Muftija – nedovršena priča (II dio)

Iskrenost po svaku cijenu

Malo je ljudi koji su iskreni i mogu istinu reći drugima u oči, a još je manje onih koji istinu smiju kazati moćnicima, makar po cijenu posljedica. Muftija nikada nije odlagao priliku da otvoreno kaže ono što misli, što mu se ne sviđa ili smatra pogrešnim, bilo da su to njegovi saradnici i prijatelji, ljudi iz državnih ili diplomatskih krugova, ili lokalni funkcioneri, bilo da im to saopšti u lice ili putem medijskog obraćanja. Često je to bilo bolno za njihove uši i ego, ali je on bio prepoznatljiv po svojoj iskrenosti i hrabrosti da kaže istinu, nikada iz osvetoljubivosti već uvijek iz želje da ljudi poprave sebe i svoj odnos prema drugima, što su mnogi to razumjeli pogrešno i umjesto zahvalnosti na iskrenosti, svoju odbranu su pretvarali u napad i smutnju.

Davne 1996. u oktobru prisustvovali smo višednevnom Evroazijskom vijeću u Istanbulu, poznatom kao Šura, kojeg je otvorio tadašnji premijer R. Turske rah. Nedžmetin Erbakan, a na kojem je učešće uzelo preko stotinu poglavara islamskih zajednica i muftija sa područja Zakavkazja, Istočne Evrope i Balkana. U svom obraćanju na tečnom arapskom jeziku, uz simultani prijevod na tri druga jezika, Muftija je, između ostalog, kazao: „Osmanlije su donijeli islam na prostor Sandžaka i time nam je Turska postala majka. Međutim, ona je 1912. otišla i ostavila svoje dijete. Zar smije majka da ostavi svoje dijete na milost i nemilost vukovima!?“ Nakon toga uslijedio je gromoglasan aplauz i do tada skoro dosadna konferencija odjednom je postala veoma interesantna, jer su se mnogi predstavnici islamskih zajednica sa područja bivšeg Osmanskog carstva okuražili u zahtjevima da ih „bivša majka“ pogleda i pomogne. Muftija je tada zbog svoje iskrenosti i hrabrosti zadobio simpatije gostiju, ali vjerovatno ne i domaćina koji nisu navikli na kritike, posebno od mladih alima iz malih zajednica. Taj animozitet i maćehinski odnos „majke“ prema davno napuštenom djetetu pratio ga je do kraja, bez obzira što je uporno pokušavao dokazati da je voli i da joj želi dobro.

Vrhunac njegove iskrenosti bila je svojevrsna javna kritika mas-medija i rijaliti programa, prilikom jednog od njegovih brojnih gostovanja na Happy televiziji kod novinara Milomira Marića, gdje je, između ostalog, rekao: „U ovoj zemlji, pored svih vaših destruktivnih programa koje gledamo i slušamo, i dalje ima u tom srednjem sloju očeva i majki koji hoće da odgoje djecu, koji sanjaju da budu fini i čestiti ljudi, da rode, da rade, da prave sreću unutar porodice, a ne samo pod ovim vašim lažnim svjetlima, na ovim vašim televizijama. Ti si ovdje Mariću svjedok, sa svim tim spratovima koje imate, koliko je tu nesreće, koliko su lažni osmjesi, koliko su lažne pare, koliko je sve to jedna velika laž i prevara, koja samo ima za cilj da na tim destrukcijama i lažima neko zaradi neki novac…“

Iz njegove iskrenosti poduprte argumentima razvila se moć ubjeđivanja koja je razoružavala i najupornije u nakani da mu nametnu svoje mišljenje ili izbjegnu angažman za koji ih je planirao. Svjedok sam mnogih situacija, kada pojedinci ulaze u njegov kabinet ubijeđeni da će ga nadvladati u stavovima, a izlaze nasmijani i zadovoljni što su prihvatili njegovo mišljenje, kasnije se čudeći samima sebi kako se to dogodilo. Međutim, on je često vidio mnogo dalje, razmišljao puno brže i planirao mnogo dublje od sviju nas koji smo ga pratili i onda kada ga ponekad nismo potpuno shvatali, znajući da će na kraju uvijek biti u pravu.

