HomeGlas islamaAnalizeIdentitet sandžaka 3. Januara 2026. Analize, Glas islama 13 Pitanje identiteta jeste pitanje same čovjekove suštine. To je nit koja nas veže za prošlost, ali i nit koja će buduće naraštaje vezivati za nas. Ona nam nudi odgovore na pitanje ko smo. Prošlost i budućnost spajaju se u nama, jer smo upravo mi tačka spajanja od koje u mnogome zavisi kontinuitet koji Bošnjaci, kao narod, imaju u Sandžaku; ali ne samo Bošnjaci već i drugi narodi ove Božije zemlje. Sandžački bajrak razvili su ljudi prije mnogo godina. Nekada se nalazio visoko na jarbolu i ponosno se vihorio; nekada su ga, prkosnog, vjetrovi mrsili; međutim, Sandžaklije nikada nisu dozvolili da se zgazi ili uništi. Ponosni na ovo parče Božije zemlje i na njegovu prošlost, Sandžak s pravom doživljavamo kao svoj dom izgrađen na naslijeđu predaka. Kada se god ističe vlastita postojanost, izraz „svoj na svome“ najbolje je određuje, potvrđuje i definira. Upravo ta jasna slika o svom domu i nama, njenim ukućanima, daje nam za pravo da ističemo vlastitu autentičnost, da se njome ponosimo i predstavljamo je drugima, te da, u odnosu na sopstvene mogućnosti, želje i organizaciju, uređujemo svoj prostor. Na tri stuba izgrađen je naš dom, čvrst poput minulog vremena – na porijeklu, vjeri i jeziku. „Svoji na svome“ smo zbog porijekla koje doseže do Dobrih Bošnjana. Svoji na svome smo zbog islama i kulture koja nas je jasno definirala. Svoji na svome smo zbog jezika bosanskog, prepoznatljivog i ponosno čuvanog. Upravo nam porijeklo daje osjećaj kontinuiteta, trajanja, stabilnosti… Znati da si svoj na svome ruši podređenost, „zahvalnost na gostoprimstvu“, osjećaj drugorazrednosti, daje snagu da to od vajkada svoje poštuješ, braniš i unapređuješ. Upravo vjerovanje određuje moral čovjeka, definira njegovu kulturu, kvalitet duhovnog i društvenog života… Njime se gradi odnos prema sebi i drugima, snaga ličnosti, ali i društva, lični i kolektivni napredak, jer se uzvišenost ne može dostići prizemnošću… Upravo se jezikom prepoznajemo i upoznajemo. Njime predstavljamo sebe drugome, njime definiramo sebe. Upravo to „od vajkada naše“, koje je definirano krvlju, moralom i riječju, jeste Sandžak. Samo u njemu smo svoji na svome, a izvan njega uvijek u tuđini. BOGUMILSKI PERIOD Stećci kao svjedoci kulture Srednjovjekovni period u Sandžaku treba se posmatrati kao dio široke slike o Dobrim Bošnjanima (bogumilima) i vezi sa srednjovjekovnom Bosnom, jer je riječ o jednom narodu sa istim kulturološkim vrijednostima. Od kulturoloških zaostavština izdvajaju se stećci – nadgrobni spomenici. Izgrađuju se u periodu od 11. do 15. vijeka, s tim što je period 14. i prva polovina 15. vijeka najplodonosniji. Od preko 60.000 stećaka koji se nalaze na teritoriji Bosne, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, nekoliko stotina stećaka pronađeno je na teritoriji cijelog Sandžaka, najviše u južnom dijelu Sandžaka, među kojima su najznačajniji oni u Pljevljima, zbog neposredne veze sa Bosnom. Stećci su uglavnom orijentirani u pravcu zapad-istok, a manji dio njih je okrenut u pravcu sjever-jug. Na sandžačkim stećcima, kao ukrasi, javljaju se lukovi, polumjesečasti simboli, geometrijski urezi, krugovi, izlomljene i povijene linije, luk i strijela, ruka sa mačem, štit, kruna, konji, reljefni prikaz Sunca sa zracima.