Post u mjesecu Ševalu

PITANJE: Koja je vrijednost posta šest dana u mjesecu Ševvalu?

ODGOVOR: Post šest dana u mjesecu nakon Ramazana, tj. Ševvalu, praksa je, tj. sunnet Poslanika a.s. čije prakticiranje donosi veliku nagradu, zbog čega je Muhammed a.s. podstakao svoje sljedbenike da budu od onih koji će ovaj sunnet slijediti. Shodno predaji koja se prenosi od Poslanika a.s., onaj ko  isposti ove dane, nakon posta u Ramazanu, ima nagradu kao da je postio čitavu godinu.

Prenosi se od Ebu Ejjuba r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Ko isposti mjesec Ramazan i nakon njega bude postio šest dana u mjesecu Ševvalu, bit će mu upisano kao da je postio čitavu godinu.” (Prenosi Muslim, Ebu Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ibn Madže)

Post u mjesecu Ševvalu nije obavezan, to jest, nije stroga dužnost, već sunnet – praksa Poslanika a.s. ostavljena njegovim sljedbenicima, čije izvršavanje donosi posebnu nagradu. Imajući u vidu da se dobra djela nagrađuju deset puta većom nagradom, to znači ko isposti mjesec Ramazan kao da je postio deset mjeseci. Šest dana kada se pomnoži sa 10 dobijemo rezultat 60, to jest puna dva mjeseca, što skupa iznosi 12 mjeseci, to jest cijelu godinu, a to je ono našta nam Poslanik a.s. ukazuje u hadisu.

PITANJE: Da li je dozvoljeno da muslimanka skine hidžab (mahramu) ukoliko se želi školovati u nekom mjestu gdje su muslimani manjina, ili se želi liječiti u bolnici gdje su ljekari, ostalo osoblje i pacijenti nemuslimani?

ODGOVOR: Odijevanje pripadnika islama, to jest muslimana i muslimanke, spada u red stvari koje su precizno određene od strane Uzvišenog Zakonodavca, Allaha dž.š., tako da se smatra sastavnim dijelom vjere, a ne nikako tradicijom, modom ili trendom, kako to neki, neuki ili zlonamjerni, komentarišu i tumače.

Stoga, niko nema pravo praviti razliku između vjere i vjerovanja s jedne strane i odijevanja muslimanke s druge, te smatrati ovaj propis prevaziđenim, zastarjelim, staromodnim, zaostalim, sputavajućim, ili čak, kako neki smatraju, diskriminatorskim prema ženi muslimanki.

Allah dž.š. je stvorio čovjeka i ženu, On je taj koji ih najbolje poznaje, tako da im je, upravo zahvaljujući Svom znanju, propisao ono što im je neophodno da njihov život na dunjaluku bude što lakši, sa što manje stresa, patnji i poniženja, što će ih dovesti do sreće na ovom i budućem svijetu.

Žena u islamu nije ovim propisom diskriminisana, niti je u neravnopravnom položaju u odnosu na muškarca, jer žena i muškarac nisu i ne mogu biti jedno te isto. Među njima postoje očite razlike, kao i različite uloge na ovom svijetu. Stoga je van pameti insistirati na potpunoj ravnopravnosti i jednakosti muškarca i žene. Allah dž.š. je, stvarajući ih, učinio da se oni razlikuju, tako da je suludo i van pameti pokušavati neutralisanje tih razlika.

Odijevanje muslimanke je nešto što ženu čini različitom od muškarca, nešto što je njoj, zbog njene prirode i biti, onoga što ona jeste, potrebno. Nešto što je štiti i čuva, što pomaže da ona, to jest, njeno tijelo i ljepota, ne bude iskorištena, a potom ostavljena, što je čuva od pohlepnih izrabljivača koji čekaju povoljnu priliku da je iskoriste, u cilju ostvarivanja lične zarade, naslađivanja, a potom povrijeđenu i omalovaženu ostave, što je postalo normalno u današnjem „savremenom“ dobu, a to se može vidjeti na svakom koraku, na ulici, televiziji, štampi, na poslu itd.

