Vjerom protiv straha (2. dio)

Znanje odagnava neznanje i objektivizira opasnost. Vjerom se postavljamo realno prema opasnosti. Ako je smrt opasnost – ona je neizbježna, a još ako je određena gdje je, kako i kada, ako ne mogu da je pomjerim ili utičem na nju, zašto bih se plašio?

Ogromni problem mnogih vjernika jeste što akaidske principe – principe vjere imaju na teorijsko-simboličkom nivou. Mnogi nisu uspjeli da ih usvoje. Govoreći o toj temi, pogotovo kada je u pitanju prvi imanski šart amentu billahi – vjera u Allaha dž.š., objašnjavao sam to razdvajajući pojmove vjera i povjerenje, kazao sam da svi ljudi koji za sebe kažu da su vjernici – vjeruju u Boga, ali mnogi vjernici nemaju povjerenje u Boga. To je ogromna razlika, a to je suština islama. Zato je islam i dobio ime od pojma esleme juslimu – predati se. Da li se možete predati Bogu bez povjerenja u Njega? Ne. Imate mnogo simboličkih vjernika u svijetu koji uopće ne pripadaju ni vjeri islamu, niti bilo kojoj drugoj monoteističkoj vjeri. Kažu vjeruju da postoji neka Sila, ali tu nije završena formulacija vjere, pogotovo ovog imanskog šarta. Jedno je reći: „Vjerujem da Bog postoji“, ali taj princip nije zaokružen. Ovaj uvjet vjere nije ispunjen ukoliko se ta vjera ne intenzivira kroz povjerenje koje podrazumijeva predanost i posvećenost. To je dinamizacija principa. Kada to uspijete, onda sve što vam Stvoritelj kaže i sve što je rečeno u Njegovoj neprikosnovenoj riječi koja nam je objavljena vi ćete se tome predati. U mjeri vaše predanosti nemate sumnju, jer strahovi su iz neznanja i iz sumnje. Znanje odagnava neznanje i objektivizira opasnost. Vjerom se postavljamo realno prema opasnosti. Ako je smrt opasnost – ona je neizbježna, a još ako je određena gdje je, kako i kada, ako ne mogu da je pomjerim ili utičem na nju, zašto bih se plašio? Zašto bih od toga pravio sebi životni bauk, zašto bih padao pred tom opasnosti?

Preostaje mi nešto drugo – da to ne doživljavam kao opasnost u pogledu događaja, već da jedino što trebam priznati kao opasnost i što mi treba izazvati neku vrstu brige koja bi mi pojačala odgovornost jeste moja spremnost za taj trenutak. To je ono što vjera od nas traži – da se ne bojimo smrti kao završetka života na ovome svijetu. Kada ovako objektivizirate ovu opasnost, nemate nijedan jedini razlog da se bojite. Jedino što treba da izaziva određenu zabrinutost, a i strah, jeste to da li sam spreman za taj trenutak, pošto ne znam kada će da se desi i jedina šansa mi je da uvijek budem spreman. Može se desiti da naiđe bilo kada. To je jedini objektivan strah koji ne treba da se eliminira jer on pojačava i dinamizira našu odgovornost i tjera nas svakodnevno da se svakosatno i minutno provjeravamo da li smo spremni za to, jer on podrazumijeva nešto drugo. To drugo je, zapravo, oružje pored ovog prvog koje se zove ve bil kaderi, a to je još jedan imanski šart koji se ogleda u vjeri u budući svijet. To je nešto najveličanstvenije.

Kao učenik Medrese često sam se pitao, od svih imanskih šartova zašto se dva najviše ponavljaju: Oni koji vjeruju u Allaha dž.š. i Sudnji dan. To se toliko ponavlja u Kur'anu, mnogo više od ovih drugih imanskih principa. Kroz sva promišljanja i konsultaciju uleme nije teško doći do zaključka zašto. Dešava se da ljudi vjeruju poneki od ovih imanskih principa, a da im izostaje neki drugi. Ne može se desiti onome ko čvrsto vjeruje ova dva da mu izostane neki drugi. Oni su prosto noseći stubovi – onaj ko vjeruje u Allaha dž.š. i Sudnji dan neminovno sve ostale principe i šarte, kao i sve druge obaveze koje imamo, on će da obuhvati ovim vjerovanjem. Vjerovanje u Allaha dž.š. jedna je statična vertikala i stožer cijele vjere.