[i] Simbolika motiva na stećcima Stećak sa četvorostranim krovom simbolizira kuću vječnosti; lukovi, spirale, izlomljene i povijene linije simboliziraju prolaznost, život poslije smrti. Sunce simbolizira Božiju svjetlost. Štit i mač, kao i luk i strijela simboliziraju zaštitu, borbu, hrabrost, čast, pravdu, kao i duhovnu ili fizičku odbranu. Konji simboliziraju slobodu, snagu, hrabrost. Otvorena ruka je simbol mira i slobodoumlja.[ii] Značenja svih ovih motiva prate suštinu srednjovjekovnog čovjeka koji živi na prostoru Sandžaka. Jasno govore o njegovom odricanju od materijalnih dobara i težnji ka duhovnim vrijednostima, jednostavnosti i skromnosti, miru i nenasilju, moralnoj čistoti i poštenju, zajedništvu i jednakost među ljudima, ali govore i o hrabrosti i snazi, slobodi i prkosu. OSMANSKI PERIOD Sredinom 15. vijeka Isa-beg Ishaković osniva Novi Pazar, kao trgovački, politički, društveni, ali i obrazovni centar. Obrazovni sistem od samog osnivanja grada sprovodi se kroz mektebe i medrese, čime se sistemski radi na obrazovanju običnog čovjeka, koji zahvaljujući obrazovanju postaje veliki nosilac vizije o svom domu. A tu viziju o Sandžaku pratila su vjerska i etička načela, odnosno nastavila da se razvijaju ona iz predislamskog perioda: istinoljubivost, pravednost, hrabrost, skromnost…, jer je islam usavršio čovjeka, od njega napravio naprednog, samostalnog, samosvjesnog društvenog čovjeka. Nakon toga, 16. i 17. vijek predstavljaju vrhunac u razvoju Sandžaka na svim poljima. Evlija Čelibi u svom putopisu iz 17. vijeka zapisuje da je u Novom Pazaru u tom trenutku bilo 23 džamije, 5 medresa, 11 osnovnih škola (mekteba) i škola Darul-hadis (katedra za izučavanje hadisa). Obrazovni sistem uspostavljen je i u ostalim gradovima Sandžaka, kao dio šireg obrazovnog sistema Otomanskog carstva, koji je imao za cilj prosvjećenost stanovništva i unapređenje kvaliteta života, kako pojedinaca tako i cjelokupnog muslimanskog društva. Kao rezultat dobro uređenog obrazovnog sistema, Sandžak je iznjedrio mnogo intelektualaca, ujedno i književnika, koji su promovirali islamske i etičke vrijednosti kroz pisanu riječ u obliku orijentalne i alhamijado književnosti. Orijentalna književnost Orijentalna književnost pisana je na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Vezuje se za visokoobrazovane ljude, cijenjene i na sultanovom dvoru. Dr. Jahja Fehratović u „Enciklopediji sandžačko-bošnjačke književnosti“ navodi desetak najpoznatijih pjesnika orijentalne književnosti sandžačkih autora. Svi oni, bez izuzetka, u prvi plan ističu sve vrijednosti islama, patriotizma, etike i morala. Ahmed Vali Novopazarac – Husnu Dil (Ljepota i srce) tretira bitnost unutrašnje, neprolazne ljepote, čistote srca (one koja teži Bogu), u odnosu na spoljašnju, prolaznu (ovosvjetsku). Ahmed Gurbi Baba – Divan (1698/1771, Novi Pazar) baštini patriotizam kroz svoje djelo: „Znaj da je Bosna domovina moja / Novi Pazar rodni grad je moj / Narod gazija i ljudi ponosnih / Boga jednog znaju, namaz ne puštaju.