O Kur'anu, vakufu i mehru

PITANJE: Kolika je vrijednost učenja Kur'ana na bosanskom jeziku, imajući u vidu da je objavljen na arapskom, posebno ukoliko se radi o osobama koje ne znaju čitati arapsko pismo, ili ga tek uče?

ODGOVOR: Učenje (čitanje) Kur'ana predstavlja jedan od Uzvišenom Gospodaru posebno dragih ibadeta, čije prakticiranje ima pozitivne efekte kako na učača, tako i na osobu koja učenje sluša, jer Uzvišeni kaže: „Pravi vjernici su oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene, a kada im se riječi Njegove kazuju (kada se Kur'an uči) vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.“ (Enfal 2) Dakle, rezultat učenja Kur'ana jeste osjećaj mira, spokoja i sigurnosti u srcu, povećanje imana, osjećaj bliskosti Uzvišenom Allahu i prisustvo Njegove zaštite za čovjeka, njegovu porodicu i dom u kojem se ovaj ibadet čini.

Uzvišeni Allah je iz Sebi znanih razloga odabrao da objava Kur'ana bude baš na arapskom jeziku, a ne na nekom drugom svjetskom jeziku. Oni koji se bave jezicima, ili makar malo poznaju arapski jezik, znaju da je on poseban, naročito precizan, daleko bogatiji, tj. sa mnogo većim fondom riječi od bilo kojeg drugog jezika, zbog čega je odabran da posljednja Allahova objava bude na njemu, te da će biti i jezik stanovnika Dženneta.

Kada se ima na umu sve od spomenutog, ali i mnoge druge stvari koje je ovom prilikom nemoguće pobrojati, jasno je da svaki musliman treba nastojati da nauči pisati i čitati arapsko pismo i stalnom praksom dostići što je moguće viši nivo u kvalitetu čitanja (učenja) arapskog pisma, to jest Kur'ana.

Također, rezultat svega spomenutog jeste i zaključak da čitanje Kur'ana na arapskom jeziku, kako je i objavljen od Gospodara svjetova, te čitanje na nekom drugom jeziku, bosanskom na primjer, nije i ne može biti jednako. Nagrada za učenje Kur'ana na arapskom je veća i ibadet potpuniji, bez obzira što se može argumentirati da osoba koja ne razumije arapski jezik ne zna koji je smisao i poruka onoga što uči, jer ukoliko se radi o ovakvoj situaciji to znači da je potrebno da osoba nakon što završi učenje na arapskom jeziku treba iščitati i prijevod značenja onoga što je proučeno, kako bi efekat bio upotpunjen.

Međutim, složit će se vjerovatno većina, da i kada se ne zna značenje kur'anske poruke iz dijela koji se uči, posebno kada su učači osobe sa lijepim glasom, naša srca ne ostaju ravnodušna, već se u njima dešava ono što prethodno spomenuti ajet opisuje – ona zatrepere i iman se u njima povećava, kao da u potpunosti razumiju poruku. A kako i ne bi razumjela kada je poruka od Gospodara Allaha dž.š., Koji je u čovjeka udahnuo dio Sebe, to jest Svoga Ruha. Ovom prilikom želim napomenuti da učenje Kur'ana u namazu mora biti na arapskom jeziku, jer kiraet – učenje Kur'ana predstavlja jedan od ruknova, sastavni dio namaza, za čiju ispravnost se uslovljava da bude na arapskom jeziku. Činjenica da je učenje na arapskom vrijednije ne treba demotivirati ljude, posebno one koji ne znaju arapsko pismo, da se druže sa Kur'anom i čitaju prijevod značenja na maternjem jeziku, jer će se u tom slučaju njihova želja da nauče arapsko pismo i priušte sebi užitak učenja Kur'ana onako kako je objavljen povećati. U svakom slučaju, vjernik treba nastojati da mu Kur'an bude ključni vodič u životu, a to može biti samo ako čita, razumije i primjenjuje Allahovu uputu, što podrazumijeva učenje na izvornom arapskom jeziku, ali i čitanje prijevoda značenja, što navodi na zaključak da je potpuni ibadet kada se kombinira jedno i drugo, jer u suprotnom neće biti postignut potpuni efekat od učenja Kur'ana.

