Pregled šerijatskih propisa vezanih za hranu, čistoću i sigurnost 

Svakim danom raste interesovanje za šerijatskim stavom o povrću i voću uvezenim iz različitih dijelova svijeta gdje se koriste razne vrste miješanih đubriva s ciljem ubrzanja proizvodnje, očuvanja kvaliteta, povećanja prinosa i obima. Među ovim đubrivima nalazi se i svinjski gnoj (đubrivo), koji se može koristiti u tečnom obliku kao dodatak industrijskim đubrivima, ili u čvrstom stanju. Postavlja se pitanje da li ovaj proces utiče na biljke koje se proizvode, poput voća ili povrća.

Također, razmatra se pitanje da li bismo trebali izbjegavati kupovinu poljoprivrednih proizvoda uzgajanih na nepouzdanim zemljištima. Ova i slična pitanja aktualiziraju važna etička i zdravstvena razmatranja koja zahtijevaju temeljno razumijevanje šerijatskih načela i normi.

Šerijatsko-pravni stav o čistoći i nečistoći organskih đubriva

Šerijatski pravnici složni su u stavu da su organska đubriva koja potiču od izmeta životinja čije meso nije dozvoljeno za jelo nečista. Većina također smatra da su nečista i đubriva dobijena od izmeta ptica, poput grabljivica, čije meso nije dozvoljeno za konzumaciju. Ipak, važno je napomenuti da imam Ebu Hanifa i Ebu Jusuf iznose drugačije mišljenje, smatrajući đubriva dobijena od izmeta ptica čistim. Kada je riječ o đubrivima dobijenim od izmeta životinja čije meso jeste dozvoljeno za jelo, među islamskim pravnicima postoje dva različita pristupa.

Protagonisti prve tendencije, uključujući imama Malikija, Ahmeda bin Hanbela, Zufera, kao i jedna predaja od imama Muhammeda, istaknutih pravnika hanefijske provenijencije, smatraju da su ova đubriva čista, bez obzira da li potiču od ptica ili drugih životinja. Ovaj stav zastupaju i neki šafijski pravnici, kako navodi imam El-Nevevi u svom djelu Al-Raudah.

Malikije su uslovili čistoću đubriva dobijenog od životinja čije meso je dozvoljeno za jelo, naglašavajući da se te životinje ne smiju hraniti nečistim supstancama, tj. onim što je zabranjeno u islamu. U slučaju da jedu nečiste materije, njihovo đubrivo se također smatra nečistim prema ovom mišljenju.

Pripadnici druge tendencije, uključujući pravnike hanefijske provenijencije, izuzev Zafara i Muhammeda, pravnike šafijske provenijencije i jednu predaju od Ahmeda, smatraju izmet svih životinja, bez obzira na to da li su jestive ili ne, kao i izmet ptica, nečistim.

Međutim, uputno je napomenuti da pravnici hanefijske provenijencije prave izuzetak iz ovog pravila kada je upitanju izmet ptica čije je meso dozvoljeno za jelo i smatraju ga čistim.

Šerijatsko-pravni stav o upotrebi nečistog đubriva i konzumaciji plodova biljaka koje su đubrene njime

Među islamskim učenjacima postoje dvije različite tendencije kada je riječ o upotrebi nečiste vode za navodnjavanje biljaka ili korištenja nečistoća, poput izmeta i drugih nečistoća, za gnojenje tla.

Prvo mišljenje

Većina učenjaka hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba smatra da nema prepreke u korištenju nečistog đubriva za uzgoj biljaka, bilo da se radi o izmetu životinja koje se jedu, ili životinja koje se ne jedu, ljudskom izmetu ili dijelovima uginulih životinja. Prema njihovom mišljenju, plodovi koji izrastu iz takvog tla ostaju čisti i dozvoljeni za konzumaciju. Nečistoće koje se koriste u gnojenju tla ne utiču na plodove i usjeve, jer se tokom procesa apsorpcije preobražavaju u zdravu i čistu hranu. Također, nema dokaza o vidljivom uticaju nečistoće na plodove, bilo u pogledu boje, mirisa ili ukusa.

Istaknuti hanefijski učenjak Ibn Abidin u svome djelu Hašije kaže: „Prema mišljenju većine učenjaka, biljke koje se navodnjavaju nečistim tečnostima nisu zabranjene niti pokuđene.“

Malikijski učenjak El-Harši kaže: „Ono što je čisto jeste usjev koji se zalijeva prljavom vodom… Možda se ovdje misli na usjeve koji su došli u dodir s nečistoćama… Također je prethodno navedeno da je Ibn Kasim dozvolio zalijevanje usjeva prljavom vodom, što ukazuje na to da je to čisto, jer da je postalo nečisto ne bi dozvolio ništa od toga.“

Imam Nevevi također kaže: „Dozvoljeno je gnojenje zemlje nečistim izmetom… Ispravno mišljenje je da je to dozvoljeno uz pokuđenost.“

Imam El-Haramejn je rekao da to niko nije zabranio, a u riječima Es-Sajdelanija spominje se suprotno mišljenje, ali je ispravno kazati da je dozvoljeno, uz pokuđenost.