“ Muhamed Užičanin – Poslanica Muhamed-paši jasno i nedvosmisleno staje u zaštitu stanovništva protiv tiranije moćnika, čak i po cijenu sopstvenog stradanja: „Zašto si uzeo od siromašne raje u našoj okolini na stotine kesa imetka nasilno s raznim mučenjem? (…) Narod našeg kraja upoznao je našu vjeru i naše gledište, shvatili su da li je naš trud radi ovog ili radi Onog svijeta. I ti to znaš. U časnom hadisu stoji: Pohlepa prema ovozemnim dobrima je početak svakog grijeha. Nimalo se ne bojim vašeg sakupljanja i dolaska. Bog je nama dosta, On je Savršen Zastupnik, Savršen Gospodar i Savršen Pomagač.“[iii] Alhamijado književnost Alhamijado književnost pisana je narodnim bosanskim jezikom na arebici. Ona je dokaz pismenosti našeg „običnog“ čovjeka, njegove težnje da očuva svoj identitet, što svjedoči činjenica da se u Sandžaku koristila mnogo godina poslije odlaska Turaka sa ovih prostora, u ličnim prepiskama Bošnjaka i u obrazovnom i administrativnom sistemu. Posljednji udžbenik na arebici štampan 1941. godine jeste Fikhul-ibadat autora Mehmeda Seida Serdarevića, koji se koristio u obrazovnom sistemu medresa do Drugog svjetskog rata. Dr. Fehratović u svojoj „Enciklopediji sandžačko-bošnjačke književnosti“ također se bavi autorima alhamijado književnosti u Sandžaku. Jedan od takvih velikana jeste mula Sulejman Tabaković, Divan (1861) koji upućuje kritiku društvu, promjenama koje su nastale i vrijednostima koje su usvojene nakon zlatnog perioda islamskih načela, ne bi li društvo izvukao iz moralnog posrnuća: „Dobar zeman prokasa / Mučan zeman dokasa / Zulum svijete opasa / A jaramaz azdisa / Dobri Turčin batisa / Zlikovaca se nanoži / Te zulume pomoži / Dobrome se snemoži…“[iv] Na posebnom mjestu čuvara bosanskog jezika i bošnjačke kulture nalazi se i Salih Gašević, Mevlud (1878/79) koji siru Poslanika Muhammeda počinje riječima: „Moliše me kolašinski prviši: – Nami mevlud daj bosanski napiši!“ U vremenu odlaska Osmanlija sa naših prostora, mevlud, kao književni žanr vjerskog karaktera, ima značajnu ulogu prenošenja vjerskog osvješćivanja ljudi. U komunističkom periodu, kada je zabranjeno školovanje u vjerskim školama, zahvaljujući stalnom podsjećanju na to koje smo vjere, jezika i nacije, sačuvalo se sjeme koje je devedesetih godina prošlog vijeka proklijalo na ovim prostorima. USMENA KNJIŽEVNOST Za razliku od autorske književnosti, koja se vezije za jednu lučnost, narodna književnost je riječ cjelokupnog naroda. U viševjekovnoj tradiciji Bošnjaka Sandžaka usmena književnost je prenosila kolektivnu svijest o moralu, hrabrosti, pravdi, požrtvovanosti, ljubavi – svim vrijednostima koje jedan narod čine velikim. Epska pjesma Na teritoriji cijelog Sandžaka, a naročito u bjelopoljskom kraju, epski pjevači imaju najznačajniju ulogu u prenošenju pripovjedačke kulturne baštine. Jedan od najvećih epskih pjevača bio je Ćor Huso Husović, zatim Salih Ugljanin, a svjetski poznat postao je Avdo Međedović. Imenom „Sandžački Homer“ prozvan je zbog epskih pjesama (oko 100.000 stihova ukupno) koje su od njega preuzeli Albert Lord i Milman Peri sredinom 20. vijeka. Motivi koji su se kroz epsku pjesmu prenosili na slušaoce su: hrabrost i junaštvo, čast i dostojanstvo, zaštita slabijih, odlučnost i ustrajnost, odanost vjeri i državi, pravda. Husein Bašić je u svoju „Antologiju usmene epike Bošnjaka“ uvrstio i ep Avda Međedovića „Ženidba Smailagić Meha“, koja govori o vrijednostima junaštva i želji mladog Meha da se dokaže pred starijima kako bi se smatrao muškarcem: „Ja ne znado’ šta je četovanje / Pa ne znado’ šta je vojevanje / (…) Neće se reć da sam muška strana.