Prodaja u džamijama

Prije nekoliko dana,
nakon što smo obavili namaz u džamiji, bila je promocija jedne knjige
(islamske) i sve se lijepo odvijalo dok jedan od prisutnih nije ustao i
rekao da je prodaja u džamiji haram, nakon čega je citirao hadis koji
nisam uspio zapamtiti, a kojim je potvrdio svoj stav. Interesuje me da
li je zaista zabranjeno prodavati knjige u džamijama, a ako jeste, zašto
se od strane Islamske zajednice ne preduzmu koraci da se to u džamijama
ne dogaða?

ODGOVOR: U posljednje vrijeme
sve je više onih koji su skloni reformama i koji bi puno toga da
mijenjaju, uključujući i džamiju, a ima i onih kojima ni imami nisu po
volji jer su “nestručni” ili “neupućeni” tako da bi svako imama po svom
ćejfu. Čak se ne uslovljava da je on svršenik medrese ili islamskog
fakulteta, jer ukoliko je završio medresu ili fakultet postoji opasnost
da se na njega uticalo od strane nekoga i da zbog toga ne smije raditi
onako kako je ispravno ili kako neko misli da treba.

Što se tiče postavljenog pitanja, a
to je dozvoljenost kupoprodaje u džamiji, moramo na samom početku odredi
o čemu se radi, odnosno o kakvoj se kupoprodaji radi, jer ukoliko neko
misli da može u džamiju donijeti radi prodaje svoj paradajz, papriku,
farmerice, veš, ili reklamirati svoju privatnu firmu, onda je jasno da
je ovakva trgovina zabranjena i neprihvatljiva, jer se remeti uloga
džamije i skrnavi njen ugled. Tako se i prenosi hadis od Poslanika a.s.
koji kaže: “Kada čujete nekoga u džamiji da nudi robu na prodaju,
recite: Allah ti ne dao koristi od tvoje trgovine, a kada čujete da neko
u džamiji traži svoju izgubljenu životinju, recite: Allah ti je ne
povratio!”(Hadis prenosi Tirmizi)

O čemu se ovdje, zapravo, radi?
Jasno je svakome šta bi značilo i kako bi izgledalo kada bi ljudi
džamiju počeli koristiti u pomenutu svrhu, onda vjerovatno ne bi bilo
mjesta za klanjače! 

Svrha zbog koje čovjek prodaje robu
jeste želja za ostvarivanjem ličnog profita, te stoga vidimo iz hadisa
da oni kojima je stalo da ostvare samo profit, ne vodeći računa da li
pritom remete utvrðene principe i norme, zaslužuju prokletstvo onih koje
pritom uznemiravaju, kojima je dosta dunjalučke trgovine i kojima je
stalo do “trgovine sa Allahom dž.š.” koja donosi najbolji profit na
budućem svijetu koji nije prolazan.

Meðutim, čak i kao takva ona nije,
prema mišljenju sve islamske uleme, kategorički zabranjena, već je jedni
smatraju pokuðenom, zato što ne postoji u hadisu jasan stav o zabrani, a
drugi je smatraju haramom, to jest zabranjenom, ali bilo kako bilo, njoj
kao takvoj nije mjesto u našim džamijama.

S druge strane, ono što je
konkretno  pomenuto u pitanju, a to je mogućnost  kupovine islamske
literature u džamiji – knjiga ili časopisa, gdje nema nikakavog
uznemiravanja prisutnih klanjača, nema nadmetanja u ponudi, nema ličnog
interesa pojedinca za profitom, ni u kom slučaju ne možemo svrstati u
isti koš sa prethodno spomenutom trgovinom, za koju smo rekli da joj
nema mjesta u džamiji. Ponuda islamske literature ima za cilj da ljude
edukuje u duhu vjere, pomogne im da se odupru iskušenjima koja ih
pritiskaju sa različitih strana, otvori im oči kako bi realno sagledali
i ispravno razumjeli vjeru u vremenu u kojem se nalazimo. Meðutim, imami
trebaju obratiti pažnju da knjige koje su u džamiji zaista zaslužuju da
u njoj budu, jer nije svako dostojan da se njegova knjiga nalazi u
džamiji, zatim, da se nalaze na mjestu sa kojeg ne skreću pažnju
klanjaču prilikom obavljanja namaza, a najbolje je da su iza klanjača
ili na nekom drugom mjestu van vidokruga klanjača.

Želim naglasiti da i ovdje moraju
postojati ograničenja, jer knjige o islamu može prodavati svako, a čim
imate pojedinca koji prodaje onda je u pitanju njegov lični interes,
tako da džamija ne može biti dostupna svakome za prodaju svoje islamske
literature.

Zaključak iz svega rečenog bi mogao
biti da svaka institucionalna djelatnost, za koju Islamska zajednica
procijeni da ima opšti interes, može naći mjesta u džamiji, ili, drugim
riječima, može biti promovisana u džamiji, jer je činjenica da onaj kome
je zaista stalo do prakticiranja islamskih normi, opstanka islama i
muslimana na ovim prostorima, nikada neće donijeti stav koji je suprotan
prethodno spomenutom cilju.  

Ovom prilikom želimo napomenuti da
je tragedija da danas, kada imamo ovoliki broj svršenika medresa i
islamskih fakulteta, jednom riječju, kada imamo najviše uleme, imamo i
najviše napada na tu ulemu, nezadovoljstva njome, osporavanja onoga što
ona radi, nijekanja i negiranja njenih postignutih rezultata, pokušaja
unošenja smutnje od strane nezadovoljnih i nekvalifikovanih pojedinaca
ili grupa, a sve se to čini pod plaštom vjere ili brige o vjeri.

U toj velikoj brizi za vjerom mnogi
u našem gradu, pa i okolini, uopšte ne rade svoje poslove za koje su
kvalifikovani ili za koje su birani, zbog čega narod ispašta, već
analiziraju postupke čelnika Islamske zajednice, opravdavaju ili ne
opradavaju, kritikuju, optužuju, pozivaju na neposlušnost, a sve to zbog
jednog jedinog razloga – zbog nemogućnosti da se negdje tu ostvari i
realizuje njihov lični ili partijski interes.

Činjenica je da nikada u historiji
nismo imali više džamija i klanjača u njima, više naprednih i
školovanih, ali istovremeno nikada nismo bili rascjepkani i podijeljeni
kao sada, nikada nismo bili više jedni protiv drugih nego sada, nikada
nije bilo više nezadovoljstva. Stvari su se okrenule naglavačke: oni
koji rade i koji se trude da nešto ostvare za ovaj narod, koji se bore
za istinu  – ”ne valjaju” i protiv njih se huška neupućena i naivna
javnost, a oni koji svim silama rade na uništenju vjerskih, moralnih i
kulturnih normi i principa, koji u ime naroda stiču enormna lična
bogatstva –  oni su paćenici i mučenici i njima treba pomoći.

Molimo Uzvišenog da nam otvori oči
kako bi vidjeli istinu i borili se za nju, a ne protiv nje.