O kurbanu i Arefatu

PITANJE: Ko je dužan klati kurban i na koji način je to najbolje učiniti?

ODGOVOR: Klanje kurbana jeste vadžib – obavezno po mišljenju imama Ebu Hanife i dužna ga je izvršiti svaka osoba koja je u svom mjestu boravka, a na dan Bajrama posjeduje materijalnih mogućnosti da kupi i zakolje kurban.

Ovaj stav hanefije temelje na riječima Božijeg Poslanika a.s. koji kaže: „Onaj ko ima materijalnih mogućnosti da zakolje kurban, a nezakolje ga, nemoj da se približava mjestu na kojem obavljamo namaz.“ 

Iako se islamski pravnici razilaze po pitanju stepena obaveznosti kurbana, ipak su svi oni saglasni da svaki musliman koji u svom srcu nosi imana, klanjem kurbana potvrđuje da pripada ummetu Muhameda a.s.

Kaže Poslanik a.s.: „Nema Allahu dž.š. dražeg djela kojeg čovjek može učiniti na dan Bajrama od puštanja krvi kurbana. Zaklana životinja će na Sudnjem danu doći sa svojim rogovima, papcima i runom (dlakom). Kurbanska krv stigne do Allaha (bude primljena kod Allaha) prije nego što padne na zemlju. Zato se i vi radujte kurbanu.“ (Ibnu Madže i Tirmizi)

Dakle, klanje kurbana je Uzvišenom Allahu najdraže djelo koje čovjek može uraditi na dan Kurban bajrama, bilo lično, to jest da sam svojom rukom zakolje svoj kurban i podijeli ga na način kako je to propisano, sa mogućnošću da jedan dio ostavi za sebe i svoju porodicu, ili posredstvom Islamske zajednice, koja vodi akciju klanja kurbana, a koja će u ime dotične osobe, u propisanom vremenu, zaklati kurban i meso dobijeno od njega podijeliti korisnicima: siromašnima, bolnicama, socijalnim ustanovama, ili uskladištiti za potrebe učenika Medrese i vakufskih kuhinja u kojima se hrane oni koji nemaju dovoljno hrane, niti imaju priliku da zarade.

Ovom prilikom želim upozoriti sve one koji nemaju mogućnost da sami zakolju kurban, već uplaćuju novčani iznos, da vode računa kome taj iznos uplaćuju i posredstvom koga žele ovaj propis izvršiti, jer je puno neodgovornih i nesavjesnih pojedinaca ili organizacija, tzv. humanitarnih ili da'vetskih, koje iskorištavaju ovu priliku da ostvare ličnu dobit. Neko se može čuditi kako može osoba zloupotrijebiti vjerski propis u tu svrhu, međutim, takvih primjera je puno, kako na domaćem tako i na svjetskom nivou.

 

PITANJE: Koje su mahane ili nedostaci kod životinja koje su smetnja za njihovo klanje na ime kurbana?

ODGOVOR: Klanje kurbana je ibadet kojim se muslimani približavaju svome Gospodaru, a Gospodar ne prima osim ono što je dobro. U našoj vjeri propisano je da kurban treba da bude debeo, dobar, zdrav i bez ikakvih tjelesnih nedostataka ili mahana. Osnova u ovome su riječi Allahovog poslanika a.s.: „Četiri ne zadovoljavaju da budu kurbani: jednooka ili ćorava, čija je ćoravost jasna; bolesna, čija je bolest jasna; hroma ili šepava, čija je hromost ili šepavost jasna; zakržljala, u čijim kostima nema moždine.” (Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani)

Ukoliko se osobine spomenute u ovom hadisu nađu pri kurbanu, kurban nije ispravan. Također, ovaj hadis jasno ukazuje na to da ako bi kurban imao pri sebi neku malu mahanu, da to ne smeta zbog riječi Poslanika: „Čija su ćoravost, bolest, hromost i zakržljalost jasni”, što znači da ako mahana nije jasna ili izražena, to neće smetati.

Za krupnu stoku koja se kolje na ime kurbana (krava, bivolica), po mišljenu većine islamskih pravnika, uslovljava se da bude stariji od dvije godine. Starosna dob za sitnu stoku jeste jedna godina, osim u izuzetnim situacijama gdje se može zaklati i starija od šest mjeseci, ukoliko je dovoljno odrasla i ne razlikuje se po veličini od onih koje su starije od jedne godine.

Uz spomenute mahane kurbana možemo spomenuti i sljedeće: kada zbog bolesti nije sposobna sama doći do mjesta klanja; isčupanog roga, repa ili uha iz korijena; ona koja je previše mršava; kao i ona koja nema zuba, to jest kojima pomenute mahane utiču na cijenu i čine ih jeftinima ili puno jeftinijima od zdravih.

