Sreća jednog patuljka

Percepcija vremena najbitniji je momenat čovjekove pune samosvijesti i dokaz koliko je sva nezgoda percepcije usko sklupčana u te male mjerne sekunde koje znače život. Isto tako, one znače i odgovornost u vremenu, prema vremenu, kao i prema svom racionalnom i neracionalnom svijetu u nama i oko nas.

 Vrijeme je mjerilo naše prolaznosti i dokaz naše mjerodavnosti u mnogim segmentima života.

Dok slušamo kazaljku na satu, ona otkucava tik-tak. Ono što je otkucala to je već prošlost, ono što će otkucati to već ne čujemo i ne pojmimo, to je naša budućnost. Dok kazaljka otkucava tik-tak ono što već otkucava u tom momentu prolazi brzo u prošlost, pa koliko, ustvari, mi imamo od naše sadašnjosti?

Percepcija vremena najbitniji je momenat čovjekove pune samosvijesti i dokaz koliko je sva nezgoda percepcije usko sklupčana u te male mjerne sekunde koje znače život. Isto tako, one znače i odgovornost u vremenu, prema vremenu, kao i prema svom racionalnom i neracionalnom svijetu u nama i oko nas.

Vrijeme kao disperzija naše svekolike sreće, kao i naše prolazne sreće, živi u nama, sa nama i pored nas. U toj sjajno beskonačnoj i perfektno srazmjernoj raspodjeli stanja najsretniji često budu oni koji obično sreću ne definišu, već je valjda osjećaju, iako su osjećaji subjektivno sjeme koje stoji sa one strane objektivne istine.

I tako u svom životu čovjek uglavnom osjeća sreću, ne rezonuje uvijek stanje sreće. U svom tom „sjaju“  nađeš sebe u drugim cipelama, tuđim bitkama, atrofiranoj sredini i tuđoj avliji, sazdanoj od tijesnog egoizma, neopravdano prostranog optimizma, sreće zbog slave i slave zbog poželjno pretpostavljenog smisla. Onda onako introspekcijski pitaš sebe (ako još možeš i smiješ): „Imam li ja pravo (ili osjećaj) da u svom tom blještavilu ”sreće” budem barem toliko svjestan (hrabar) da sreću vidim svojim očima?“

Jovan Dučić je rekao: „Sreća, dakle, nije ideja nego iluzija.“ A pošto sreća nije stvar razuma, već stvar uobrazilje, logično pitanje bi bilo: Koliko zaista jesmo, koliko smijemo da uobrazimo da budemo samosvojno sretni, transparentno etički i logički hrabri da mislimo, osjećamo i svakako živimo onako uobraženo barem ideal sreće? Jer ne znam da li smo spoznali i kultivirali snagu da ideju sreće otuđimo od kolektivno-socijalnog konteksta, koji nagriza naš etički i individualni potencijal da ostanemo ljudi okrenuti ideji neba, u svom punom kapacitetu lišenog svih anomalija patuljastog izdanja, uobličenog u matricama koje odišu konformizmima: Dobro je…, može i gore…, šutnja je zlato…, šut sa rogatim ne može… itd.

Ali svakako ne želimo izgubiti ni mjeru sreće gledano kroz individualno-subjektivno, koja je lijepo izražena jednom izrekom: „Postoji moja istina, postoji tvoja istina i postoji istina.“ Shodno toj analogiji moja sreća ne mora korespondirati sa tvojom srećom. Možda je snaga tvoje sreće u kahvi sa prijateljem propraćena šutnjom bez ijedne riječi, a možda je nekom sreća vezana za  onostranu realnost, za zdravlje, novac ili za sedmo nebo, ili…

Vjerovatno bi niz bio predugačak ako bi konstrukciju sreće predočili kroz svačiji pojedinačni filter. Dakle, teško je opisati riječima sreću, a teško je stvoriti i neki oblik tipologije sreće, ili nešto što bi bilo znak jednakosti između željenog, realnog i svepodsjećajućeg stanja sreće.