Vizionar sa misijom 

Kada smo 1993. počeli užurbano podizati novoosnovani Mešihat, Muftija je tvrdio da sandžački Bošnjaci u institucionalnom pogledu kasne za drugim narodima stotinu godina i da moramo bar donekle smanjiti taj duboki jaz, te da će konstituirajuća faza trajati otprilike tri godine i da ćemo nakon toga ući u neke mirnije vode.

Međutim, potrajala je nevjerovatnih dvadesetak godina, nakon čega je instituciju predao svom najbližem saradniku, muftiji dr. Mevlud ef. Dudiću, da je dalje vodi i unapređuje. Znao je on da će taj period biti mnogo duži od tri godine, ali nije nam želio u startu u srca uliti pesimizam znajući naš mentalni sklop i duhovni kapacitet.

Osnivao je ustanovu za ustanovom u Islamskoj zajednici, a kasnije i nacionalne institucije koje je trebao formirati neko drugi. Međutim, on nije mogao čekati da se uspavani i uplašeni sandžački „intelektualci“ probude i uđu u ovakve skupe i rizične projekte. Osnivanje odgojno-obrazovnih ustanova bila je logična aktivnost Muftije, zašta se mogao osloniti na budžet vjernika, ali prelazak na polje podizanja skupih naučnih i nacionalnih institucija, a kasnije i političke stranke, kod nas je izazivalo tihu bojazan od eventualnog neuspjeha znajući da će to biti trn u oku onima koji ne žele prosperitet Bošnjaka na ovim prostorima.

Kao da je jučer bilo kada mi je 2002. rekao: „Pripremi se da radimo Elaborat o opravdanosti osnivanja Univerziteta u Novom Pazaru.“ Malo začuđen, pitao sam da li misli na Islamski univerzitet, jer smo tek osnovali Islamsku pedagošku akademiju (preteču Fakulteta za islamske studije). Odgovorio je: „Ma ne, svjetovni univerzitet sa četiri fakulteta.“ Ostao sam zbunjen, ali poznajući ga dobro znao sam da je on u svojoj glavi sigurno sve isplanirao i tačno znao šta radi.

Kada bi mu ponekad pokušali sugerisati da malo prikočimo, da smo se umorili, da nismo dužni sve mi osnivati i nositi, govorio bi: „Šansa da Bošnjaci u Sandžaku prežive nakon ovolikih genocida i tortura ravna je nuli bez Allahove pomoći i ubijeđen sam da Gospodar, čim nas je sačuvao na ovoj vjetrometini, ima neki plan sa nama. Možda smo mi ostavljeno sjeme za budućnost i zato moramo iskoristiti priliku dok još možemo, jer ko zna šta vrijeme nosi i hoćemo li imati vijeka.“ Nije nam preostajalo ništa drugo već da ga podržimo i slijedimo, uvjereni da sve što je započeo to je sa uspjehom i ostvario.

U teškim trenucima agresije na Islamsku zajednicu, koja je mijenjala svoje forme i oblike iz godine u godinu, vidjevši umor na našim licima i ponekad sumnju da ćemo uspjeti vratiti jedinstvo muslimana, znao nas je tješiti riječima: „Glavu gore, mi smo pobjednici, ako Bog da. Ubijeđen sam, zbog zuluma kojeg trpimo sve ove godine i borbe koju danonoćno vodimo, da ćemo pravo u Džennet inšallah.“ Te njegove riječi dugo su mi odzvanjale u glavi i uvijek su mi bile motivacija kada bih posumnjao u svoj iman ili došao u vremenski kolaps zbog bremena obaveza koji sam godinama nosio.

Njegovi najuzvišeniji ideali bili su sloboda i neovisnost, koji su mu postali pokretački faktori za osnivanje, razvoj i unapređenje vjerskih ustanova, prevashodno odgojno-obrazovnih, a kasnije i kulturnih, nacionalnih i naučnih institucija. Kako je govorio, naša Islamska zajednica je jedina u Evropi, a možda i u svijetu, koja je potpuno slobodna, neovisna i kojoj niko iz Beograda, Podgorice, Ankare ili Brisela ne može dirigovati kako i šta da radi. Sastavni je dio Islamske zajednice sa duhovnim centrom u Sarajevu na čelu sa Reisu-l-ulemom, ali sa potpunom autonomijom u svom radu, zašta je najzaslužniji upravo Muftija, vizionar čija je misija bila sandžačkom čovjeku vratiti izgubljeno dostojanstvo i mjesto u društvu koje zaslužuje.