“ Također u istom epu izraženi osjećaj za pravdu i suprotstavljanje silniku prenosi se na slušaoca kroz Mehov lik: „Stani Meho, ne idi dalje, / Fatima je sad u mojoj vlasti. / Al’ mu Meho mirno odgovara: / Ne boji se Meho nikog živog, / a najmanje Petra generala. / Udariše sablje oklopima, / Meho junak nadmoć dobi, / oslobodi Fatimu djevojku.“[v] Sevdalinka i balada Husein Bašić je u svojoj „Antologiji bošnjačke lirike“ zabilježio više stotina narodnih lirskih pjesama. U njima se naglašava suptilnost u izrazu, oslobođen svake banalnosti i primitivizma. Govore o ljubavi i čežnji mladih, ašikovanju i mladalačkom zanosu, ali u okvirima islamske etike i morala. Jedna od takvih pjesama, sa suptilnim izražajem ljubavi i čežnje, jeste i „Oj golube, ne padaj mi na maline“: „Oj golube, moj golube, / Ne padaj mi na maline, / Goro zelena, / Ne padaj mi na maline, / Ružo rumena! (…)“[vi] Narodna proza Husein Bašić je također u svojoj „Antologiji narodnih priča Bošnjaka“ zabilježio oko na stotine bajki, basni, anegdota, legendi, hićaja, novela… Svaka je imala za cilj da suoči dobro i zlo, pravdu i nepravdu, istakne hrabrost, a unizi kukavičluk, podstakne na junaštvo, a umanji zlobu među ljudima – sa jasnim davanjem do znanja da se dobro uvijek isplati, a da se zlu nikada hair ne vidi. Narodna književnost predstavljala je odgojni sistem Bošnjaka u Sandžaku. Mladi ljudi učili su o moralnim i etičkim vrijednostima od starijih, ugledali se na ljude iz svoje prošlosti, težili ka junaštvu, moralu. Izgrađivali su se u ličnosti kojima je istina, pravda, hrabrost, zaštita slabijeg neizostavni dio karaktera i ličnosti. Jedna od takvi priča jeste i priča „Đerzelez Alija ubija aždahu“, u kojoj se naglašava požrtvovanost i briga o nemoćnom i nejakom, kao i hrabrost i neustrašivost. Alija se na Pešteri suprotstavlja silnoj troglavoj aždahi kako bi zaštitio djevojku od ove nemani: „Baš u tom času zaljujja se jezerska voda, udariše talasi u obalu i aždaha, zijevajući sa tri glave, ispliva iz jezera i krenu k’ onoj djevojci. Đerzelez išaretom pokaza svom hrtu da je napadne. (…) Tada Đerzelez priskoči hrtu u pomoć, izvuče sablju damaskiju i aždahi posiječe sve tri glave.“[vii] KNJIŽEVNOST 20. i 21. VIJEKA Period prve polovine 20. vijeka u Sandžaku pratile su velike društvane turbulencije. Odlazak Osmanskog carstva sa ovih prostora i uspostavljanje nove vlasti u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije Kraljevine Jugoslavije, te prekid viševjekovne osmanske kulturološke dominacije, a okretanje evropskim kulturološkim i književnim vrijednostima, Bošnjake je stavilo po strani na polju autorske književnosti. Zato je do Drugog svjetskog rata autorska književnost bila bez značajnijih književnih iskoraka po uzoru na evropsku književnost. Tek u drugoj polovini 20. vijeka javljaju se velikani bošnjačke književnosti: Ćamil Sijarić, Husein Bašić, Ismet Rebronja… Od savremenika: Nadija Rebronja, Enes Nikšić, Šerif Šabović, Jahja Fehratović, Zehnija Bulić, Enes Halilović, Omer Turković… Svi oni su vješto utkali vlastiti sandžački identitet u nove vrijednosti i na taj način pokazali da originalnost dolazi iznutra, iz duše, a da im je duša sandžačka. Tematski