Korišćenje džamije u političke svrhe

Da li je dozvoljeno korišćenje
džamije u političke svrhe (promociju odreðene političke partije, ili
njenog rada)?

ODGOVOR: Džamija je u vrijeme Resulullaha a.s. imala različitu ulogu i funkciju. Bila je mjesto okupljanja vjernika radi namaza, upoznavanja sa propisima vjere, sa strategijom i planom djelovanja Poslanika a.s., bila je korišćena i za vjerske i dunjalučke ciljeve i potrebe. Sve to ukazuje da džamija nije samo namijenjena da se u njoj obavlja molitva, već je ona mjesto sa kojeg se može različito djelovati. Kada je riječ o mogućnosti korišćenja džamije u političke svrhe, odmah želim istaći da nije svaka politika zaslužna da se o njoj govori ili da se ona promoviše u džamiji. Zašto ovo kažem? Zato što većina političara i političkih partija, bez obzira na njihovo porijeklo i rukovodstvo, prije svega ima prioritetan zadatak ostvarenje ličnih ciljeva, ili lične dobiti, ne birajući pritom sredstva, želeći na tom putu sebi potčiniti sve i svakoga ko na tom polju može pomoći, ne vodeći pritom računa o vjeri, odnosno stavu vjere po pitanju onoga što oni čine.
Stoga, promocija takve politike i takvih političkih ciljeva nema mjesta u džamiji. Zato što će ona, kao takva, podijeliti džemat, unijeti razdor i netrpeljivost u njega, a to je neprihvatljivo.
Ako pogledamo u vrijeme Poslanika a.s. i vrijeme pravednih halifa, vidjećemo da se džamija koristila u političke svrhe, ali je to bila politika koja je imala za cilj opšte dobro, zadovoljenje vjerskih propisa, ona nije dijelila već je spajala sve vjernike oko jednog užeta, užeta vjere i Kur'ana, ona je bila sastavni dio vjerskog imperativa "nareðivanja dobra, a odvraćanja od zla" i zato je, kao takva, bila prihvaćena i slijeðena od svih, ili ogromne većine vjernika, a njeni rezultati su bili vidni na svakom polju. Takva politika je rezultirala da u vrijeme halife Omera ibn Abdu-l-Aziza nije bilo siromaha koji bi mogao primiti zekat ili sadaku, jer nije uopšte bilo ove kategorije ljudi. U vremenu takve politike muslimani su bili najnapredniji u nauci, politici, vojno i u svakom drugom pogledu.
Meðutim, dogodilo se šta se dogodilo. Ljudi su se promijenili, njihov pristup politici se izmijenio i zato džamija danas ne smije biti mjesto za politički marketing, jer makar ona mora ostati čista i ne smije biti oskrnavljen njen ugled, jer će u suprotnom ljudi izgubiti povjerenje u nju i samo će se još više povećati agonija u kojoj se danas mi kao muslimani, u političkom smislu, nalazimo.
Ovdje želim istaći da islam kao vjera ne pravi razliku izmeðu vjere i politike u smislu da jedno dozvoljava, a drugo zabranjuje, već naprotiv, islam poziva i daje mogućnost svakome ko može dati udjela, na bilo koji vjerom dozvoljen način, da ljudi bolje žive, da to i učini. Islam ne dijeli ljude na ljude vjere i političare, već traži da ljudi vjere daju svoj doprinos i na tom polju, ukoliko su u mogućnosti, a političari da ne zaborave vjeru, već da ona bude generator svih njihovih političkih aktivnosti. Islam traži od svih nas da budemo vjernici, da stvarno slijedimo propise vjere, a ne da vjeru koristimo kao plašt ili zastor iza kojeg se zaklanjamo i kojim želimo prekriti naše stvarne namjere, da ne bude vjera marketing posredstvom kojeg pridobijamo iskrene, ali ujedno i naivne glasače, nakon čega i njima, a i vjeri, okrećemo leða. Sve dok ne bude politike kojoj je vjera prioritet, kojoj su itekako važna sredstva posredstvom kojih se dolazi do cilja, ona će morati ostati izvan džamijskih okvira i ne smije preći džamijski prag, jer ukoliko ga preðe, onda će nam džamije biti kao političke partije, ili će nam za svaku političku partiju trebati po jedna džamija, a možda nekima neće ni trebati, jer vjeri u njihovom djelovanju nema mjesta.