Ćilimarstvo u bošnjačkoj kulturi

Dekorativna umjetnost

Ornamenti su se nalazili i na stećcima na našim prostorima. Ukrasi na nekim stećcima imali su socijalne motive (ambleme, koplja i dr.), na drugim religijske (polumjesec, zvijezda, sunce), na trećim figuralne predstave (pokrete, scene lova i sl.), a na četvrtim ornamente: cik-cak linije, spirale, cvjetove, loze, krugove, arkade, ljiljane itd.

Islamski i islamizirani narodi u svom historijskom razvoju bili su nosioci više grana umjetnosti. Neke od tih umjetnosti bile su i ostale svojstvene samo islamskom svijetu (arabeska, kaligrafija, ćilimarsvo i fajans), a druge su se, kao što je arhitektura i arhitektonska plošna plastika uvrstile u red dostignuća svjetskog glasa.[1] Značajno mjesto u islamskoj umjetnosti zauzima dekoracija u raznim oblicima i materijalima i ornament kao ukras na predmetima čiji se oblik ponavlja u određenom ritmu.

Dekoracija, kako je ovdje razumijevamo, nesvodiva je tek na dekor, na puki dodatak nečemu što već postoji.[2] Arapi i drugi muslimanski narodi su kroz dekorativne detalje svojoj mašti otvarali bezgranična polja.[3] Dekorativna umjetnost je grana primijenjene umjetnosti koja u raznim materijalima oblikuje slike namijenjene određenom prostoru. Islamska dekoracija nipošto ne isključuje ornament kao u biti najčišći i najnepomućeniji izraz umjetničkog htijenja nekog naroda. [4] Ornamentika, arabeska i ćilimarstvo, također, zauzimaju posebno mjesto u islamskoj umjetnosti.

Ako bismo, u kontekstu određivanja znakovne naravi umjetnosti, upoređivali znak sa slikom, mogli bismo u najkraćem reći da je znak iterabilan, može da se ponavlja u različitim kontekstima koji proizvode razlike u značenju.[5] Islamskoj umjetnosti u osnovi nije svojstvena „neponovljivost“ kao temeljna značajka „istinskog“ umjetničkog djela, kao nečega što je jednom uspjelo. [6]

Trgovci, tj. bazerdžani povećali su popularnost arabeske. Kao geometrijska spekulacija i grafika ritma ona ima bezbroj formi i sadrži skrivenu duhovnu poruku koja se tumači gledanjem forme. Mozaik je tehnika redanja djelića ili parčića nekog materijala praveći motiv. Pogodan je za izradu mozaičnih arabeski. Dijelovi nekih islamskih građevina ukrašavani su „mermernim pločicama i mozaicima od komadića stakla (fusayfisa)“.[7] Kako su Osmanlije donijeli islam u naše krajeve, oni su uveli načine gradnje vodovoda, šadrvana, javnih česmi i dr., a uticali su i na oblikovanje predmeta od metala i keramike koji služe u ove svrhe. [8]

Orijentalni ćilimi bili su visokokvalitetni. Glas o izvanrednom kvalitetu orijentalnih ćilima raširio se cijelom Evropom.[9] I Bošnjakinje Sandžaka su ih masovno izrađivale. Žan Šeno je, prolazeći kroz Novi Pazar, zapisao da grad ima dobro razvijenu trgovinu.[10] Nekada se izrađivao (tkao) i pojas za raspoznavanje vojne funkcije. Izrađivale su se čizme, predmeti od kože, radilo sa svilom i drugim materijalima.

Neki autori tvrde da je tkanje ćilima bilo poznato na našim prostorima prije dolaska Osmanlija. Tkanje ćilima je u Bosni bilo poznato i prije Turaka, ali tek sa Turcima i islamom te načinom života koji oni donose, ćilimi ulaze u masovnu upotrebu. Koriste se obje tehnike: klećani ćilimi su najbrojniji, ali Turci uvode i uzlovane ćilime.[11] Bošnjakinje su same osmišljavale mustre za tkanje i oblike koje su nazivali: vijenci, kljunovi, baklave, kolo itd.

Umjetničke tvorevine koje su proizveli „ljudi iz naroda“ zovemo narodnom umjetnošću. Najčešće su to bili upotrebni predmeti: ćilimi, torbice, vezene mahrame, odjevni predmeti iz narodne nošnje, zatim predmeti od drveta (sofre, stočići itd.) Tkanine se prije nisu proizvodile u velikim radionicama, nego su se izrađivale u kućama. U nekim mjestima gotovo u svakoj kući bio je postavljen razboj.

Tradicija na ovim prostorima je nalagala da bošnjačka nevjesta u miraz donese nešto od izvornih rukotvorina, prije svega, tradicionalni bošnjački ćilim. Ćilimima se i danas zastiru podovi u nekim domaćinstvima u Sandžaku. Oni su neizostavni dio interijera džamija i tzv. „bošnjačkih soba“ u kućama, a prostiru se i prilikom izvedbi naših kulturno-umjetničkih programa i manifestacija.

(Glas islama 272, strana 20, Rubrika: Kulturna baština, Piše: Dr. Mersada Nuruddina Agović)

[1][1] Bejtić Alija: Ideja lijepog u izvorima islama, „Ka obnovi islamske misli, bošnjačko razumijevanje islama u 20 stoljeću“, str. 422, Udruženje ilmijje IZ-e u BiH, Sarajevo 2009.

[2] Al Faruqi Isma'il Raji and Lamya al Faruqi: The Cultural Atlas of Islam, str. 379, Macmillan Publishing Company, New York 1986.

[3] Grupa autora: Arapsko-islamski uticaj na evropsku renesansu, str. 266, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo 1999.

[4] Worringer Wilhelm: Apstrakcija i uživljavanje u: Duh apstrakcije, str. 53, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 1999.

[5] Bečanović-Nikolić Zorica: Hermeneutika i poetika, str. 22, Geopoetika, Beograd 1998.

[6] Gadamer Hans Georg: Umjetnost slike i umjetnost riječi u: Slika i riječ, str. 43, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 1997.

[7] Hiti Filip: Istorija Arapa, str. 247, Veselin Masleša, Sarajevo 1988.

[8] Omanić Ajnija: Javno zdravlje u tradicionalnoj kulturi ponašanja Bošnjaka, str. 265, Institut za socijalnu medicinu, Sarajevo 2000.

[9] Grupa autora: Arapsko-islamski uticaj na evropsku renesansu, str. 267, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo 1999.

[10] Čar-Drnda Hatidža: Osnivanje Novog Pazara i njegov razvitak do kraja XVI vijeka, str. 77, Novopazarski zbornik 8., Novi Pazar 1984.

[11] Zukić Kemal: Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjena umjetnost, knjiga II, str. 664, Bošnjački institut, Sarajevo 2001.