 

PITANJE: Da li osoba koja uvakufi određeni imetak ili sagradi određeni hajrat ima pravo raspolagati sa uvakufljenim imetkom u skladu sa svojom voljom?

ODGOVOR: Uvakufljenje imovine predstavlja način obezbjeđivanja trajnog izvora sevaba i koristi za vakifa. Činom uvakufljenja imovine, to jest izgradnjom, završetkom radova i predajom imovine Islamskoj zajednici, koja jedina može biti vlasnik vakufske imovine, odluka vakifa postaje neopoziva, trajna i neotuđiva. Dakle, uvakufljenjem prestaje vlasništvo vakifa, ali i pravo upravljanja i raspolaganja sa uvakufljenom imovinom. To znači da vakif nema pravo raspolagati imovinom koju je uvakufio, ili uslovljavati da se sa njom postupa na određeni način, osim uz konsultacije i dozvolu onoga ko upravlja vakufskom imovinom, a to je Islamska zajednica i njen nadležni organ za ovu oblast.

Ovim se nimalo ne omalovažava niti umanjuje dobro koje je vakif učinio. Naprotiv, obezbjeđuje se da to dobro ima trajni karakter i ne bude umanjeno, da služi namjeni i da se njime ne naruši ambijent, posebno kada je riječ o vakufima poput izgrađenih džamija, abdesthana, šadrvana, česama i slično, jer džamijski ambijent je skladan i traži sklad, a ljudi su nekada previše subjektivni i emotivni, što im uskraćuje osjećaj ili mjeru za realnost i objektivno prosuđivanje. Zato je potrebno da neko drugi, ko će biti objektivan u procjeni i rukovoditi se isključivo zaštitom i unapređenjem, vodi brigu i donosi odluke vezane za vakuf, njegovo održavanje i rad.

 

PITANJE: Da li muž ima pravo uskratiti ženi mehr ukoliko ona napusti brak zbog negativnog odnosa prema njoj?   

ODGOVOR: Prekid bračne veze povlači kao posljedicu obavezu izmirenja mehra, osim ukoliko supruga nije prekinula brak bez ikakvog opravdanog razloga od strane muža. U tom slučaju ona gubi pravo na mehr.

Dakle, ukoliko muž otpusti svoju suprugu, ili ukoliko je fizičkim uznemiravanjem ili omalovažavanjem prisili na razvod, on je obavezan svojoj supruzi isplatiti dogovoreni mehr. I ne samo to, već shodno 20. ajetu u suri En-Nisa njemu je zabranjeno da joj uzme bilo šta od nakita koji joj je darovao: „Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno oduzmete, čineći očigledan grijeh.“ (Kur'an)

Međutim, u praksi se postupa potpuno drugačije i čini velika nepravda prema otpuštenim ženama. Njima se od strane bivših muževa uskraćuje pravo na mehr, otimaju njihovi vjenčani darovi i tjeraju od kuće kao da među njima nije bilo ničega, ili na ponižavajući način, neprimjeren čovjeku, a posebno vjerniku.

Nažalost, za takve postupke muževi, vrlo često, dobiju podršaku svojih roditelja, koji zaboravljaju da su te mlade djevojke, kojima se uništava mladost i otežava život, nečija djeca, čiji će roditelji i porodica biti povrijeđeni.

Naša je dužnost da u skladu sa našim mogućnostima uložimo maksimalan napor da se zaštite svi oni koji su obespravljeni i da se preuzete obaveze poštuju.

Ovo govorim iz razloga što uloga imama, pred kojim se sklapa brak, jeste i da u slučaju razvoda ukaže supružnicima na njihova prava i obaveze, te da utiče i traži njihovo poštivanje, shodno zapisniku sa šeriatskog vjenčanja.

Glas islama 343, R: pitanja i odgovori,A: dr. Rešad ef. Plojović fetva i emin