Ibn Hazm kaže: „Izmet, izlučevine, mokraća, voda i zemlja – sve to u palmi postaje listovi i hurme – datula. U tom trenutku ništa od toga nije izmet, zemlja ili voda, već su to čiste i dozvoljene hurme – datule, a supstanca je ista. Ista stvar se dešava sa svim ostalim biljkama.“

Ibn Akil je naglasio da upotreba nečistih materija može biti nepoželjna, ali ne i zabranjena, te se ne može smatrati nečistom. On objašnjava da se nečistoća u suštini može pretvoriti u nešto čisto, kao što se krv u tijelu transformira u meso ili mlijeko. Osim toga, Sa'd ibn Ebu Vakkas koristio je ljudski izmet kao đubrivo za svoju zemlju, izjavljujući: „Količina izmeta jednaka je količini žita“, gdje se izmet odnosi na ljudski izmet.

Ibn Kajjim je rekao: „Prema ovom principu, čistoća vina postaje moguća kroz transformaciju (el-istihale), jer je ono nečisto po svojoj prirodi; kada se uzrok te nečistoće ukloni, ona prestaje postojati. Ovo je osnov šerijatskog zakona, kao i temelj nagrade i kazne. Na osnovu ovoga, pravilno analogno zaključivanje može se primijeniti na sve nečistoće koje su se promijenile.

Tako, usjevi i plodovi zaliveni nečistom vodom, a zatim čistom, postaju dozvoljeni za upotrebu jer je nečistoća uklonjena i zamijenjena čistim. Nasuprot tome, ako se čista stvar preobrazi u nečistu, poput vode ili hrane koja se pretvori u urin ili izmet, tada i ona postaje nečista.

Kako je moguće da se čista stvar pretvori u nečistu, a da ne bude moguće da se nečista stvar pretvori u čistu? Allah dž.š. stvara čisto iz nečistog i nečisto iz čistog. Nije važna prvobitna priroda stvari, već njena suština. Održavanje statusa nečistoće nije moguće kada su i naziv i svojstvo uklonjeni.

Zakon se temelji na imenu i svojstvu stvari i mijenja se s njima. Tekstovi koji zabranjuju lešinu, krv, svinjsko meso i vino ne obuhvataju usjeve, plodove, pepeo, so, zemlju ili sirće – ni po značenju, ni po suštini, ni po analogiji.

Oni koji razlikuju između promjene vina i ostalih stvari tvrde da je vino postalo nečisto transformacijom, pa je tako i očišćeno istim procesom. Međutim, njima se može odgovoriti da su i krv, urin i izmet postali nečisti promjenom stanja, pa se tako i oni mogu očistiti promjenom i transformacijom. Na ovaj način pokazuje se da je analogija u skladu s tekstovima, dok su suprotna mišljenja u suprotnosti s njima.”

Na drugom mjestu Ibn Kajjim kaže: „Većina učenjaka dozvoljava upotrebu nečistih đubriva u obrađivanju zemlje za uzgoj useva, plodova i povrća, iako su ona sama nečista.“

Drugo mišljenje  

Prema hanbelijskoj pravnoj školi, korištenje nečistih materija za gnojenje usjeva i zalijevanje plodova smatra se zabranjenim. Ovaj stav temelji se na predaji Ibn Abbasa, koji je rekao: „Davali smo u zakup zemlju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uvjetovali da je ne gnoje ljudskim izmetom.“ Učenjaci hanbelijskog mezheba vjeruju da biljke apsorbiraju nečistoću, a promjena stanja nečistoće i njena transformacija ne mogu je učiniti čistom materijom. Prema hanbelijskom mezhebu, biljke koje su navodnjavane nečistom vodom ili gnojene nečistim đubrivom smatraju se zabranjenima, a plodovi koji iz njih proizlaze su također nečisti.

Imam El-Buhuti kaže: „Usjevi koji su zalijevani prljavom vodom ili gnojeni prljavim đubrivom, bilo da se radi o zemlji ili bilo kojoj drugoj materiji pogodnoj za usjeve, smatraju se zabranjenima i nečistima. Ovaj stav se temelji na hadisu koji prenosi Ibn Abbas, Allah bio zadovoljan njime, u kojem kaže: ”Davali smo u zakup zemlju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uvjetovali da je ne gnoje ljudskim izmetom.” Da to ne bi bilo zabranjeno, postavljanje tog uslova ne bi imalo nikakvu svrhu. Također, dijelovi biljaka koji se razvijaju iz nečistoće ne stiču čistoću, jer promjena stanja nečistoće ne može rezultirati njenim pročišćenjem.“

Imam el-Merdavi navodi: „Usjevi koji su zalijevani prljavom vodom smatraju se zabranjenim i nečistim, što je opšteprihvaćeno. Ovo je jasno istaknuto, a većina učenjaka se slaže s tim. Ipak, Ibn Akil je tvrdio da takvi usjevi nisu nečisti niti zabranjeni, već se smatraju čistima zbog promjene stanja.“

Šejh Ibn Usejmin je rekao: „Prema poznatom mišljenju hanbelijskog mezheba, zabranjeno je konzumirati plodove i usjeve koji su gnojeni nečistim izvorima ili natopljeni nečistom vodom, sve dok se ne operu čistom vodom i ne ukloni prisutna nečistoća. Većina učenjaka smatra da to nije zabranjeno niti nečisto, osim ako se nečistoća ne manifestira u ukusu, mirisu ili izgledu plodova, što predstavlja ispravno mišljenje.“

Glas islama 361, R: Šerijat i pravo, A: Dr. Enver Gicić