Inteligentna duhovitost

Sandžak, naročito Novi Pazar, tradicionalno je rasadnik ljudi koji imaju smisla za humor, ali je uvijek bilo malo duhovitih, a više komičnih osoba. Kako nam je Muftija objasnio, duhovitost čovjeka proizilazi iz njegove duhovnosti, a to podrazumijeva zdravu i inteligentnu šalu koja ima poruku, koja ne vrijeđa druge i ne sadrži u sebi vulgarnosti, kojima obiluju savremeni vicevi i klipovi na društvenim mrežama.

Kada je bio u našem društvu, u opuštenoj atmosferi, u rijetkim momentima van ozbiljnih radnih aktivnosti, volio je da se našali i nasmije, da na duhovit način prokomentariše aktuelne događaje kojima je obilovala naša politička i uopšte društvena scena. Najčešće je bio raspoložen za šalu kada bi nakon maratonskih i iscrpljujućih skupštinskih zasjedanja došao u Mešihat na čaj sa nama da bi se, kako je govorio, resetovao.

Početnih godina rada Mešihata, okupljali smo se svake noći u kafeteriji Islamske zajednice, poznatoj kao IHO klub, gdje bi Muftiji, uz neobavezni muhabet i druženje, mnogi džematlije postavljali pitanja u vezi vjerskih propisa, jer su ljudi u devedesetim godinama buđenja islama bili željni informacija koje su mogli tada direktno dobiti od onoga koji je bio more znanja. Međutim, da ne bi sve bilo tako ozbiljno, Muftija je na ponekad čudna pitanja davao duhovite odgovore koji su imali svoju poruku i ujedno bi zasmijali prisutne. Jednom ga je jedan džematlija, koji se ostvario u privatnom biznisu, pitao: „Muftija, moja hanuma je ove godine obavila hadž, a ja nisam, ali me ipak neki kolege zovu hadžija. Je li to ispravno?“ Muftija je kao iz rukava odgovorio: „Ne, tvoja hanuma je hadžija, a ti joj dođeš hadžinica“, aludirajući na to da je trebao zajedno sa njom obaviti petu islamsku dužnost, a ne odlagati je za starost. Svi u klubu su se nasmijali toj inteligentnoj šali, a pomenuti brat je sutradan otišao u Mešihat da se prijavi za odlazak na hadž.

S obzirom da i sam volim šalu, imao sam slobodu da pred Muftijom u društvu ispričam poneki vic ili komični događaj. Zadnje naše „smijanje“ bilo je u mojoj kancelariji u pauzi pripremanja za objavljivanje njegove posljednje knjige Etika. Nakon nekoliko iscrpljujućih sati rada, htio sam malo da opustim atmosferu i rekao mu: „Muftija, žena mi je često zamjerala što je nikada nisam ulicom vodio za ruku kao što si ti tvoju Umeju, a ja joj odgovoram: – Muftija je rukovodilac, a ja sam sekretar.“ Nasmijao se i dodao: „A plus si Škrijelj albanskog porijekla.“

Potisnuta emocija

Muftija je bio veoma emotivna ličnost, ali su to znali samo oni koji su ga dobro poznavali i provodili dosta vremena u radu ili druženju sa njim. Oni koji su ga znali samo iz medija ili naprema, imali su utisak da je preozbiljan, hladan i bez posebnih emocija. Međutim, odgovorne funkcije, počev od muftije, kasnije rektora i predsjednika Univerziteta, zatim lidera stranke i narodnog poslanika, od njega su zahtijevale ozbiljnost u ponašanju i izgledu, profesionalizam u radu i postupcima, te donošenje važnih odluka u presudnim momentima lišenih emocija i subjektivnog stava.

