Moj bajramluk velikom pribojskom vakifu rah. Abdulahu Husoviću

“Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete dijelili od onoga što vam je drago. A šta god da dijelite, Allah to dobro zna.”

 

Biti vjernik je najvrjedniji epitet koji može nositi jedna osoba na ovome svijetu. U toj riječi sažete su najljepše osobine, prije svega prema Gospodaru, poput bogobojaznosti, strahopoštovanja, straha, nade, predanosti samo Njemu Uzvišenom, namaza, dove, skrušenosti, stida od Njega, poniznosti pred Njim, traženja utočišta kod Njega, posvećenosti ispunjavanju obaveza koje Gospodar traži od vjernika i sve druge plemenite osobine koje su utkane u riječi vjernik. Takav je bio on, Abdulah – Allahov rob, rođen u Kalafatima kod Priboja 1966. godine, kao jedno od četvero djece majke Aiše i baba Halila, te svojim životnim koracima i djelovanjem učini da budemo ponosni što smo Pribojci.

Uz vjerovanje u temeljne istine vjere, u Kur'anu se na više mjesta spominje činjenje dobrih djela. Ova snažna veza između vjerovanja i činjenja dobrih djela kroz cijelu muslimansku povijest iznjedrila je instituciju vakufa – dobrovoljnog i slobodnog izdvajanja imetka iz privatnog u institucionalno korištenje s ciljem da služi zajedničkom dobru. Znali su nesebični vakifi da: “Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete dijelili od onoga što vam je drago. A šta god da dijelite, Allah to dobro zna.” Omer r.a. upitao je Muhameda a.s. nakon objave naprijed citiranog ajeta iz sure Alu Imran šta da radi sa svojom najboljom zemljom u Medini, a da stekne Allahovo zadovoljstvo. Muhammed a.s. predložio je Omeru r.a. da, ako hoće, zemlju izuzme iz svog vlasništva, te da odredi da se prihod dijeli kao milostinja siromašnim, bližnjoj rodbini, robovima za otkup i putnicima koji na putu osiromaše, ako se svojim kućama ne mogu vratiti. Još je objasnio da se ta zemlja nikada više ne može prodati, naslijediti, niti pokloniti. Čak je Muhammed a.s. i sam uvakufio svoju zemlju u Medini, i ne samo to, već i svu svoju ostavštinu nakon svoje smrti, izuzev onoga što je bilo neophodno njegovoj porodici za opskrbu. Takav je bio i on, Abdulah – Allahov rob, za kojim će žaliti muhtačni, jetimi, džamije i mektebi, đaci i studenti, mu’temiri, pribojski imami i džematlije, znani i neznani…

U korijenu riječi vakuf je glagol vekafe što znači stati, zaustaviti se ili zadržati, a vakuf je institucija koja ostaje i zadržava se nakon vakifovog preseljenja da koristi narodu, s jedne strane, i s druge strane dobra djela od vakufa ostaju i traju, još uvijek se broje, shodno hadisu: „Kada čovjek umre, prestaju njegova (dobra) djela, osim u tri slučaja: od trajne sadake, od znanja koje je ostavio, pa se njime koriste ljudi i od hairli djeteta koje se moli za njega.“ Takav je bio i on, Abdulah – Allahov rob, koji nije znao stati niti zaustaviti se u pomaganju svoje Zajednice, svoga grada, sela…, ne zadržavajući se samo na ovom geografskom prostoru, već je hajrate sijao i van granica našeg lijepog Sandžaka, tajno i nenametljivo, skriveno od ljudi, jer je znao da će samo tako učinjeno dobro djelo sigurno naći kod svoga Gospodara veće od brda Uhud.

Uvakufljavanje će kroz historiju postati stalna praksa imućnih muslimana i jako izražena naročito u osmanskom periodu. Vakuf je bio neovisna institucija, toliko neovisna da se ni sultan nije mogao uplitati u volju vakifa. Takav je bio i on, Abdulah – Allahov rob, koji nije dao nikome da mu se “upliće” u njegovo udjeljivanje i natjecanje u dobročinstvu, čak i kada smo mu sugerirali da je više nego dovoljno od njega i da je odužio svoj hak.

Na koncu, nije uzalud naš Pejgamber s.a.v.s. kazao: “…a kad umre dobar čovjek onda žale stanovnici nebesa i Zemlje za tim dobrim čovjekom.” Tog februarskog popodneva nebo je oblacima krilo suze prisutnih na dženazi koju je predvodio predsjednik Mešihata, muftija dr. Mevlud-ef. Dudić. Zemlja se radovala dolasku iskrenog Allahovog roba, a za nas, njegovu porodicu i ahbabe, doista, bio je dan tuge. Iza sebe je ostavio hanumu Jasminu i svoj evlad, sinove Adnana i Benjamina, da nastave njegovim stopama i budu mu ponos i dunjaluka i Ahireta. Dva brata je za života spustio u mezar, ali ostala je sestra i bliža rodbina koji se sa ponosom mogu zvati njegovim. Ostavio je i svoje pribojske imame da svojim dovama svjedoče njegovu plemenitost, dobrotu i darežljivost i nikada ga ne prepuste zaboravu.

Milostivi Allahu, učini njegov kabur prostranim i svijetlim i boravak u njemu ugodnim, a potom ga obraduj najljepšim mjestom u džennetskom devletu. Počasti ga društvom sa Tvojim miljenikom i našim uzorom, Muhammedom a.s. i drugim Tvojim poslanicima, šehidima i dobrim vjernicima, jer on je to zaslužio. I još jedno Te molim, Plemeniti Gospodaru, da nas jednog dana u Džennetu zajedno sastaviš, jer mnogo mi nedostaje.

 

Glas islama 342, R: El-merhum A: Dr. Harun-ef. Eminagić