Sa Autonomijom nema trgovine

Zajednica sandžačke dijaspore krovna je organizacija sandžakih udruženja
u dijaspori. Formirana je 2003. godine. Za sebe kažu da su nova
orgnazacija sa starim idejama i mjesto za sve one kojima je Sandžak
otrgnut od srca.

Kao svoj primarni cilj ističu okupljanje svih potencijala sandžačkih Bošnjaka koji žive u dijaspori, od intelektualnih do ekonomskih.
Posao na izgradnji baze podataka sandžačkih Bošnjaka u dijaspori, čini se megalomanski, ali kako podvlače ostvariv. Ističu da će povezanost olakšati i još više omogućiti efikasnije djelovanje u svim sferama društvenog, ekonomskog, vjerskog i političkog života .

Edin Salković, predsjednik ZSD, mlad je i ambiciozan čovjek. U razgovoru kaže da je omladina budućnost koja se mora otrgnuti od asimilacije, ne dozvoliti da bošnjačka djeca zaborave naš jezik, kulturu, vjeru i pripadnost Sandžaku i Bosni.

SAFF: Zajednica sandžačke dijaspore svojim dosadašnjim djelovanjem se pokazala kao relevantan faktor kako u dijaspori, meðu Bošnjacima, tako i u Sandžaku. Kada bi ste morali izdvojiti najznačajnije aktivnosti ZSD, koje bi to bile?

Edin Salković: Najprije bih napomenuo kako smo, kada i pod kojim uslovima kao dijaspora nastali. Podsjetiću da je 1912. , u mjesecu oktobru, združenom operacijom srpske i crnogorske vojske Sandžak kao historijski korpus separatum ili posebna cijelina, okupiran. Sama okupacija je pokrenula iseljavanje sandžačkih Bošnjaka i tada se sije prvo sjeme sandžačke dijaspore ili takozvani muhadžirluk. Zatim dolaze Prvi svjetski rat , formiranje kraljevine SHS, razni pritisci izmeðu dva rata, egzodusi, nasilna pokrštavanja, kao ono u Plavu 1913., genocid u Šahovoćima 1924., nakon toga, pokolji u limskoj dolini, gdje je stradalo 15000 sandžačkih Bošnjaka, pod kamom četničkog komadanta Pavla Ðurišića, nastavak pritiska u Titovoj Jugoslaviji, pogotovo od strane zloglasnog Rankovića, i tako sve do agresije na BiH, i pritiska Miloševićevog režima na Sandžak. Dakle u kontinuitetu, skoro 100 godina se sandžački Bošnjaci iseljavaju i danas imamo skoro tri puta više Sandžaklija u svijetu, nego u samom sandžaku.

Zajednica sandžačke dijaspore je po prvi put u historiji sandžačke dijaspore, formirana kao zvanična organizacija na globalnom nivou. Jedna od najznačajnijih aktivnosti, koju smo započeli, a koja je još u procesu, jeste naše prebrojavanje i izgradnja baze podataka ili popisa našeg naroda koji živi van Sandžaka, a posebno u zemljama Zapadne Evrope. Prema nekim nezvaničnim procjenama u Turskoj živi 1.200.000, a u zemljama Zapadne Evrope, Australije i Amerike, negdje oko 300.000 sandžačkih Bošnjaka. Mi smo do sada formirali oko 70% regionalnih odbora. Pored toga brojne su druge aktivnosti počev od humanitarnih akcija u Sandžaku, do recimo održavanja manifestacija, tribina, formiranja udruženja sandžačkih studenata u dijaspori i dr.

SAFF: U svojim aktivnostima jasno ste se opredjelili za patriotski kurs. Kako posmatrate sadašnju političku situaciju i ponovno reaktiviranje ideje o autonomiji Sandžaka?

Edin Salković: Smatramo da je status Sandžaka pitanje svih pitanja, i sa sigurnošću mogu reći da se milionska sandžačka dijaspora neće smiriti dok ovo pitanje ne bude rješeno na pravedan način. Poslije rušenja jednopartijskog sistema sandžački Bošnjaci su se 90/ tih godina jasno opredjelili za politiku rješenja svog statusa. Sandžak ima sreću što je neuništiv, što je nadživio sve one koji su mu spremali nestanak , ali i one iz naših redova koji su za sitne interese pomagali onima koji su spremali nestanak Sandžaka i Bošnjaka.

SAFF: Stiče se utisak da Beograd ignoriše volju Bošnjaka, da se mnogo ne osvrće da procese koji se dešavaju u Sandžaku, a i sami meðunarodni krugovi djeluju nezainteresirano.

