Istrajna borba i uvakufljeni život velikana muftije Muamera Zukorlića

,,Razlika između kukavice i hrabrog čovjeka nije u tome da jedan ima, a drugi nema strah, već u tome da je jedan odlučio da pred njim klekne, a drugi da se izbori sa njim. A obojicu je strah. Odlučio sam da se ne predam strahu i našao jednu uspješnu formulu kako da to učinim – pronašao sam veći strah. Kada pronađete veći strah, onaj manji nestaje. Ja sam pronašao za mene jedan jedini legitimni strah, a to je strah od Boga.”

Muftijina snaga bila je vjera. On bi u duhovnom zanosu govorio: „Kur'an Časni je nešto što nas pokreće, što nam ne dã da previše spavamo, što nam ne dã da ljenčarimo, što nam ne dã da se haramimo i zlo drugima činimo. On je nešto što nas tjera da samo dobro činimo i da u svjetlu dobra živimo.“ Za svoje političko djelovanje je kazao: „Možda je moje djelovanje u politici nova ponuda, ali moja etika, moja principijelnost, moja dosljednost, moj cjelokupni pogled na prava Bošnjaka, na prava građana, moja civilizacijska borba – sve je to svima poznato. Zato, čak ni u Beogradu ni u Sandžaku niko ne pomišlja da Beograd može mene poltronizirati.“ Muftija Zukorlić je bio harizmatična osoba o kojoj su voljeli pisati i strani i domaći autori. Od stranih eminentnih stručnjaka našu pažnju privukao je naučni rad na engleskom jeziku Religion and Politics in the Balkans: the case of Mufti Muammer Zukorlic in Sandzak (Serbia) autora Yorgosa Christidisa. Rad je napisan i na bugarskom jeziku, a prijevod je „Religija i politika na Balkanu: slučaj muftije Zukorlića u Sandžaku (Srbija)“.

Profesor Yorgos Christidis (Jorgos Hristidis) rođen je u Grčkoj, gdje živi i radi, ali ima adresu boravka i u Bugarskoj, gdje predaje kao vanredni profesor na Univerzitetu „Sveti Kliment Ohridski“ u Sofiji. Radio je kao asistent na predmetu Komparativna politika na Balkanu na Odjelu za balkanske, slavenske i orijentalne studije Sveučilišta „Makedonija“ u Grčkoj. U pomenutom radu autor navodi: „Mladi, energični i nadareni Zukorlić pomogao je izgradnju i konsolidaciju jače i jedinstvene Islamske zajednice u Sandžaku, ojačao je svoj položaj, pogotovo kroz njegovanje bliskih odnosa sa bošnjačkom elitom iz Novog Pazara, pa je postao, zapravo, nešto više od vjerske figure. Zukorlić je uspio da uspostavi određenu stopu finansijske nezavisnosti Islamske zajednice u Sandžaku, istovremeno njegujući snažne odnose sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini. Ovo mu je donijelo jak uticaj na sandžačke muslimane.“

Profesor Christidis ističe: „Muftija Zukorlić dostigao je tačku koja efektivno znači ulogu beskompromitovanog političkog predstavnika i branitelja svih interesa bošnjačkog stanovništva u Sandžaku.“

Zahvaljujući svom požrtvovanom radu i zalaganju muftija Muamer Zukorlić postao je ličnost koja je izuzetno uspješno odgovarala izazovima vremena u kojem je živjela, bila veliki uzor svojim savremenicima, ali i budućim generacijama. On je uspio očuvati bogatstvo tradicionalno-duhovnih vrijednosti u privatnom i javnom životu i sa velikim duhovno-kulturološkim blagom koračao sigurno modernim tokovima života. Muftija je odgovorio potrebama i religijsko-političke komunikacije koja je do njegovog dolaska na ovim prostorima bila gušena. Zahvaljujući njemu, danas se više niko ne pita koje se sve profesije mogu aktivirati u afirmaciji i odbrani svoje vjere, zemlje, naroda i drugih svetinja. Pisana djela muftije Zukorlića se čitaju, citiraju, njegov angažman se izučava i uzima kao primjer uspješnog i društveno korisnog života.