Nije uzalud Jesenjin kazao: „Svaki čovjek neku ranu ima, beleg od djetinjstva, nezarastao čir.“

Ova rečenica Jesenjina ilustruje nam višeslojnu multifaktorsku dinamiku čovjeka, koji nikada nije sam u suštini svog izbora (bilo da mislimo na Frojdov id, ego ili superego, ili na šejtana, ili Dekartovo: „Mislim,  dakle jesam.“ Ali isto tako nikada ni dovoljno prost i vješt u potrebi da definiše svoje zahtjeve i prohtjeve, bilo da je u pitanju obični poriv, ideja ili ideal sreće koji svakako nekada djeluje prost u narativu. Ali onda u suočavanju verbalne prirode obično shvatimo da taj lavirint ima mnogo puteva, ali samo jedan izlaz.

Može  li čovjek biti srećan bez duhovnosti?

Umjetnost, filosofija, nauka… Sve je to duhovnost (pored vjere koja je temelj), odnosno sve ove fundamentalne discipline trebale bi da nam pomognu da spoznamo šta je to istinska duhovnost, a svakako preko svih formi duhovnosti i da dođemo i do spoznaje sreće, jer sreća prožeta kroz duhovnost podrazumijeva vremenski kontinuitet koji ispunjava vremenski potencijal ovog (i budućeg) života. Historijat čovječanstva (vjera, književnost, nauka) ispunjen je porukama koje smisao trajanja i valjanosti života vide u neprestanom trajanju čovjeka i sreći koja ne podrazumijeva kraj.

Čuvena kur’anska prica o Ibrahimu a.s. kada on traži smisao Boga kroz posmatranje nebeskih tijela (Sunce, Mjesec), koja na kraju dana zalaze, a on logički zaključuje: „Ne volim one koji zalaze…“ Ova priča nam najbolje ilustruje koliko čovjek u svom traženju smisla, pa i sreće, ne voli prekid vremenske i organske zbilje, jer bi onda smrt kao prekid organske supstance i smisla čovjeka dobio onaj smisao koji je vjekovima bio barem u filozofiji promatran kao nesklad koji kida svaki smisao. Ustvari, nihil predstavlja suštinski smisao u kome sreća gubi svoje temelje i kontinuitet.

Puno je definicija sreće. Akademik Vladeta Jerotić sreću definiše sljedećim riječima: „,,Sreća bi trebalo da bude neki unutrašnji mir i nemir.“

Svakako da je unutrašnji mir povremen, nestalan, jer čovjek nije statičan u svojim osjećajima i motivima, ali svakako da nemir, bio unutrašnji ili spoljašnji, pomaže da čovjek bolje spozna mir, te uslovno gore pomenutoj definiciji spozna donekle i različita izdanja sreće.

Snaga i kvalitet sreće zavisi i od naše psihosomatske strukture. Sreća je kao naši signali iz nesvjesnog u svjesno (nekada nam šalje telegrame umjesto pisama). Dakle, ona je često stvar trenutka, ali i odraz snage nekog ko pretenduje da kao ličnost (u punom smislu) postiže vrhunske rezultate, npr. u košarci, iako u toj nakani patuljasti rast itekako odmaže.

Koliko jesmo, koliko hoćemo i koliko smijemo da iskoračimo iz svih naših ideja (čitaj: zabluda) u neograničeno, ali često je na vrhu usko grlo sreće? Ekvivalentno je našem duhu, snazi i potrebi da samoaktualiziramo sve naše potencijale u sveprisutnu matricu da naša sreća ne smije biti vezana za prvo nebo, nego mora biti jaka, široka i slojevito vezana i za sedmo nebo, ali isto tako i uvažavajući činjenicu da svako svoje nebo (sreću) vidi svojim očima.

Svakako, sat otkucava tik-tak, a sreća čeka tik-tak da požurimo da je spoznamo.

 Glas islama 342, R: Kultura, A: Ibiš Ljaić