Edin Salković: Beograd je taj koji 100 godina pokušava da uništi Sandžak, počev od pokušaja utiranja naziva, pa sve do fizičkog uništenja glavne komponente Sandžaka, odnosno Bošnjaka. Meðutim, kako su napadi postojali žešći, Sandžak je bivao sve jači i veći u srcima sandžačkih Bošnjaka. Beograd najzad treba da se suoči sa tom istinom i da prihvati moderne demokratske tekovine 21 vijeka. Prošle su tamne noći iz 1924. godine, kada su Bošnjaci mogli da se ubijaju i protjerivaju, da im se imanja otimaju bez ikakve odgovornosti vlasti i počinioca.
Ne bih se složio sa konstatacijom da su meðunarodni krugovi nezainteresovani. Ovo je nova situacija za njih. Do sada su imali predstavnike Bošnjaka koji su tvrdili da je u Sandžaku sve u redu. Mi imamo informaciju da su oni itekako zainteresovani da se pitanje Sandžaka riješi na demokratski način, slično primjerima u Evropi.

SAFF: Dugo je meðu sandžačkim Bošnjacima prisutna ta potreba za jedinstvom. Svjedoci smo da se jedinstvo počelo koristiti i kao politička poštapalica. Da li je moguće ostvariti to jedinstvo, pod kojim uslovima, uz čiju arbitražu i na kojim osnovama?

Edin Salković: Skoro 100% sandžačkih Bošnjaka je za autonomiju, dakle ideja o autonomiji Sandžaka je osnova za naše jedinstvo. Svakako da Beograd nikako ne može biti arbitar, kao što se želi predstaviti zadnjih dana i kao što ga neki od Bošnjaka prihvataju. Isto kao što vuk ne može biti pastir tako i BG ne moze biti arbitar!
Ideja o autonomiji nije trgovačka roba , sa kojm ćemo tvrditi pazar. Neriješavanje statusa Sandžaka je korijen svih vrsta disktiminacija u Sandžaku,koje se kasnije samo granaju. Bez obzira kakav status Bošnjaci dobili u Srbiji, bez obzira kakvo ureðenje Srbije bilo, bez obzira na stepen demokratičnosti srpske vlasti, mi ne smijemo odustati od autonomije. Jer kao što smo vidjeli, te prilike se vrlo brzo mjenjaju u Srbiji i jedini garant našeg opstanka jeste samouprava, odnosno autonomija Sandžaka. Bošnjaci nemaju ni jedan argument da vijeruju Srbiji. Mi smo još u procesu formiranja institucija. Aktuelizirano Bošnjačko nacionalno vijeće ili Nacionalni savjet Bošnjaka u Srbiji, kakav mu je zakonski naziv, samo je jedan oblik našeg institucionalnog zaokruživanja. Meðutim, nama je potrebno reaktiviranje izvornih sandžačkih institucija, prije svega Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka, institucije koja ima svoj historijski kontinuitet. Mi iz ZSD možemo prihvatiti da su Bošnjaci manjina na teritoriji Srbije, ali nikako na teritoriji Sandžaka, po toj logici tu manjina mogu biti samo pripadnici srpskog naroda.
Arbitri u ostvarivanju nekog nacionalnog koncenzusa ili jedinstva, mogli bi biti ili Sarajevo ili Turska, jer oni polažu historijsko pravo na to.

SAFF: Kako gledate na buduća politička dešavanja u Sandžaku? Kako tumačite najave za osnivanje novih pollitičkih stranaka?

Edin Salković: Mi smo u toku ovih 100 godina preživjeli sve najgore, i vjerujemo da je narednih 100 godina naše vrijeme. Budućnost nas pita svaki dan, jesmo li šta naučili iz prošlosti.
Nama ne trebaju nove političke stranke kojima će priča o autonomiji Sandžaka biti samo odskočna daska do fotelja u Beogradu. Svi ovi sadašnji bošnjački foteljaši su upravo došli do fotelje pričom o autonomiji. Sandžaku trebaju ljudi koji su se dokazali u borbi, provjereni. Nama ne treba vraćanje procesa na početak, svake dvije, tri godine. Ima meðu sandžačkim Bošnjacima takvih, provjerenih ljudi i stranaka.

SAFF: Koji su poslovi koji u narednom periodu stoje ispred ZSD?

Edin Salković: Izborna skupština, programski kongres, zaokruživanjje formiranja odbora, zatim formiranje lobističkih organizacija i ureda za internacionalizaciju sandžačkog pitanja, okupljanje većeg broja sandžačkih studenata u Udruženju sandžačkih studenata u dijaspori , kao i stalna pomoć patriotskim snagama u borbi za rješavanje statusa sandžaka.
Prethodnih sto godina je bio proces dizanja Bošnjaka sa koljena na noge. Vjerujem da smo se kao narod napokon ustali, a kada stojite uspravno i dostojanstveno onda ćete postići i ono što želite.ZSD će se zalagati da Bošnjaci u Sandžaku u miru žive sa svojim komšijama, da uživaju sva nacionalna, gradjanska, ljudska i vjerska prava i odlučno se zalažemo za Autonomiju Sandžaka.
Dok u dijaspori se trudimo da očuvamo svoj vjerski, nacionalni i kulturni identitet, te da se što više upoznamo, zbližimo i uvežemo kroz organizaciju ZSD.

Izvor: Dijaspora.org