavao nepismene, a ja sam držao predavanja iz istorije, zato što me je moja profesorica iz Medrese Zehra Šoše natjerala da naučim istoriju izvanredno dobro. Vojnici su se čudili kako jedan poljoprivrednik sa završenom osmogodišnjom školom zna tako dobro istoriju. Na kraju sam prilikom popunjavanja ovih upitnika ispravio grešku. Nisam kazao da sam hodža, ali sam napisao da sam vanredni student Filološkog fakulteta, smjer za orijentalistiku u Beogradu. Vodnik me pitao šta je tačno od ovo dvoje, a ja sam rekao da je tačno i jedno i drugo. Ja jesam poljoprivrednik iz Potreba, ali sam i student Orijentalistike.
Bez pritiska
U toku cijelog vojnog roka nisam osjećao pritisak. Nikada me niko nije pozivao na razgovor, da me malo preusmjeri ili prevaspita. Ja sam bio vanredni student. Nisam psovao Boga. Nisam pio alkohol. Nisam jeo svinjsko meso. Bilo im je čudno kako neko ko je mlad, savremen i kulturan, a da nema niti jedan od ovih poroka. Bio sam im zagonetan, čudan, ali me nisu dirali.
Što se hrane tiče takoðer sam prošao mnogo lijepo. Moji džematlije iz Lejlek džamije su me ispratili u vojsku i dali su mi dosta para. Te su pare sakupili u kovertu, a glavni organizator je bio rahmetli Huzeir-aga Ðerlek, otac hadžije Envera Eka Ðerleka. On je imao kahvu i pokupio je pare, stavio ih u kovertu i Eko Ðerlek je tu kovertu donio na autobusku stanicu ispratio me i dao mi je. Tu je bilo dosta para koje su mi omogućile da se hranim u kantini i da kupujem hranu koja u sebi nema svinjetine.
Primjeran vojnik
Bio sam i primjeran vojnik. Uvijek propisno odjeven, uredan, obrijan i nekoliko puta me je vodnik izvodio ispred stroja da pokaže ostalim vojnicima kako treba da izgleda pripadnik vojske. Zbog takvog mog ponašanja i dobrih rezultata u obuci poslali su me i na kurs za desetara. Ja sam se u početku opirao tome, ali kada sam vidio da se ne mogu oduprijeti – pristao sam.
Što se tiče vjerskih aktivnosti, obavljanja namaza i ostalog, za tih 15 mjeseci to je bilo svedeno na minimum. U kasarni nisam mogao ništa što se tiče vjere da prakticiram, ali sam kada bih izlazio u grad posjećivao banjalučke džamije. Vojnicima je bilo zabranjeno da u uniformi ulaze u vjerske objekte, ali sam ja u Banjaluci imao dosta svojih školskih drugova iz Medrese, koji su radili kao imami, pa sam kod njih uzimao civilno odijelo i sa njima išao na namaze. Petorica mojih školskih drugova su radili kao imami u Banjaluci, a Ibrahim Halilović je bio imam u džamiji Ferhadiji. Kasnije je Ibrahim-efendija postao i muftija banjalučki. Pored njega tu su još bili i Taip Pašambegović, kod koga sam najviše svraćao i čak išao i na konak. Zatim su bili još i Rasim Hasandić, Fahrija Katkić i Refik Filipović. Svi oni su doprinijeli i pomogli mi da se, kada izaðem u grad, osjećam lijepo, da zaboravim da sam vojnik i da se osjećam u Banjaluci kao da sam kod kuće u Novom Pazaru.
Kada sam dobio čin desetara postao sam komandir prvog odjeljenja u vodu i zamjenik komandira voda. U moje odjeljenje su došli neki Bošnjaci muslimani, a bilo je i Albanaca. Bilo je ljudi i sa našeg kraja. Neki su me i poznavali i znali su da sam hodža, ali ni oni nisu nikome pričali tu moju tajnu. Interesantan je dogaðaj sa Albancima koji su bili tu. U slobodno vrijeme išli smo u potkrovlje kasarne „Kozara“. Učitelj Daut Nurković je nepismene opismenjavao, a ja sam ih podučavao istoriju. Jedan od Albanaca, koji je imao vjerskog znanja i svijesti, htio je za uzvrat mene da pouči vjeri. Ja sam glumio da ništa ne znam i nisam govorio da sam hodža. On mi je svaki dan zadavao po jednu kratku suru da naučim, a sutra bi me preslušavao. Bilo mu je jako čudno kako ja to brzo i lako učim. Kasnije je krenuo da me podučava i harfove, a kako sam ja mnogo brzo napredovao postalo mu je sumnjivo, pa sam morao da usporim i da glumim kako mi je teško da savladam neki harf. Nisam mu kazao da sam hodža, a on se svojski trudio da ma poduči vjeri.
Te 1968. god. Sovjetski savez je okupirao Čehoslovačku, pa je naša armija bila non-stop u stanju borbene gotovosti, jer su se bojali da bi Rusi mogli i nas da napadnu. Cio vojni rok je protekao pod tom tenzijom i pritiskom. U svemu tome sam se dobro snalazio i dočekao sam dan kada ću se „skinuti“ iz vojske. Kao što na početku rekoh, zemljotres me je dočekao i zemljotres me je i ispratio iz Banjaluke. Moje civilno odijelo u kojem sam došao u vojsku ostavio sam u zgradu Odbora Islamske zajednice u Banjaluci da mi ga čuvaju. Pošto je zamljotres porušio dosta kuća i zgrada, Banjaluka je izgledala sablasno. Kada sam otišao do zgrade Odbora da uzmem civilku u njoj nisam nikoga zatekao. Zgrada je bila napukla, nakrivljena, prašina i lom su bili svuda okolo. Uzeo sam civilku iz ormara u koji sam je ostavio, obukao je i radostan krenuo put svog Sandžaka.