Muftija Zukorlić je bio potpuno svjestan svog postojanja, da je njegov život u kaderu i vlasništvu Stvoritelja. Kazivao bi: „Što se tiče mene i mog odnosa prema životu – on je vlasništvo Gospodara. On mi ga je dao. Uzet će ga kad On hoće, ne kada drugi hoće.“ Bio je veoma emotivan, iako to nije često pokazivao. Zaplakao je javno kada je zgrada FIS-a vraćena Islamskoj zajednici, jer je on srce vakufa. Uz blagoslov njegovih roditelja, uvakufio je i ono čime je opečatio sve druge vakufe – svoj život.

Akademik Zukorlić je u jednom od svojih djela kazao da „spoznaja i razumijevanje historije jednog društva određuje i samu srž toga koliko njeni pripadnici pokazuju kao ideal društvo kojem pripadaju. Pod svjetlom ove spoznaje i značenja ljudi će pokušavati braniti ili mijenjati samo društvo i njegove konfiguracije, od političkog, preko ekonomskog, kulturnog i mentalnog“. Govorio je: „Petorica čvrstih i moralnih bolji su od pet stotina onih koji se mogu potkupiti ili uplašiti.“ A slijedili su ga hiljade sljedbenika u ideologiji i ciljevima, još za njegovog života na dunjaluku, gradeći bolje društvo. Broj poštovatelja lika i djela muftije Muamera Zukorlića povećava se i nakon njegovog preseljenja na bolji svijet, jer znaju da je u svom relativno kratkom životu u potpunosti ispunio emanet. Ono što grupe ljudi ne bi mogle, Božijom pomoću, često je postizao sam. Poštovao je etiku više od estetike i govorio da je „vanjska ljepota bez unutarnje dobrote kao pokvarena ukrasna lampa“. Kao vrsni epistemolog bavio se prirodom i dosegom znanja koje je izuzetno uspješno prenosio na druge.

Radovao se blagdanima u zavičaju, domovini, matici. „Smisao i uloga simbola je da učini prepoznatljivom vrijednost i osobenost nekoga ili nečega. Visoko se vihoreći, bajrak sandžački ukazuje na ljude i prostor koji kroz vjekove, uzvodno ploveći, ostaju dosljedni vrijednostima čovječnosti prema Bogu, sebi i drugima. Sandžak, regija susreta, nastavit će sa dostojanstvenom borbom da živi u zemlji jednakosti po pravima i šansama, gdje je različitost potvrda individualnih i kolektivnih osobenosti. U tom svjetlu, svim Bošnjacima u Srbiji, a posebno Sandžaklijama, sretan Dan Sandžaka“ – kazao je u jednoj od čestitki. Živio je za svoj narod, za svoj Sandžak, baštinio suživot i toleranciju, zalagao se za društvo jednakih mogućnosti i šanse za sve. Ljubav prema matici Bosni krunisao je čuvenom knjigom Drevna Bosna. Svake godine 11. jula išao je sa svojim saradnicima u Potočare – Srebrenica u Danu sjećanja na genocid nad Bošnjacima, kao što se i zalagao da se u emisijama pred javnošću uvijek stvari nazovu pravim imenom. Bio je inicijator i pokretač izgradnje Bošnjačkog kulturnog centra u Srebrenici kojeg mnogi danas zovu Muftijin centar i koji predstavlja poklon Sandžaka Srebrenici.

„Drevna Bosna zrači pravednošću, uvažavanjem i težnjom za spoznajom istine, što je moguće samo ukoliko pravilno poredamo parčiće istrgane povijesti i, vođeni intuicijom, konačno pronađemo izlaz iz labirinta, iz koga niko hiljadama godina nije uspio izaći. Muameru Zukorliću je pošlo za rukom da uspješno okonča pohod kroz stotine različitih naslaga prošlosti, pronađe skrivene puteve i razmrsi sve postavljene rebuse te pred nas izroni ovjenčan svjetlošću istraživača koji je riješio važnu misteriju i civilizaciji ponudio saznanja koja su nedostajala u sveobuhvatnom sagledavanju povijesti svjedočanstva“  – istakao je Muftijin saradnik prof. dr. Jahja Fehratović.

