Eutanazija u Šerijatskom pravu 

Eutanazija je lingvistički predstavljena kao dobra, lahka smrt, to jest vještački izazvana smrt kod neizlječivo bolesnih, namjerno skraćivanje života samo zato da bi se bolesnik rasteretio bolova i patnje.

Savremeno doba karakteriziraju brojne moralne devijacije, te iskrivljavanja pojmova iz prethodnih vremenskih perioda. Savremeno društvo, koje čovjeka nastoji osloboditi svake vrste ograničenja, ne može se skriti od uspostavljenih zakona ovog svijeta. Briga savremenog čovjeka i težnja za dugim životom, po sebi samoj, završava se sa neminovnom istinom – smrću.

Eutanazija po mnogim savremenim tumačenjima predstavlja odraz ljudskih sloboda, širokogrudnosti i nesputanosti. Međutim, koliko je stvarno čovjek slobodan, koliko je u biti on u stanju da upravlja svojom sudbinom i zakonima svemira? Da li je pojam slobode ljudskih prava samo paravan za istovremeno njihovo ukidanje? Za eutanaziju možemo reći da predstavlja svojevrstan pokušaj olakšavanja patnji umiranja terminalno bolesnih pacijenata, putem njihovog usmrćivanja. Dakle, bol se nastoji izbjeći terminacijom života. To dovoljno govori o kontradiktornosti suvremenog poimanja života. (Bogdanić, Rakić, 2014:218-224)

Islam smatra da samo Allah ima suverenitet nad životom i smrću i da su ljudi nemoćni da utiču na to. Pošto je ubijanje nekoga ili namerno oduzimanje života protiv zakona, sam život je svetinja. Svaki islamski učenjak iz svake škole islamskog prava vjeruje da je aktivna eutanazija zabranjena (haram). Smrt je unaprijed određena od Alaha, tako da ne treba da tražimo ili pokušavamo da je ubrzamo. Muslimanima se također savjetuje da pruže palijativnu njegu i utješe osobe koje su teško bolesne.

POJMOVNO ODREĐENJE EUTANAZIJE 

Riječ eutanazija grčkog je porijekla i u doslovnom prijevodu znači lahka, odnosno dobra smrt (eu – dobro, thanatos – smrt). Eutanazija je lingvistički predstavljena kao dobra, lahka smrt, to jest vještački izazvana smrt kod neizlječivo bolesnih, namjerno skraćivanje života samo zato da bi se bolesnik rasteretio bolova i patnje. Kroz historiju gledajući, možemo zaključiti da se je pojam eutanazije upotrebljavao za imenovanje različitih, ponekad čak i proturječnih koncepata. U početku je eutanazija označavala čovjekovu želju i čežnju za lijepom i brzom smrću, bez bolova. (Brkan, 2001:149)  Kasnije je pojam eutanazije označavan kao pozitivna skrb, njega bolesnih i umirujućih te ulaganje truda da bi mogli umrijeti mirno i po mogućnosti bez bolova.

U današnje vrijeme taj pojam uključuje, pored ova dva spomenuta koncepta, i neki novi sadržaj. Prvobitno samo mirno i bezbolno umiranje sada je planirano i realizirano sa prijevremenim nasiljem nad životom – ubistvom iz milosti. Moderne definicije eutanazije uključuju bezbolnu smrt, ali one se sada planiraju i sprovode ubijanjem iz milosrđa – preranim nasiljem nad životom. Pravo na život osnovno je ljudsko pravo. Ipak, pitanje je da li možemo da biramo kada i kako da tome stanemo na kraj i da li možemo učiniti smrt bezbolnom i lijepom ljudskom intervencijom? Tokom historije eutanazija se prakticirala u različitim društvenim okruženjima. (Radišić, 2008:144-146) Pitanje prava na bezbolnu smrt i pravo na dostojanstvenu smrt u današnjem savremenom društvu ne može se zaobići. Ali da li treba odbaciti bezbolnu smrt ako ona također predstavlja ubistvo? Eutanazija se pokušava zakonski regulirati, ali najveća opcija je jedina etička zamjena, a to je palijativna medicina, odnosno njega. Bez obzira na kulturu, civilizaciju ili vrijeme, umiranje nikada nije bilo lahko. Neki ljudi misle da mogućnosti savremene medicine, koja može da produži život po svaku cijenu, gube svaku vrijednost jer podrazumijeva produženje umiranja i patnje.