Zato svaka muslimanka treba više razmišljati o svom odijevanju, ne smije dozvoliti da bude obmanuta, prevarena i ponižena, ne smije dozvoliti da poklekne i posrne u najezdi medijske hajke na moralne i civilizacijske vrijednosti, koja promoviše nemoral, bistidnost, razgolićenost, razularenost, povođenje za strastima, jednom riječju, promoviše sve ono čega se normalan čovjek treba čuvati. Tako je veliki broj velikih i uticajnih svjetskih medija, u potpunosti ili djelimično, stavljen u službu i postao marketing ili promotor šejtanskih ideja i nastojanja, čiji je cilj kako uništiti čovjeka, razoriti njegovu porodicu i donijeti mu patnju i nesreću, na ovom i budućem svijetu.

Muslimanka kojoj su jasne ove stvari neće dozvoliti da njena vjera bude manjkava, neće dozvoliti da okrene leđa propisima koje je uspostavio njen Gospodar i Stvoritelj, neće pristati da se povede za šejtanom i njegovim slugama, koji je žele iskoristiti i upropastiti, već će nastojati da na svakom mjestu, u svakoj situaciji, Allah dž.š. bude Onaj koji je na prvom mjestu, prema Kome se ne griješi, jer je On izvor zaštite i od Njega je svaki uspjeh, bilo da je riječ o poslu ili zdravlju, a iskušenja sa kojima se suoči će razumjeti kao ispit, koji je njen Gospodar postavio pred njom da pokaže snagu svoje vjere i spremnost na žrtvu zarad Allahovog zadovoljstva.

Stoga nije dozvoljeno da muslimanka, samo zbog pretpostavke ili umišljenog straha, da može biti povrijeđena ili omalovažena, zanemari propis pokrivanja. Ona mora pokušati i probati da ustraje u prakticiranju svoje vjere, pa ukoliko se desi da naiđe na smetnje, koje su van domašaja njenog rješavanja, da se tada adekvatno postavi.

Ukoliko je riječ o školi, ili fakultetu koji ne dozvoljavaju muslimanki da se islamski odjevena školuje, ona je danas u prilici da takav fakultet ili univerzitet napusti, da se upiše na drugi koji joj to dozvoljava, tako da neće biti uskraćena. Ukoliko pak živi u zemlji gdje nema takvu mogućnost, a nije u stanju putovati ili se preseliti u neku drugu zemlju kako bi se školovala, ona će ispoštovati ono što se od nje traži, ali samo u granicama nužde, ne otkrivajući više od onoga što je nužno, to jest glave, prakticirajući ovaj propis kada se nađe na nekom drugom mjestu ili prostoru.

Ukoliko se radi o liječenju, muslimanka ili njena porodica treba otvoreno porazgovarati sa upravom bolnice ili medicinskog centra, upoznati ih da je to stvar njenog ličnog izbora, njenog vjerskog opredjeljenja, koje niko nema pravo narušavati, jer spada u domen ljudskih prava koja su svima garantovana. Ako razgovori ne urode plodom, ako pokušaj ne uspije, već prijeti otvorena opasnost da će biti zbog svog izgleda zapostavljena, to jest namjerno izložena opasnosti po njen život i zdravlje, a ne postoji način da se takva bolnica i okruženje izbjegnu, muslimanka može, zbog nužde, skinuti svoju mahramu, ali neće dozvoliti da njeno tijelo bude bez potrebe izlagano javnosti.

Oni koji ne žele da u svojoj blizini vide muslimanku onakvu kakva ona jeste, shodno propisima svoje vjere, pokazuju da njihovi pozivi na toleranciju i slobodu, te poštovanje ljudskih prava, nisu iskreni, već da se iza njih krije sasvim druga namjera, to jest, navodna integracija koja muslimana i muslimanku vodi potpunoj asimilaciji i napuštanju propisa njihove vjere, po kojima se prepoznaju.

(Glas islama 277, strana 30, Pitanja i odgovori, dr. Rešad ef. Plojović)