H kao hljeb

Većini je poznata anegdota koja se vezuje za Novi Pazar, tačnije za neselje Hadžet.

Naime, tu je sva pažnja usmjerena na glas „h“ koji je sastavni dio abecede, a neki se ne ustručavaju zaobići ga jer ima veze sa bosanskim jezikom i islamom koji su donijeli Osmanlije osvojivši prostore Balkana.

Veliki broj riječi, ili cijele rečenice ne bi bile shvaćene kako treba ako izuzmemo ovaj glas. Glas „h“ nema svoj bezvučni parnjak te samim tim ne može ni u kojoj situaciji biti zamijenjen nekim drugim glasom, a ukoliko se isključi iz riječi daje joj sasvim drugo značenje.

Značaj glasa „h“ možemo primijetiti i u standardiziranim onomatopejskim riječima (hučati, puhati) gdje se nedvojbeno vidi njegov značaj.

Pri svakodnevnoj komunikaciji možemo se susresti sa ljudima koji ne koriste glas „h“ u razgovoru, kao što je na primjer riječ „hodža“ gdje izbjegavaju glas „h“, pa tako kažu „odža“ i sama riječ gubi smisao jer potiče iz arapskog jezika na kom glasi hudždže, pa su je prijašnje generacije upotrebom modifikovale u hodža, što je najbliže izvornoj verziji.

Samim tim što je glas „h“ bezvučni glas on uljepšava riječ i rečenicu svojim mehkim tonom. Svaki pokušaj isključivanja ovoga glasa iz upotrebe ili omalovažavanja značenja ovoga glasa osuđen je na neuspjeh jer nije izmišljen tek tako da bi ga neko dokinuo zato što ne dijeli isto mišljenje.

Glas se također nalazi i u riječima slavenskog porijekla kao što je: hljeb, hrana, hrđa, uho, truhnuti, plaho, itd., gdje se mogao na bilo koji način izbjeći glas „h“. Riječ takvog oblika se promovirala te kao takva prihvatala, čime se mijenja i jezik ne tako malim stvarima koje se ne bi smjele mijenjati, a koje nemaju ni potrebe da se mijenjaju.

Kod domaćih riječi u pravilu se h čuva. Ispuštanje h ili zamjena sa v ili j nisu u okviru norme. U tom pogledu nema danas spornih slučajeva, ali potreban je oprez sa stilističkim vrijednostima – vrlo je tanka granica između neprihvatljivosti oblika muva (muha).

Trebamo napomenuti da je glas „h“ jako zanimljiv, kako u našem jeziku, odnosno grupi slavenskih jezika, tako i u svijetu, pa izgovaranje tog glasa može biti na više načina, što nije slučaj na primjer sa glasom k ili n.

Mnogim riječima se tako pokušava izmijeniti oblik, pa je aždaha prešla u aždaju, promaha u promaju, snaha u snaju. Još samo fali da preoblikuju riječ hvala i da poslije nikome ne možemo iskazati zahvalnost ma šta neko da nam uradi. A šta mislite da zanimanje sahadžije oblikujemo u sadžiju, da analogno stavimo slovo „j“ – niko ne bi znao o kakvom zanimanju je riječ.

Narod nerijetko poteže za fonemom, pa se tako često stvori nešto što do tada nismo imali prilike čuti. Koliko se neki trude da naprave razliku koje, naravno, da ima između jezika Srbije i BiH, idu u krajnost, pa oni koji govore srpskim jezikom isključuju slovo h hama gdje god im se ukaže prilika, a lingvisti u BiH uljepšavaju svoj jezik njegujući riječi koje su naši preci koristili očuvavši jezik kroz generacije.

Ne valja biti pristrasan tu gdje je kobno pristrasan biti i udovoljavati svojim hirovima.

(Glas islama 275-276,  Zanimljivosti, strana 40)