Pojedinac može biti ubijen eutanazijom kako bi se poštedio bola. Ipak, postoji još jedan izbor. (Tasić, 2006:125) Palijativna medicina u velikoj mjeri smanjuje zahtjeve za eutanazijom, što postaje nepotrebno, jer promovira kulturu života na njenom završetku i integrira najbolja medicinska dostignuća sa saosjećajnom brigom za pacijenta i njegovu porodicu, kao i sa emocionalnom i duhovnom podrškom.

KLASIFIKACIJA EUTANAZIJE 

Eutanaziju možemo definirati (podijeliti) na različite načine. Treba istaći da je eutanaziju teško definirati (podijeliti). Kao što ne postoji jedna univerzalna definicija (podjela), tako ne postoji samo jedan oblik eutanazije, nego ih ima nekoliko. Teoretičari razlikuju: aktivnu i pasivnu, voluntarnu i nevoluntarnu, te prisilnu eutanaziju.

1. Aktivna eutanazija

Aktivna eutanazija predstavlja skraćivanje bolesnikovog života sa aktivnom pomoći kod umiranja. Neki je određuju kao ubistvo teško oboljelih ljudi, koje bolesnici traže sami ili o tome odlučuje treća osoba (doktor, rodbina, država). Aktivna eutanazija znači namjerno uzrokovanje bolesnikove smrti pomoću injekcije, koja ima smrtonosan učinak (ubrizgavanje kalijevog hlorida). Jedan od načina za izvršenje aktivne eutanazije jeste i prevelika količina tableta protiv bolova ili za spavanje. Osoba kojoj je takva kombinacija lijekova ubrizgana, odnosno koja je primila smrtonosnu dozu tableta, umire odmah ili u veoma kratkom periodu poslije ubrizgavanja, odnosno predoziranja. (Mlinar, 2005:28) Glavnu ulogu igra ljekar. Tek sa njegovim aktom nastupi smrt osobe. Dakle, ljekar je izvršitelj aktivnog djela koje prijevremeno uzrokuje smrt. U većini država takav je liječnik izjednačen sa ubicom. Postoji primjer u Velikoj Britaniji, gdje je 1992. godine dr Cox svojoj pacijentici, koja je umirala od reumatičnog artritisa i trpjela velike bolove, ubrizgao smrtonosni lijek. Dr Cox je bio proglašen krivim za ubistvo, ali je uspio izbjeći zatvorsku kaznu, koja je bila zamijenjena uslovnom kaznom. Slično kao u ovom i u brojnim ostalim primjerima liječnici su bili najviše puta kažnjeni uslovno. Zaključujemo da su uslovne kazne utemeljene u elementima etičnosti i morala. (Letelier, 2003:13-24)

2. Pasivna eutanazija

Za razliku od aktivne, pasivna eutanazija predstavlja obustavljanje liječenja neophodnog za održavanje života. Riječ je o ukidanju posebne liječničke njege, odnosno nekorištenje raznih terapija. U pasivnoj eutanaziji se ljekar odriče svake aktivnosti koja bolesnika održava u životu. Doktor inače zna da će bolesnik umrijeti, međutim poštuje njegovu volju. U tom slučaju nema ubistva na aktivan način nego samo obustavljanje bolesnikovog spašavanja. Kao primjer može se navesti prekidanje davanja hrane i vode, odnosno obustavljanje uobičajene njege. Pasivna eutanazija omogućava teško oboljeloj osobi da umre prirodnim putem. Kod pasivne eutanazije bolesnik mora biti u zadnjem stadiju bolesti, kad ozdravljenje više nije moguće i kada je jedina posljedica smrt. Također, ljekarev zahtjev „ne oživljavaj“, ili bolesnikovo odbijanje dijalize bubrega ili operacije srca spada u pasivnu eutanaziju. (Mlinar, 2005:33) Ostali primjeri pasivne eutanazije jesu promjena djelovanja kakvog aparata – isključenje respiratora ili lijeka koji čuva bitne životne funkcije.

Nastavit će se…

Glas islama 346, R: Šerijat i pravo , A: Dr. Semir-ef. Čupović