Rahmetli Haris-ef. Bećirović 

Emanet je ispunjavao, pravdu uspostavljao, rodbinu obilazio, slabima snagu i zaštitu pružao, prema djeci poseban tretman imao, bio je omiljen u društvu bez obzira na dob i godine. Kažu da ove osobine imaju osobe kratka vijeka i da su to posebni ljudi. A mi smo svjedoci da je on sve to bio. 

Rahmetli Haris-ef. Bećirović  

U petak 26. aprila 2024. godine, nakon ikindije namaza, halalili smo se još sa jednim sinom, bratom, efendijom, prijateljem i komšijom. Molimo Allaha da i on halali nama.

Četvrtak kišovit i „težak“ dan. Pitamo se šta je to što insan nekada osjeća teret i tegobu, a ništa mu ne fali. Da li ga unutrašnji glas upozorava na nešto novo, tužno i teško, ili pak nešto veselo.

Ovaj četvrtak 25. aprila opet je donio tešku vijest. Vijest koju ni kamen ne bi prihvatio, a insan je prihvata i izdržava. Imao je srčani udar, srce nije izdržalo, preselio je Haris-ef. Bećirović. Prva misao ne da nam da se pomirimo sa tom činjenicom. Neshvatljivo, kako to da njegovo srce nije izdržalo? Čovjek koji je znao da se bori i sa vidljivim i nevidljivim, osoba koja se brinula prvo za druge, pa za sebe, nepokolebljiv, nepobjediv, neustrašiv. Teško nam je odmah shvatiti da je smrt stvarnost i da je trebamo očekivati svakog trenutka. Teška je i pomisao da ostajemo bez nekog dragog, a kakva je tek stvarnost.

Stalno se podsjećamo na to kroz svakodnevne događaje. Samo rađanje naglašava nam i umiranje. Srce nije isto kada dobija i kada gubi, nije isto kada voli i kada ne voli i nije isto kada ima i kada nema. I opet iznova shvatamo Poslanikove riječi da je čudno stanje vjernika – zahvalan je Bogu i na dobru i na iskušenju koje je od Njega. Polako se mirimo sa činjenicom, prihvatamo još jedno iskušenje od Boga, telefoni zvone, poruke pristižu, ljudi zbunjeni i potreseni raspituju se i potvrđuju je li istina, ili možda neka pogrešno plasirana vijest. I opet iznova shvatamo stvarnost – ništa nam drugo ne preostaje, počinju da se uče dove: “Allah Džennet da mu pokloni, a porodici sabura velikog podari.” Nakon toga kratak tajac, pa dug i težak uzdah.

Shvatamo da je to ipak stvarnost i da se mora dalje. Ranjeni, potišteni, slabi, a ipak vjerujemo Bogu da On daje ono što je najbolje. Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo, što je radosna nada.

Dana 14. jula 1990. godine porodica Bećirović dobila je lijepu vijest – rodio se sin Hasima iz Škrijelja i Šemside Hadžić iz Graca. Rodio se unuk poznatog muslihuna Ljaka Bećirovića i mula Naila Hadžića. Pet sestara – Fatima, Misala, Mersiha, Alma i Azra bile su najsretnije sestre toga dana, dobile su najveći oslonac – brata. Kasnije se rodila i najmlađa sestra koja dobi ime Harisa, po bratu svom i jedinom. Kao i svaki babo i svaka majka obradovali su se dolasku sina koji će, po njihovom očekivanju, biti zamjena i odmjena ocu, a zaštita i radost majci i sestrama svojim. Kako je vrijeme prolazilo Haris je rastao i nije ispunio očekivanja svojih već je bio i iznad toga. On nije vodio računa samo o svojoj porodici već i o svojoj rodbini, svojim prijateljima i svojoj Zajednici. Bog ga je odabrao da mu Zajednica i njen opstanak bude preči nego sam sebi, ispred njegovih potreba, a babo i majka ga nisu ometali u tome, nisu svog sina jedinca čuvali samo za sebe već im je bio ponos da njihov dugoočekivani sin učestvuje u odbrani i opstanku Zajednice.

Osnovnu školu završio je u rodnom Škrijelju kod Tutina, a Medresu Gazu Isa-beg upisao je 2005. godine i završio 2009. Kao učenik bio je prepoznatljiv po dobrom učenju i ponašanju, pronicljivosti, a najprije lijepom glasu kojim je plijenio svaki skup i svako sijelo. Haris je bio vedar i vrijedan, sve je stizao na vrijeme da uradi i odradi. Zbog posla otac je često bio odsutan, ali majka i sestre nisu to osjetile jer je Haris završavao sve obaveze prema kući i prema porodici.  Bio je u horu Medrese, a kada je bio protest za Palestinu Haris je učio ilahiju Kuduse i na taj način je učinio prepoznatljivom na našim prostorima. Kada se učio Kur’an niko to nije mogao ljepše od Harisa. Godine 2011. prestavljao je Islamski zajednicu na takmičenju učača Kur'ana u Iranu. Kasnije prelazi i u hor Medžlisa Islamske zajednice Novi Pazar.