 

PITANJE: Da li je dozvoljeno prodati kožu kurbana i iskoristiti novac za svoje potrebe?

ODGOVOR: Kurbanska koža jeste sastavni dio kurbana i ne može se posmatrati odvojeno. Resulullah a.s. kaže: „Ko proda kožu svog kurbana nema nagrade za kurban.“ (El-Hakim)

Prema tome, ljudi trebaju voditi računa da dobro djelo koje čine upotpune kako bi dobili nagradu u potpunosti, ili kako ne bi pokvarili ono što su učinili nečim što je sitno, kao što je prodaja kurbanske kože i zadržavanje novca za sebe i svoje potrebe. Naravno da se kurbanska koža može zadržati i za svoje potrebe, ali se u tom slučaju njena vrijednost mora podijeliti ili uplatiti na adresu Islamske zajednice i fonda za održavanje njenih odgojno-obrazovnih ustanova, što je najbolje rješenje.

Činjenica je da posljednjih godina skoro i da nema interesovanja na domaćem tržištu za otkup koža sitne stoke, što je razlog da Islamska zajednica ne organizira prijem ovčijih koža, tako da je potrebno da svako ko zakolje kurban lično zbrine kožu svog kurbana, što je najbolje učiniti zakopavanjem u zemlju.

Pogrešno je i grijeh kožu kurbana bacati u kontejnere, ostavljati na ulici, u rijeku, pored puta i sl., jer će se u tom slučaju okupljati psi lutalice, razvlačiti kože po ulicama i naseljima, te na taj način zbog pojave neugodnih mirisa uznemiravati komšiluk i sve građane koji prolaze tim putevima ili žive u naseljima, ali istovremeno će se na taj način izraziti nepoštovanje prema kurbanu kojeg smo u ime Allaha žrtvovali, što iskreni vjernik sebi ne smije dozvoliti.

 

PITANJE: Koja je vrijednost posta na dan Arefata?

ODGOVOR: Post kao ibadet ima kod Uzvišenog Allaha posebnu vrijednost. Prenosi se od Ebu Seida El-Hudrija r.a. da je Poslanik a.s. rekao: „Nema nijednog roba koji isposti jedan dan na Allahovom putu, a da mu Allah zbog toga neće njegovo lice udaljiti od vatre koliko je sedamdeset godina hoda.“ (Muttefekun alejh) Također kaže Alejhisselam: „Vjerujem da će Allah dž.š. za post na dan Arefata oprostiti grijehe za proteklu i za narednu godinu.“

Općenito, prvih deset dana mjeseca zu-l-hidžeta imaju veliku vrijednost kod Uzvišenog Allaha, te u ovim danima treba svaki musliman pojačati svoje ibadete. U tom smislu su i riječi Poslanika a.s. koje prenosi Abdullah ibn Omer r.a.: „Nema vrijednijih dana kod Allaha dž.š., niti dražih Njemu, od ovih deset dana, pa pojačajte u njima tehlil (izgovaranje šehadeta), tekbir (veličanje Allaha dž.š.) i tahmid (zahvale Allahu dž.š.).“ (Ahmed) Isto tako, prenosi se od hazreti Aiše r.a. da je Allahov Polsanik a.s. rekao: „Nema nijednog dana u kome Allah oslobodi više robova od džehennemske vatre kao što je to slučaj sa danom Arefata. Allah dž.š. Se spusti na dunjalučko nebo, te Se pred melekima pohvali iskazujući Svoj ponos sa Svojim robovima govoreći: “Šta ovi žele?” A u drugoj predaji se navodi nastavak gdje se kaže: “Budite svjedoci, meleki moji, da Ssam im oprostio!”“ (Muslim)

Kada je riječ o postu dana Arefata, možemo kazati da je to sunnet Allahovog Poslanika a.s. na koji je podsticao svoje ashabe r.a. Prenosi se da je Resullah a.s. rekao: „Post na dan Arefata briše grije koji su učinjeni u prethodnoj godini i narednoj godini.“ (Muslim)

Većina islamske uleme smatra da se propis posta na dan Arefata odnosi na one muslimane koji su kod svojih kuća, to jest koji nisu na hadžu. Međutim, hadžije neće postiti dan Arefata, jer to nije bila praksa Allahovog Poslanika a.s. ni istaknutih ashaba, već će se hranom i pićem tog dana osnažiti za druge ibadete u tom danu, kao što je: učenje Kur'ana, zikr, istigfar, dova itd.

 

Glas islama 344, Pitanja i odgovori, autor: dr. Rešad ef. Plojović, fetva i emin