okviri sandžačkih djela Ljubav prema zavičaju: Priroda Sandžaka, pejzaži i kulturna baština. Socijalne teme: Siromaštvo, muhadžirluk, politički i društveni izazovi. Historijska tematika: Osmansko naslijeđe, borba za identitet i slobodu. Religioznost i duhovnost: Islam i njegova uloga u životu sandžačkog čovjeka. Najistaknutiji sandžački autor, Ćamil Sijarić, u jednom intervjuu, odgovarajući na pitanje o uticaju zavičaja na njegovo stvaralaštvo, kaže: „Zavičaj – to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi. On je stvaralačka, podsticajna energija, koja osmišljava i pokreće čuvstva sazdana u čovjeka. On me vraća u neku stalnu igru – igru pravu dječačku, igru života i smisla življenja. Sve je nekako igra. Iz zavičaja i djetinjstva nose se sve traume i ožiljci, oni žive duboko u meni, pulsiraju i ponekad mi se čini da se sunce i zemlja još i sad potajno dodiruju samo u mom zavičaju.“ Ponosan na jezik Sandžaka, kaže da je: „Bogat, veoma bogat. I što se kaže – sočan. Jezik bogat leksikom, izrazima, slikama.“ (…) „Samo jezik iznikao iz narodnog jezika može biti lijep i razumljiv.“ Sijarić je želio da kroz svoja djela Sandžaklije predstavi svijetu, onakvim kakvi jesu, ne bi li ih i drugi upoznali i zavoljeli. O njima kaže: „Htio sam da ispričam historiju življenja i bitisanja u nemogućim uslovima. Takvih je, priznat ćete, jako mnogo na ovome svijetu. A ja najbolje znam ovaj dio – moj, sandžački, ove moje ljude, ljude sa kojima sam stasavao, živio i radio. Onima što sam ih nosio u svojoj duši i umjetničkoj viziji. Mnoge sam vidio bolje i istinitije nego što su ih drugi gledali. Proniknuo sam im u dušu i sve pore njihovog bića, pa neka su živjeli nekada davno, na nekom mjestu skrivenom od svijeta. Ja sam ih pronašao i javnosti predočio. Vjerovatno ste i vi našli nekog poznanika. Mnogo je na svijetu sličnih ljudi. I istih. Nisam morao daleko. Cio svijet živi u Sandžaku, sa svim manama i vrlinama.“[viii] U konačnici, čovjek jeste nosilac identiteta. On živi kroz vrijeme i djeluje kroz prostor. Svaki potok i svaka rijeka, svaki krš i svaka planina, svaka ravnica i svako prostranstvo određuju njegov gen, karakter i duh. Zato svjesnost i savjesnost prema sebi gradi ljubav prema domovini. A Sandžak smo mi – Sandžaklije. Od nas zavisi da li ćemo biti svoji na svome ili tuđini na sopstvenom pragu. Glas islama 362, a: Mahmut Suljović, R: kultura [i] Vidjeti: www.snews.rs/category/projekti/stecci-u-sandzaku/ [ii] Vidjeti: www.nova-akropola.com/kulture-i-civilizacije/tragom-proslosti/stecci/ [iii] Vidjeti: Fehratović Jahja, Enciklopedija sandžačko-bošnjačke književnosti, Knjiga 1, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2014. [iv] Vidjeti: Fehratović Jahja, Enciklopedija sandžačko-bošnjačke književnosti, Knjiga 2, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2014. [v] Vidjeti: Bašić Husein, Antologija usmene epike Bošnjaka Crne Gore i Srbije – Knjiga 2, Almanah, Podgorica, 2002. [vi] Vidjeti: Bašić Husein, Antologija usmene epike Bošnjaka Crne Gore i Srbije – Knjiga 1, Almanah, Podgorica, 2002. [vii] Vidjeti: Bašić Husein, Antologija usmene epike Bošnjka Crne Gore i Srbije – Knjiga 3, Almanah, Podgorica, 2002. [viii] Vidjeti: Kod, Časopis za kulturu, književnost i nauku, broj 4, Podgorica 2013., str. 16-25.