„Bosna je moja matica. A matica i majka su jedno te isto. I znate kako je djetetu kada dođe kod majke? Tako se ja osjećam sada. Majka može biti dobra i loša, jaka i slaba, na nivou zadatka ili ispod toga. Ja znam da naša majka koja se zove Bosna nije u punoj snazi da bi od nje tražili neku veliku pomoć. Ali, mi od nje tražimo da nas se ne odriče, jer majka koja se odrekne svoga djeteta nema kvalifikaciju. Mislim da ne postoji adekvatna kvalifikacija za takav čin. To je jedino što ovoga trenutka tražimo od Bosne – da nas se ne odriče. Ali, iako se ona nas odrekne“ – veli Muftija – „mi se nje nikada odreći nećemo!“

Na slapovima Une kod Bihaća (8. oktobra 2019.) kazao je: „Bosanska krajina i Sandžak su krajnji stubovi bošnjačkog opstanka i napretka.“

Volio je pregaoce, uporne, istrajne i hrabre ljude. Govoreći o strahu rekao je: „Razlika između kukavice i hrabrog čovjeka nije u tome da jedan ima, a drugi nema strah, već u tome da je jedan odlučio da pred njim klekne, a drugi da se izbori sa njim. A obojicu je strah. Odlučio sam da se ne predam strahu i našao jednu uspješnu formulu kako da to učinim – pronašao sam veći strah. Kada pronađete veći strah, onaj manji nestaje. Ja sam pronašao za mene jedan jedini legitimni strah, a to je strah od Boga.“

„Znanje je svjetlo koje može postati nehumano ukoliko se ne ispoštuje princip: Uči u ime Gospodara tvoga koji stvara. Ljudi nisu stvoritelji znanja. Ljudi otkrivaju zakone u nauci, ali ljudi nisu zakonodavci tih zakona. Svjetlo je putovalo istom brzinom i prije i poslije Ajnštajna. Mi živimo u svijetu koji želi da odvoji nauku od Boga, da svijet predstavi bezbožničkim i sakrije ulogu Gospodara. U tom slučaju nauka bez Boga postaje opasnost“ – objašnjavao je Muftija. On je imao svijest o raznovrsnosti Božijih darova. „Ljudska bića su sklona kriviti vanjske faktore za skoro svaku neugodnost. Često se može čuti: loše vrijeme, teška godina i slično. A zapravo, ne postoji loše vrijeme niti teška godina. Postoje samo loši događaji, odnosno loša djela i postupci. A sam čovjek je sebi otežao proglašavajući kišu i jako sunce lošim vremenom. Kada bi samo imao snage svijesti shvatiti da ugodnost osjećaja, pa i sama sreća dolaze iz dubine duše, čovjek bi našao ljepotu i u jarkom suncu, obilnoj kiši, pa čak i u neobičnom sudaranju munja i gromova“ – poručivao je muftija Zukorlić.

On se čudio kada bi vidio primjere ljudi koji su živjeli bez vizije i misije, koji su samo mislili na hranu, piće i dunjalučke užitke. „Čovjek bez vizije o budućem svijetu gubi smisao života i kao takav nema osjećaj za više vrijednosti. Kad takav, čovjek svede sebe na banalnu biologiju života od tačke A do tačke B, bez vizije o vječnosti, postaje obična životinja koja sebi kaže: Proživi trenutak. Onaj ko se prepusti životu trenutka zašto bi sebe uložio, trošio i žrtvovao za neke velike kreacije. Zašto ako vjeruje da je smrt kraj? Koji je smisao posvećenosti višem cilju?!“ Muftija je imao misiju, viziju i viši cilj i cjelokupnim životom je to svjedočio. Ovako je podučavao svoje sljedbenike: „Svaki narod i svaka zajednica koji u svojim redovima imaju čuvare koji ne dozvoljavaju da se žeravica vjere, istine i žrtve zaboravi, iako im često ta žeravica ruku prži, imaju budućnost. Najbolji su oni koji kažu: ‘Allah je naš Gospodar’, pa u tome ustraju, jer lahko je kazati, ali treba na tome ustrajati.“ Divio se šehidima i hafizima i govorio: „Važnost borbe na Božijem putu nije u preferiranju smrti nad životom. Vrhunac kvaliteta žrtve šehida je ta što on polaže svoj život za nešto od čega on na ovom svijetu neće imati koristi. Zato šehid dobija na budućem svijetu najbolje mjesto koje se može dobiti.“

