KOME SMETA BOSANSKI JEZIK, SMETAJU MU I BOŠNJACI      

Posljednjih godina svjedoci smo velikih iskoraka u političkoj komunikaciji naroda na Balkanu. Tu političku komunikaciju inicirala je zajednička opredijeljenost naroda za jedinstven stav da je jedina budućnost svih država put ka Evropskoj Uniji. Tome je dosta doprinijelo prihvatanje zakonodavstva i procesi implementiranja. Jasno su sve države opredijeljene za poštivanje prava, prije svega građana, jer su građani jedne države jednaki, pa zatim njihova obilježja prema narodnosti, jeziku, vjeri, te kulturološkom, tradicionalnom i povijesnom pitanju. Otuda, priznata su prema ustavima svih država ostala prava koja sljeduju narode, bez prigovora elemenata izvršne vlasti u svakoj državi ponaosob, što je, svakako, iskorak dalje u etabliranju vrijednosti koje doprinose daljem razvoju ovog regiona u jedinstvenom stavu i želji za pripadanjem evropskoj porodici naroda.

Kako su išli pozitivni procesi, tako su se javljali i oni koji bi te procese rado osporili, usporili ili ukidali. Jedan primjer koji dobro svjedoči u korist tome jeste pojava eksponenata i recidiva prošlosti, kojima iz nerazumnih razloga smeta stanje novonastalih prilika. Konkretno, posljednjih godina se na primjeru negiranja bosanskog jezika na ovim prostorima otišlo toliko daleko da su neke institucije i neki samoproklamovani ili naručeni stručnjaci po svaku cijenu nastojali otrovati javnost i širiti mržnju prema Bošnjacima.

Bosanski jezik je historijska činjenica, koja čak i prevazilazi namjere bilo koga da o njemu  govori bez historijske odgovornosti u svakom trenutku, jer se sa vijekovima postojanja jednog jezika ne može igrati, kao što se historija, zapravo, nikada ne može izmijeniti. Oni koji nastoje negirati činjenice, nastoje negirati historiju. Nažalost, bosanski jezik jeste bio odsutan kada je nasilno ukinut, ali se vratio u vrijeme kada se Bošnjacima htjelo oduzeti i posljednje što im je preostalo, a to je goli život. Zato, bosanski jezik za Bošnjake predstavlja nukleus identiteta i opstanka, pa se jasno vidi da su namjere o preinačavanju ili negiranju imena jezika u današnjici, zapravo, iste one namjere za fizičkim uklanjanjem Bošnjaka. Otuda sva hajka na bosanski jezik, jer se iza toga kriju namjere inficiranja svijesti drugih naroda prema Bošnjacima i vraćanje otvorenog neprijateljstva prema njima, kao krvavim vremenima prošlog vijeka. Prema tome, kome danas smeta bosanski jezik – smetaju mu i Bošnjaci!

Ko to sebi daje za pravo da danas negira činjenicu da se bosanskim jezikom služi oko tri miliona Bošnjaka i drugih naroda na Balkanu? Ko sebi daje za pravo da donosi zaključke o drugome, zaobilazeći istog i nameće sebe kao nekoga ko o tome odlučuje, pritom izbjegavajući susret sa onima o kojima govori, jer je svjestan da time samo sebe može diskreditovati i omalovažiti? Pa, lahko je širiti zarazu mržnje ako se odbija susret sa istinom i ako se odbija susret da se govori sa stranom o kojoj se govori. U tome su se nenadmašni negatori bosanskog jezika dobro otkrili. Uostalom, Bošnjaci danas imaju toliko institucija, naučnih djelatnika, biblioteka, publikacija, ali i političkog potencijala za rješavanje takvih pitanja da više nikome ne pružaju prostora da među njima širi smutnju, već da samo može djelovati tako da sa distance provocira i širi mržnju. Hrabrost negatora bosanskog jezika se najbolje vidi u njihovim odbijanjima da se predstave za naučnim stolom sa onima o kojima govore, a ne sami u svom hermetički zatvorenom svijetu zavještani povampirenim idejama prošlosti od čijih djelovanja danas liječe rane više pripadnici njihovog naroda negoli bilo ko drugi. Jasno je zašto odbijaju susrete, jer tako odbijaju poraz. Jasno je i zašto rade to što rade, jer nove prilike ih ostavljaju bez posla, a njihov posao je proizvodnja sukoba.

Bezvrijedno je pominjati sva ta imena i institucije, kojih smo se u posljednje vrijeme dosta nagledali i naslušali, iz jednog prostog razloga –  njihovo mišljenje nam uopće nije bitno iz razloga što, na njihovu žalost, niti oni odlučuju u naše ime, niti mogu uticati na to da li će bosanskog jezika biti ovakvog ili onakvog, jer to od njih ne zavisi. Postoje ustavne, zakonske i ostale obaveze koje poštujemo i slijedimo. Čvrsto smo opredijeljeni za budućnost bez sukoba, za budućnost zbližavanja u kojem ćemo jedni druge priznavati i poštivati, jer naša bošnjačka tradicija to od nas zahtjeva!

Naša je poruka da svi narodi na Balkanu moraju prihvatiti da dijele isti životni prostor i da su različiti. Svi moraju prihvatiti da postoji drugo i drugačije, a prihvatit će ako budu učili da to postoji i da je to realnost i budućnost. Svako ko nastoji da negira nekome neku od temeljnih vrijednosti identiteta, nastoji ga ugroziti. Nema budućnosti ako se međusobno ugrožavamo. Nema budućnosti ni ako, kad se već po srodnim jezicima razumijemo, ne nastojimo bolje razumjeti i ići u susret jedni drugima. Ali nećemo se nikada razumjeti ukoliko se jedni drugima povinujemo ili ustupamo interesima jednih prema drugima. Hajmo se najprije priznati, bez da to priznanje znači nečije ukidanje. Ostanimo različiti i naviknuti na različitosti koje ćemo prihvatiti, jednom i za sva vremena!

 

Glas islama 283, strana 24, Analiza,Dženis Šaćirović