Islamski pogled na dobro i zlo (5. Dio)

“O Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro – Ti, uistinu, sve možeš!” (Ali Imran, 26)

Iskustvo dobra ili zla na ovom svijetu ništavno je u poređenju sa onim što će biti kušano na budućem svijetu. To nije iznenađujuće imajući u vidu da je naš dunjalučki život prolazni momenat u poređenju sa vječnim životom. Poslanik a.s. je rekao: „Budi na ovom svijetu kao slučajni prolaznik ili putnik.“ (El-Buhari Muhamed bin Ismail, Sahihu-l-Buhari, broj hadisa 6416, Daru Ibn Kesir, Damask-Bejrut, 2002)

Ovu činjenicu treba uvijek imati na umu kada se govori o bolu i patnji: „Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je.“ (El-A’la, 16-17)

Razumijevanje budućeg života je od krucijalne važnosti za razumijevanje postojanja zla i patnje, što je razlog zbog kojeg ateisti i gnostici ne uspijevaju razumjeti ova pitanja. Elementi pravde se manifestiraju na ovom svijetu, dok se apsolutna i konačna pravda mogu očekivati jedino na konačnom sudu na Sudnjem danu. Postoje dvije fundamentalne implikacije Božije pravde na budućem svijetu koje se odnose na našu ovozemaljsku egzistenciju.

Prije svega, to daje smisao, motivaciju i podsticaj za moralna nastojanja čovjeka. Zašto bi pojedinac nastojao stremiti moralnoj perfekciji ukoliko ne postoji pravda? Drugo, trenutna patnja i bol nisu uzaludni ukoliko postoji veća svrha na ovom svijetu i nagrada koja nas očekuje na budućem svijetu. Nužno je referirati se na određena promišljanja skeptika koja se odnose na ubistvo djece. Postoje dvije vrste patnje djece koja se mogu razmatrati: jedno koje je rezultat ljudskog moralnog zla i drugo koje je rezultat takozvane prirodne nepogode. Prvi slučaj bola i patnje rezultat je slobodnog ljudskog izbora koje je načinjeno u suprotnosti sa Božijom voljom. Klasičan primjer su ekonomske sankcije protiv naroda zbog političkih razloga koje rezultira glađu i bolestima među djecom.

Šta sa prirodnom smrću nedužne djece koja ne mogu biti direktno povezana sa ljudskim djelovanjem? Smrt, koja se smatra vrhovnim zlom kod ateista, kod muslimana ne predstavlja oblik propasti ili katastrofe. Ne postoji ništa pogrešno sa pojmom smrti. Smrt predstavlja tranziciju sa ovog svijeta na drugi svijet. Osim toga, sva djeca koja presele prije puberteta smatraju se direktnim stanovnicima Dženneta. Percepcija nepravde nestaje kada se promatra naspram svrhe kreacije.

Kur’an je izričit: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (El-Hudžurat, 13)

Nužno je podsjetiti da je Božija milost utemeljena na Njegovoj pravdi te da je Božija pravda utemeljena na Njegovoj milosti. Bog neće baciti nekog u Džehennem zato što u Džehennemu ima mjesta za njega dok u Džennetu nema dovoljno mjesta, kao što neki gnostici ili ateisti mogu kazati. Poslanik s.a.v.s. prenosi da je Allah dž.š. rekao: „Moja milost nadilazi Moju srdžbu.“ (El-Buhari Muhamed bin Ismail, Sahihu-l-Buhari, broj hadisa 7404)

Pojedini gnostici i ateisti postavljaju pitanje: Zašto je Allah učinio da ljudi više streme činjenju lošeg nego dobrog? Kada je Allah stvorio Adema On je znao će čovjek biti nepokoran, ali mu je dao mogućnost traženja oprosta. („I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je Milostiv.“ El-Bekara, 37)

Kur’an naglašava: „Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i Samilostan je.“ (El-Furkan, 70)

„To su, eto, Allahovi propisi, koje vam On objavljuje. A onome ko se bude Allaha bojao – On će preko ružnih postupaka njegovih preći i još mu veliku nagradu dati.“ (Et-Talak, 5)

„Onaj ko učini dobro djelo dobit će desetorostruku nagradu za njega, a onaj ko uradi zlo – pa, oni koji budu zlo radili bit će tačno prema zasluzi kažnjeni.“ (El-Kasas, 84)

Sljedeći hadis kudsi indicira veličinu Božije milosti: „O sine Ademov, dok god Me budeš molio i od Mene se nadao, Ja ću ti praštati šta god budeš radio i na to Se neću obazirati! O sine Ademov, kada bi tvoji grijesi dosegli do neba, pa Me ti zamolio za oprost, oprostio bih ti! O sine Ademov, kada bi mi pristupio s greškama velikim poput Zemlje, zatim Me sreo ne smatrajući drugog ravnim Meni, Ja bih ti pristupio sa isto toliko oprosta!“ (Et-Tirmizi Muhamed bin Isa, Sunen, broj haidsa 3540, Daru Mustafa El-Babi El-Halebi, Kairo, 1977.)

Šta može biti veća blagodat od toga što nam je Allah dao slobodnu volju, pokazujući nam šta je dobro, a šta loše, opraštajući nam grijehe sve dok smo iskreni u traženju oprosta? Neuspijevanje skeptika da razumiju besmisao postojanja bola i patnje nerijetko je etablirano u aroganciji, kao što je arogancija izvor njihove negacije Božije egzistencije. Sve dok ljudi misle da na osnovu svog intelekta mogu prosuđivati i razumjeti događaje na ovom svijetu neovisno od Boga, takvi argumenti će postojati. Jedino onda kada se prizna da je ljudsko znanje ograničeno, a Božije neograničeno, može doći do progresa u razumijevanju ove tematike.

Da li su ljudska djela slobodna ili determinirana? Skeptici tvrde da ako je Bog Svemoćan onda je On Izvor svega, a samim tim i zla.

Oni koji zastupaju koncept ljudske slobodne volje tvrde da je čovjekova nepokornost izvor zla. Zoroastrejci smatraju da je Ahriman izvor zla kao rival izvoru dobra – Jazdan. Prije nego odgovorimo na ovo pitanje sa aspekta islama, odgovorit ćemo na stavove oponenata.

Deterministi i Božija svemoć

Kur’anski tekstovi koji naglašavaju determinizam ljudskih djela i Božije svemoći su: “Kad Allah stvara i vas i ono što napravite?” (Es-Saffat, 96)

Reci: “O Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro – Ti, uistinu, sve možeš!” (Ali Imran, 26)

„Da Allah kažnjava ljude prema onome što zasluže, ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio; ali, On ih ostavlja do roka određenog, i kad im rok dođe – pa Allah dobro zna robove Svoje.“ (Fatir, 44)

Deterministi vjeruju da je ljudska sloboda iluzija budući da je Bog taj koji je Svemoćan. Stoga, oni tvrde da čovjek čini djela, ali ih ne stvara. Očigledno, najveće nastojanje determinista jeste potvrditi Božiju svemoć bez kompromisa i bez priznavanja da čovjek ima slobodnu volju.

Dakle, problematična implikacija ovog pitanja jeste da je Bog odgovoran za sva dobra djela, ali isto tako i za sva loša koja se dese.

Nastavit će se…

Glas islama 356, R: Akaid, A: Dr. hfz. Almir Pramenković