Muftija Zukorlić je bio marljiv, discipliniran i dinamičan još iz djetinjstva, pa tokom cijelog života. Tako je već u 23. godini postao muftija, možda najmlađi na svijetu. Vodio je, u narednom periodu, Islamsku zajednicu, gradio vakufe, podizao obrazovne ustanove od obdaništa do univerziteta, otvarao narodne kuhinje – imarete za siromašne, osnovao bezbroj institucija, osnovao stranku i postao neprikosnoveni lider Bošnjaka Sandžaka. Podržavao je i usmjeravao druge, pa tako i sebe usavršavao, svoje spoznaje, pisao naučno-istraživačke radove, doktorirao, bio uspješan profesor, akademik, jedan od osnivača Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Matice bošnjačke i, uprkos tome što je preselio na bolji svijet relativno mlad, postigao je kao niko drugi za toliko godina života. Šta god je radio, držao se Allahova užeta. „Što sam više izučavao mudrosti savremenog svijeta, postajao sam sve više u njih razočaran, a još sam više cijenio naše izvore znanja: Kur'an i Sunnet“ – kazivao je. Muftija je rekao: „Nemojte ići mojim stopama. Idite stopama Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Ja sam samo interpretator njegovog sunneta… Ja sam kroz Šehadet naučio vrijednost slobode. Ukoliko vam se ne pomuti razum, ukoliko vaše srce bude imalo osnovne vrijednosti ljudskosti, onda će sloboda tinjati u njemu. Ne odričite se slobode. Više volim da dostojanstveno gazim po blatu, nego da puzim po asfaltu.“

Dana 6. novembra 2021. godine prestalo je kucati srce velikana Muamera Zukorlića – Muftije, roditelja osmero djece, gazije, vođe, lidera, šejha, akademika, profesora, vakifa, dobrotvora, humanitarca, preporoditelja, prosvjetitelja. Svijet je u trenutku stao. Rijeke ljudi slile su se u Novi Pazar da bi prisustvovali dženazi poštovanog i voljenog vođe. I nije se smanjila svjetlost koju je raširio, nisu se umanjila njegova dobra djela, nije oslabio preporoditeljski pokret kojeg je predvodio, jer je pred njim stala njegova krv, njegov sin, Usame Zukorlić i visoko podigao bajrak koji je nosio njegov veliki otac. Svakoga dana svjedočimo izgradnji hajrata pred njegovu dušu, obavljanje umri, izgradnji džamija, nadijevanja imena velikana znamenitim objektima. Čak i djeca prave kućice za ptice da bi ih uvakufili pred dušu svog velikog uzora. I nevine dječije čiste duše osjećaju potrebu da se zahvale. Neka djeca pamte i recitiraju njegove izjave kao citate, sportisti se zahvaljuju muftiji Zukorliću preko transparenata, jer znaju da sve što je radio činio je iz ubjeđenja da mu je to moralna, historijska i ljudska obaveza. Poslušajmo samo kako Muftija opisuje svoje uvakufljenje na putu ispunjenja velikih emaneta: „Majko draga, osamdeset i četvrte godine, kada ste, ti i babo, odlučili da me upišete u Medresu, to nije bila odluka da me pošaljete u neku školu, već je to bila odluka da me uvakufite. I pošto ste me uvakufili, ja više nisam samo vaš. Vi ste me, u ime Boga dželešanuhu, predali vjeri i ovom narodu. Ja sada pripadam svima njima. Dakle, i kada sam odlučivao da ostavim posao muftije koji sam najviše volio, uđem u politiku i počnem raditi posao koji uopće ne volim, presudno je bilo to da sam shvatio da sam uvakufljeni vojnik koji treba da ide tamo, ne gdje mu je lijepo, već gdje mora.“

Svima nam je život dat kao Božiji dar, život koji bi trebao imati važnu misiju i svrhu. Muftija Muamer Zukorlić je posjedovao znanje, uputu, bogatstvo misli, ideološko ubjeđenje, snagu, hrabrost, sposobnost. Svoj život je proživio sa misijom, vizijom i svrhom i potpuno svoj emanet ispunio. Uvakufio je svoj život za pobjedu dobra i dobrobit naroda. I taman kada je emanet na dunjaluku ispunio, otišao je na bolji svijet, tamo gdje nema truda, istrajne borbe i velikog pregalaštva, već izdašne nagrade, blagodati, vječnog rahmeta i radosnog odmora.

Glas islama 328, R: Feljton, A: Doc. dr.  Mersada Nuruddina Agović

(Jedan od odlomaka autorskog rada iz časopisa za duhovnost, kulturu i umjetnost Ljetopis)