S obzirom da su u Mešihatu i lično u Muftiji mnogi pojedinci i porodice, preskačući niže instance, vidjeli pomoć i podršku za svoje različite probleme, često bih ušao u njegov kabinet pod utiskom slučaja koji mu želim najaviti, tako da mi je jednom skrenuo pažnju: „Pokušaj da mi ubuduće sa bolom na licu i tugom u glasu ne prenosiš negativne emocije, jer to utiče na mene i ne mogu objektivno da rasuđujem i donosim odluke.“ Naravno, to je bila dovoljna lekcija za mene, tako da sam, iako duboko emotivna osoba, ubuduće prilično hladno i službeno najavljivao stranke i prepuštao njemu da procijeni ozbiljnost i urgentnost problema, zašta je on imao prirodni dar i osjećaj.

Međutim, kada su u pitanju bili naši zajednički uspjesi, u javnim nastupima nije mogao sakriti emociju i posebno zadnjih godina ponekad bi mu zaiskrila suza u oku i zadrhtao glas, što je naročito došlo do izražaja na Dan Sandžaka kada je u prepunom amfiteatru Fakulteta za islamske studije obznanio da je ispunio dato obećanje jer je Islamskoj zajednici od strane države zvanično vraćen prvi i najveći vakuf – zgrada Islamskih ustanova u centru Novog Pazara. Emociju nije mogao sakriti ni u tek otvorenoj obnovljenoj centralnoj Arap džamiji, pola godine prije svog preseljenja, na dan hafiske dove Emini Zukorlić iz Minhena, još jednom izdanku loze poznatog alima rah. mula Emina ef. Zukorlića.

Valjda čovjek postane „mehak“ sa godinama, barem sudeći po sebi, a kod Muftije smo to naročito osjetili mi koji smo se sa njim sretali i razmjenjivali poruke, posebno u posljednjoj godini njegovog ovodunjalučkog života. Mislim da je predosjećao svoj odlazak sa ovosvjetske scene i bio je neuobičajeno prijatan i nježan u našim susretima i razgovoru. Još čuvam njegove poruke iz naše telefonske komunikacije, među kojima su: „Hvala ti“, „Mašallah“, „Allah ti dao svako dobro“…, kada smo intenzivno radili na izdavanju njegove posljednje knjige Etika, koja je izašla neposredno pred njegovo preseljenje.

Nikada mu za trideset godina nisam uputio kompliment, jer sam znao da to ne voli, ali mi je sada žao zbog toga, iako znam da je bio svjestan moje odanosti njemu i poslovima koje mi je povjeravao sve ove godine. Po svojoj prirodi, a u skladu sa hadisom, ni Muftija nije bio izdašan u pohvalama jer je smatrao prirodnim da ljudi budu dobri, vrijedni, odani i pošteni, te da sve što rade u ime Allaha to čine za svoje dobro. Međutim, njegovu poruku izrečenu na mojoj porodičnoj svečanosti pred više od četiristo ljudi nikada neću zaboraviti: „Samir nije samo moj saborac i prijatelj, već je odavno postao dio moje porodice.“

* * *

U povijesti bošnjačkog naroda bilo je velikana, vizionara i briljantnih umova na polju vjere, nauke, kulture i politike, ali historija ne poznaje ličnost koja je u sebi objedinila sve ove vrijednosti kao što je bio Muftija. Allahov dar, porodična tradicija i neprekidan rad na svom usavršavanju formirali su ga u neponovljivu ličnost koja je obilježila kraj XX i početak XXI stoljeća. Kako reče jedan od njegovih saradnika, ne da se neće roditi u stotinu godina takav čovjek, već se neće pojaviti u sedam milijardi ljudi.

Dostojanstven život ispunjen borbom za islam u nauku, za slobodu i pravdu, za uspjeh i napredak muslimana i svih dobrih ljudi, uzdigao je ponosno ime Muftije do Sudnjeg dana.

Osim zahvalnosti Gospodaru na uputi, zahvaljujem Mu i na prilici što sam živio u vrijeme Muftije i bio savremenik i sudionik njegove misije na dunjaluku, uz dovu da sa njim budem u džennetskom društvu na Ahiretu.

Glas islama 328, Samir Škrijelj, Autorski rad za posljednji dvobroj Ljetopisa i izdanju Matice bošnjačke