Vjernik i društvo

„Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.”

 

Uzvišeni Allah stvorio je čovjeka sa misijom. Kur’an je eksplicitan u objašnjenju te zadaće – stvorio ga je kako bi Mu ibadet činio (51:56). To je čovjekova primarna obaveza, cilj i kriterij po kome će se suditi o njegovoj konačnici. Naizgled, ovakva strogo fokusirana misija odaje utisak beskompromisnog poziva na samotnjaštvo – “svako za sebe” ka tom plemenitom cilju, što je ideja koja je našla svoje mjesto u šarenolikoj muslimanskoj tradiciji koja poznaje grupacije i pokrete začete na temeljima izolacije, pasivnosti i isposništva – sve pod plaštom bogosluženja. Međutim, ukoliko se vratimo na samu koncepciju vjerovanja, kao i idealnu sliku vjernika koju nam je toliko pažljivo naslikao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dolazimo do sasvim drugačijeg zaključka.

“Vjernik koji se socijalizuje i trpi nelagodu ima veću nagradu od onoga koji to ne čini”, poručuje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ovdje imamo fascinantan primjer Poslanikove a.s. izgradnje vjerničke ličnosti – od njega se očekuje aktivna socijalna uloga, uprkos tome što ona neminovno vodi nelagodi i iskušenjima. Zašto je to tako? Zašto se vjernik mora izlagati nelagodi kada jednostavno može pribjeći liniji manjeg otpora? Da bi na to odgovorili potrebno nam je ispravno razumijevanje samog pojma vjerovanja i bogosluženja. Tu se vraćamo ilustrativnom primjeru kojeg nam pruža Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, govoreći o imanu, rekao je:

„Iman ima više od sedamdeset ogranaka. Najuzvišeniji je proklamacija da nema boga osim Allaha, dok je najmanji ogranak uklanjanje smetnje sa puta.”

Ovo je, doista, upečatljiv hadis koji ruši savremenu dihotomiju: sveto/profano (vjersko/svjetovno). U njemu vidimo da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao dio vjerovanja stavlja čisto tjelesni/materijalni čin učinjen sa ciljem otklanjanja poteškoće ili smetnje koja može zadesiti druge ljude, ili, bolje rečeno, druga bića. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najsvjesniji ovoga, a kako i ne bi bio kada je njemu Uzvišeni rekao:

„…i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro…” (28:77)

To je kur’anska škola koja ga je odgojila i to je lekcija koju je on prenio svome ummetu – sinteza rada za onaj i ovaj svijet. Ova unutarljudska harmonija riječima nekih mislilaca može se izraziti tako što ćemo kazati da je čovjek abdullah (Božiji rob) – što je njegova pasivna uloga, on je taj koji prima milost od svoga Stvoritelja i apsolutno Mu se pokorava; a sa druge strane, on je halifetullah (Božiji namjesnik) – što je njegova aktivna uloga na dunjaluku koju je naslijedio od svoga praoca Adema.

Naravno, islam ne zahtijeva od čovjeka da u svom socijalnom pozivu zaboravi sebe ili svoje vjerske dužnosti. Naprotiv, Kur’an naučava da onaj koji zaboravi Boga zaboravlja i sebe (59:19), drugim riječima, svijest o Uzvišenom i svijest o sebi (i drugim ljudima) neodvojive su. Nedostatak jednog vodi nedostatku drugog.

Uzvišeni Allah je diljem Kur’ana dao opis pozitivnog društvenog angažmana i oličja uspješne zajednice u jednom bitnom principu: afirmiranje dobra i zabrana zla. Kaže Slavljeni:

„Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (3:110)

I ovdje, također, vidimo kako se ideja pozitivne promjene direktno veže za vjerovanje. Eto, dakle, odgovora na pitanje zašto vjernik mora trpjeti nelagodu u društvu, zašto mora biti aktivan član svoje zajednice, agent pozitivnog djelovanja u njoj – to je sami dio njegovog imana.

Ostaje nam samo da približimo pojam dobra, kao i polja na kome vjernik može ostvariti ovaj imperativ njegovog afirmiranja. Postoji ideja da spomenuto dobro biva samo u sferi obredoslovlja, iliti u “vjerskim pitanjima”. Zato se kao proponenti poziva na dobro i zabrane zla obično prepoznaju islamski misionari, daije ili efendije – oni kojima su uža struka ili polje djelovanja i naučavanja islamske znanosti.

Čini se da je općeprihvaćeno to da su oni ekskluzivni nosioci tog poziva. Naravno, oni svakako jesu dio te misije, međutim, pogrešno je istu ograničiti na njih. Zbog toga se moramo vratiti na prethodno navedeni hadis u kome Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uklanjanje smetnje sa puta svrstava u dio imana. Razmislimo malo o tom hadisu. Ako je uklanjanje prepreke sa puta dio vjerovanja (dobra), onda je a fortiori svaki vid (većeg) pozitivnog društvenog angažmana također dio vjerovanja. Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, paradigmatičan odabir minornog čina, kao što je sklanjanje smetnje sa puta, upravo ukazuje na to.

Stoga, učitelj koji disciplinirano koristi 45 minuta svog časa, komunalni radnik koji marljivo čisti, vodoinstalater koji pažljivo obavlja svoj posao, arhitekta koji ispravno konstruira objekat, službenik za šalterom koji profesionalno prima klijente, sudija koji pravedno donosi presude, ljekar koji savjesno liječi ili političar koji odgovorno vrši svoju javnu funkciju – svi oni imaju udio u afirmiranju dobra i prohibiciji zla, svako u svojoj mjeri i obimu svoje odgovornosti i nadležnosti.

Čak, opozitna indikacija ovog principa kojeg deriviramo iz spomenutog hadisa neminovno nam ukazuje na to da društvo koje ima neriješene ekonomske, socijalne, infrastrukturne, edukativne, političke ili duge probleme jeste društvo koje pati od imanske insuficijencije.

Vjernik je neodvojivi dio svoje zajednice. Ne samo to, on je njen najbolji i najkvalitetniji dio. On je taj koji razmišlja o problemima svog društva i trudi se da ih riješi, on je taj koji svoj lični i profesionalni poziv pretvara u čin ibadeta i dobra tako što pomaže drugima. Tome nas uči Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i to je lekcija koju nalazimo u Objavi koju nam je dostavio.

Završit ćemo hadisom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji, doista, nakon svega rečenog, ne zahtijeva nikakav osvrt ili komentar:

Najbolji ljudi su oni koji su najkorisniji za druge.”

 

Glas islama 343, R: Islamske teme A: Davud Bajrović