Prilikom jedne dženaze, za podne namaz proučio je ezan. Nakon toga neki prisutni svjedočili su da nikad prije nisu čuli da neko tako uči ezan: “Kao da sam prvi put čuo ezan i kao da sam prvi put istinski osjetio našta nas poziva”, reče jedan od prisutnih.

Nakon završene Medrese upisuje Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru i Pravni fakultet na Internacionalnom univerzitetu. Na Islamskom fakultetu odabira smjer Šerijatsko pravo koje završava i stiče zvanje profesora šerijatskog prava. Kao učenik Medrese bio je muezin, a nakon toga prvi imam u dvije novopazarske džamije: Hadži Kadinoj džamiji na Pašinom guvnu i džamiji Selakovac 2, a nakon toga u Kolićkoj džamiji – Selakovac 1.

Bio je i član Muslimanskog omladinskog kluba gdje je sve aktivnosti obavljao bez bilo kakve nadoknade, a često je i sam bio donator mnogih aktivnosti i događaja.

Haris je odabrao onu koja će biti dobra supruga i majka. Odabrao je posebnu Aminu, također svršenicu Medrese i Internacionalnog univerziteta. Iz braka ovo dvoje odabranih rodilo se troje djece: Omer koji sada ima sedam godina, Zakir tri godine i kćerka Ejna koja je tek napunila osam mjeseci i najviše liči na svog baba.

Kada bi neko bio u društvu Harisovom nije mogao biti tužan, usamljen, niti gladan. Volio je da ljudi oko njega budu veseli i trudio se da ih učini takvim. Volio je da pomaže onima koji nisu bili u mogućnosti sebi obezbijediti ono što im je potrebno. Nije žalio za druge ni svoje vrijeme, ni svoj novac, a ni svoje znanje. Nije bio sebičan, a nikako nije bio običan.

Bio je odabran sin, omiljen brat, najbolji muž i babo, hrabar borac, dobar učenik, student, imam. Nježan, blag, hrabar, oštar kada je potrebno, slab na nepravdu i miljenik pravde. Volio je Muftiju, a i Muftija njega. Njegovi savjeti bili su od posebnog značaja za Harisa i njegovo odrastanje, stasavanje i djelovanje. Jedna je od osoba koji je učestvovao u odbrani skoro svih napada na Fakultet za islamske studije, Novopazarsku banju, Hadžet i Islamsku zajednicu u cjelini. Emanet je ispunjavao, pravdu uspostavljao, rodbinu obilazio, slabima snagu i zaštitu pružao, prema djeci poseban tretman imao, bio je omiljen u društvu bez obzira na dob i godine. Kažu da ove osobine imaju osobe kratka vijeka i da su to posebni ljudi. A mi smo svjedoci da je on sve to bio.

Tog petka 26. aprila 2024. nakon ikindije namaza halalili smo se još sa jednim sinom, bratom, efendijom, prijateljem i komšijom. Molimo Allaha da i on halali nama.

Dženazu je predvodio glavni muftija dr. Mevlud-ef. Dudić, a veliki broj prisutnih najbolji su pokazatelj od kakvog insana su se oprostili i posljednji put ga ispratili, iščekujući sljedeći sastanak na mjestu koje dunjaluk sigurno neće biti. “Blago porodici za ovakav iman i blago njima što su imali ovakvog Harisa. Bio je ponos ne samo porodici već i Zajednice u cjelini. Radovao se i svoj život proveo da bude tamo gdje treba da bude. Zasigurno vjerujemo da se on svijetla obraza vraća svome Gospodaru, Allahu Uzvišenom, a njegovi roditelji dostojanstveno prihvatiše taj emanet, ovu sudbinu. Svijetla obraza ispraćaju svoga sina.” (Muftija dr. Mevlud-ef. Dudić)

Kiša se u mubarek petak još od jutra spremala i nakon ukopa zemlju je natopila. Za sobom je svježinu i miris taze iskopane zemlje opet ostavila.

Gospodaru, uvedi ga u Džennet bez polaganja računa, jer Ti si obećao da će strpljivi tako i ući, a svjedoci smo da je on bio strpljiv. Rekao si Gospodaru da su pravedni odabrani, a on je pravdi težio. Milostivi Gospodaru, podari njegovoj porodici sabura i sastavi ih u Firedusu gdje će zauvijek sretni biti.

Glas islama 344, R: El-merhum , A: Dr. Fatima Fejzović Suljević