Šta osigurava vjerovanje u Sudnji dan? Osigurava ono što je najimpresivnije u monoteističkim vjerama, u islamu prije svega, a to je vjerovanje u budući svijet koji nam obezbjeđuje vječnost, beskonačnost i trajnost. Šta je ključni razlog kod straha od smrti kod ljudi koji ne vjeruju ili su slabi vjernici? Ključni razlog njihovog straha nije sama smrt, odlazak sa ovog svijeta, već osjećaj kraja i nestanka. Nestanak je problem. Zašto je nama vjernicima koji vjerujemo u Sudnji dan to lakše? Jer mi znamo da ne nestajemo, nama ideja o smrti nije ideja o nestanku. Njima je ideja smrti ideja nestanka. Zapravo, iz nevjerovanja u eshatološku dimenziju života budućeg svijeta mi imamo pad u materijalizam, hedonizam, pad u ideju o životu sadašnjosti. Često čujete da kažu: „Ovaj život je kratak, proživi, iskoristi ga.“ Zamislite taj osjećaj kada se godinama približavaš kraju, a vjeruješ da je to potpuni kraj i nestanak. Ja to ne mogu baš dobro da zamislim jer nikada nisam bio u tom stanju. Pokušavam teoretski da ga zamislim, pa čak mi i tada izgleda stravično, a zamislite kada imate to iskustveno. Kada si u takvom mraku, na ivici ponora i kako te godine vuku ka starosti ti se onako naginješ nad tim ponorom – ponorom nestanka po percepciji onoga koji ne vjeruje u budući svijet. To je nešto što zaista ne možete pobijediti i za to nema recepta. Za tu vrstu straha nema recepta, jer je recept ukinut samim nevjerovanjem. Jedini recept je u vjerovanju u budući svijet i vi onda znate da je to prelazak. Zato mi muslimani kažemo: „Preselio na Ahiret, na budući svijet“. Ne koristimo termin „umro“, već preselio. Sama ideja preseljenja nije ideja kraja i tu dobijate još jedan veliki potencijal u obračunu sa strahom koga svodite na konačni minimum. Sama ideja da će život da bude trajan na budućem svijetu vas jača, još ako imate cjelokupnu viziju koju vam nudi islam u pogledu te beskonačnosti na budućem svijetu kroz pokornost Stvoritelju i kroz ulazak u vrt Njegovog zadovoljstva. Što je viši stepen vaše spremnosti za preseljenje i budući svijet, imate malo razloga za strah, osim u dimenziji: „Koliko sam spreman, da se još malo spremim…“

To su ključni faktori koji utiču na količinu straha od onog što objektivno imamo razloga da se bojimo. Onaj ko neprikosnoveno priznaje šesti imanski šart, a to je kader i peti imanski šart, a to je vjerovanje u Sudnji dan, on se sa ova dva imanska principa naoružao protiv straha i sveo ga na sasvim normalan stepen, koji je korisno da postoji jer će nam podgrijavati i dinamizirati našu odgovornost prema svemu što smo zadužili u životu, porodici, svim drugim obavezama i onim koje smo preuzeli, koje su duhovnog, pravnog, socijalnog, porodičnog i svakog drugog aspekta.

Sada možemo ove dvije poruke izmjeriti i u pogledu strahova koje imamo ovih dana od pandemije i zaraze te raznih opasnosti koje se valjaju iza brda, u mjeri u kojoj se naoružamo znanjem, a kazali smo, njegovo glavno sredstvo je argument: „Dajte vaše dokaze ukoliko istinu govorite.“

Zašto je obrazovan vjernik u prednosti kada imamo medijsku invaziju na televiziji, konferencije za štampu od ljekara i političara, video klipove po društvenim mrežama, kada imamo svu ovu navalu informacija, poluinformacija i dezinformacija. Ukoliko sve to stavite na princip i izmjerite na vagu burhana i argumenta, znat ćete da prepoznate slušajući i čitajući sve to – vidjet ćete. U narednim danima polako će da se kristalizira sve to kroz znanje koje će nam donisiti iskustvo, jer ovo je prvi put da se ljudska civilizacija suočila sa ovakvom opasnošću u pogledu kvantiteta, da se desi da cijelu zemaljsku kuglu obuhvati ovakva zaraza, gdje ne može niko biti potpuno spreman. Zato ste vidjeli kolaps, počev od svjetske sile Amerike do malih i srednjih zemalja – svi su u haosu. Desio se šok i faktor iznenađenja, nespremnost na takvu vrstu neprijatelja. Kako vrijeme odmiče polako će se sve to kristalizirati: zašto tolika smrtnost na nekom mjestu, zašto manja na drugom; zašto negdje ljudi šetaju, a negdje ne; šta je bolje? Jedni su mislili da je bolje da ljude potpuno zatvore, drugi da nije. Pošto je po prvi put, ne može se reći ko je u pravu, ali ćemo vrlo brzo, nadam se u narednih 10 dana, ako ništa makar mi koji poštujemo argumente, imati mogućnost da pravimo određene zaključke na osnovu toga, u pogledu uspješnosti borbe protiv virusa i u pogledu ovladavanja svim nuspojavama, koje neće biti toliko nebitne, a koje su proizašle iz ovog kolapsa koji je nastao, ali vremenom ćemo to moći. To će biti ključ u ophođenju sa cijelom ovom pojavom – diferencijacija i furkanizacija istine od neistine, laži od činjenica. Pogotovo tu mediji imaju ključnu ulogu.

Glas islama 362, R: Besjeda, A: Rahmetli muftija Muamer Zukorlić