PRAZAN JE ONAJ KOJI JE PUN SEBE


niko nije toliko prazan nego onaj koi je pun sebe Gospodaru naš, učini nas od onih koji žude za onim što će naći kod Tebe, a ne od onih kojima će dunjaluk uništiti vječnost

 Kada se pobojiš umišljenosti zbog dobrog djela koje si uradio, prisjeti se ko je Onaj čije zadovoljstvo tražiš, kolika je nagrada kojoj težiš i kakva je kazna od koje bježiš. Ko razmisli o ovim stvarima, svoja će djela smatrati ništavnim.

 

Na ovaj svijet dolazimo praznih ruku, ne donosimo čak ni odijelo koje ćemo nositi, ni cipelice koje ćemo obući, ni ćefin sa kojim će nas u grob spustiti. Na ovaj svijet dolazimo potpuno bespomoćni, ne umijemo ni hodati, ni govoriti, ni sami o sebi brinuti. Srećom imamo Moćnog i Milostivog Gospodara Koji je srcima naših roditelja ljubav darovao, pa nas vole i o nama se brinu. Imamo Gospodara Koji u svakom trenutku nadzire rad našeg srca i svih naših organa, ne dozvoljava im da pogriješe. Kako vrijeme prolazi insan biva sve samostalniji, jača i biva moćniji te mu moć i snaga donose oholost. Hvali se onim što je stekao sa svojih deset prstiju, a zaboravlja da mu je Allah dao tih deset prstiju. Da bi samo podigao i spustio ruku potreban je zajednički rad 50 mišića koji od mozga dobijaju instrukciju. Da bi hodao potreban je rad 200 mišića, a od toga 40 da bi pomjerio svoju nogu naprijed. Kako bi mogao otići tražiti svoju opskrbu da ti je Allah uskratio mogućnost hoda, kako bi radio sa svojih deset prstiju da ih Allah nije osposobio da funkcioniraju?

Danas nije rijetkost čuti kako se ljudi hvališu svojim znanjem, dobročinstvom, ibadetom, radom, ljepotom, imetkom i mnogim drugim blagodatima kojima ih je Allah opskrbio. Znanje čovjeku daruje skromnost, poniznost i lijepe riječi, ne uči ga da se ohološću uzdiže. Ibadet i dobročinstvo zahtijevaju iskrenost, a iskrenost se čuva tajenjem, da ni lijeva ne zna ono što čini desna, osim ako će se tim postupkom naučiti da i sama čini dobro. Licemjerstvom i poremećenim sistemom vrednovanja sve smo izokrenuli, pa umjesto da nas znanje i dobra djela oplemenjuju, čine nas nadmenim. Nekako nas je poljuljalo samoljublje, pa od svog nosa ne primjećujemo dobrotu i trud drugih. Ne čujemo li i suviše često kako ljudi o sebi pričaju u superlativu, svoje blato uzdižu, a tuđe zlato bacaju u blato. Ljudi ne znaju da se blato može uzdići do neba, ali i dalje ostaje blato, a zlato i kada se pod zemljom zakopa ne gubi svoju vrijednost.

Imam Šafija je rekao: “Kada se pobojiš umišljenosti zbog dobrog djela koje si uradio, prisjeti se ko je Onaj čije zadovoljstvo tražiš, kolika je nagrada kojoj težiš i kakva je kazna od koje bježiš. Ko razmisli o ovim stvarima, svoja će djela smatrati ništavnim.”

Divan li je primjer prvih generacija koji su tajili svoja dobra djela kao što mi danas tajimo svoje grijehe. Ali ibn Husejn, poznatiji kao Zejnul-Abidin, praunuk Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, noću bi dok su drugi spavali natovario na svoja leđa hranu i nosio je pred vrata siromaha i jetima u Medini i tu je ostavljao da niko ne vidi. Nije tražio u tom djelu svjedoka, osim svoga Gospodara. Ljudi bi ujutru zaticali hranu kojoj bi se radovali i kojom bi hranili svoju porodicu, a da nisu znali ko im je svako veče donosi. Kada je preselio na drugi svijet Zejnul-Abidin, siromasi i jetimi otvoriše vrata svojih kuća kako bi uzeli hranu za taj dan, ali hrane više nije bilo ni toga niti narednih dana. Kada su Zejnul-Abidina pripremali za ukop, primijetiše na njegovim ramenima tamne tragove u obliku linija koje su vreće sa hranom svojom težinom vremenom urezale. Zejnul-Abidin je zbog svoje skromnosti i iskrenosti u dobročinstvu tajio dugo vremena svoje veliko dobro djelo, ali je Allah nakon njegovog preseljenja otkrio njegovo dobročinstvo i sačuvao spomen na njega. Lijepa li je iskrenost u dobročinstvu. Insan iskrenošću sačuva dobročinstvo dok je živ, a Allah uzdigne i insana i njegovo dobro djelo i na ovom i na drugom svijetu. Ružno li je kada insan priča o svojim dobrim djelima, umanjuje im vrijednost i kod Stvoritelja i kod stvorenja. Najljepše je kada tvoja dobra djela pričaju o tebi, jer kada djela progovore ona pričaju i dok si živ i kada preseliš.

Džafer ibn Zejd prenosi nam kazivanje o jednom velikom događaju:

“U nadi da će Allahova pomoć biti na strani muslimanske vojske, u kojoj je bio i jedan od velikana generacije tabiina Sile ibn Ešjem, krenuli smo u pohod na mjesto Kabul. Na putu nas je zatekla noć, pa je vojska zastala da se odmori. Vojnici su poskidali bisage, nešto pojeli, klanjali jaciju, a potom potražili pogodno mjesto za odmor i spavanje. Isto je uradio i Sila ibn Ešjem. Pomislio sam: ‘Gdje je onaj za koga pričaju da po cijelu noć provodi u ibadetu i toliko dugo klanja da mu od stajanja noge znaju oteći? Tako mi Allaha, noćas ću ga pratiti i vidjeti šta će učiniti.’

Čim su vojnici pospali, vidio sam ga da je ustao i pod okriljem mraka krenuo prema šumi sa visokim stablima, zapuštenim šibljem i netaknutoj travi, gdje ljudska noga odavno nije kročila. Krišom sam krenuo za njim da vidim šta će učiniti. Duboko je zašao u šumu, okrenuo se prema Kibli i počeo klanjati. Dugo je klanjao, a ja sam ga iz daljine posmatrao. Činilo se da mu iz lica izbija svjetlo, da mu je tijelo nepomično, duša smirena, da u samoći nalazi razgovor, u daljini bliskost, a u mraku svjetlost.

Dok je klanjao sa istočne strane šume naišao je lav. Premro sam toliko da sam se od straha popeo na visoko stablo. Lav se sve više primicao Sileu ibn Ešjemu dok je on predano klanjao. Približio mu se na svega nekoliko koraka, ali se Sile na njega, tako mi Allaha, nije ni osvrnuo, niti je obratio pažnju. Kada je pao na sedždu, pomislio sam: ‘Sada će ga napasti i rastrgnuti.’ Međutim, lav je stao ispred njega i posmatrao ga. Nakon što je predao selam, pogledao je lava i nešto tiho izgovorio. Lav se okrenuo i otišao.

Kada je zora poodmakla, ponovo je ustao i klanjao sabah. Nakon toga je počeo zahvaljivati Allahu i hvaliti Ga onako kako do tada nisam čuo. Zatim je kroz plač ponavljao: ‘Allahu, ako se grješni rob poput mene ne usuđuje zamoliti Te za Džennet, onda ga, barem, sačuvaj od džehennemske vatre.’

Zatim se neprimjetno vratio među vojnike koji su mislili da je i on noć proveo u postelji.”

Ovo su samo kapljice iz mora primjera pobožnjaka i dobročinitelja koji su tajili svoja dobra djela, pa je Allah uzdigao pomen na njih i njihova dobra djela. Ono što je krasilo ove generacije jeste čvrsto vjerovanje i držanje za Allahovo uže, pa im je najdraže bilo ono što će naći kod svog Gospodara. Onaj ko da prednost onome što je kod Allaha nad onim što nađe na ovom svijetu, dobit će i jedno i drugo. A onaj ko da prednost ovom svijetu nad zadovoljstvom Svoga Gospodara, izgubit će i jedno i drugo.

Gospodaru naš, učvrsti naša srca na Tvom putu. Učini nas od onih koji žude za onim što će naći kod Tebe, a ne od onih kojima će dunjaluk uništiti vječnost.

 (Glas islama 272, strana 17, R: Islamijet, A: Meliha Preljević)