HomeGlas islamaIntervjuSandžak neće goreti! 18. Oktobra 2010. Intervju 981 Podele u Islamskoj zajednici izazvala beogradska politika. Odlaskom i Zorana Ðinðića Srbija izgubila kormilara sposobnog da je predvodi sa i svim njenim različitostima. Bošnjaci i Srbi, uprkos ratu u BiH i na i Kosovu, sačuvali mir u Sandžaku. Niti će Sandžak gorjeti, niti muftija izaziva požar, naprotiv on je ovdje jedini vatrogasac, iako mu to pravo osporavaju čak i oni koji neoprostivo kasne ili, što je još gore, podmeću požar! To poručuje javnosti Muamer efendija Zukorlić, glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji, u razgovoru za „Svetlost", iznoseći detalje o manipulacijama kojim se služe njegovi oponenti u političkoj kampanji oko izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće. Glavni muftija Zukorlić pristao je na razgovor za naš list bez ikakvih uslovljavanja. Kaže da sve što radi čini javno, a kako je radio neka sude dela. Sa svojim sugraðanima, ma koje vere bili, kaže, nema problema. Nevolje dolaze spolja, a uzročnike najnovijih turbulencija u Sandžaku vidi u beogradskoj vlasti. Koja, kako navodi, favorizuje poslušnike, ljude bez realne političke snage, nosioce poltronske politike, koji su izgubili kredibilitet u sopstvenom narodu, što su nedavni izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće, najbolje pokazali. Lista Bošnjačke kulturne zajednice, koju je predvodio Muamer Zukorlić, nadmoćno je porazila stranke dvojice ministara u Vladi Srbije, Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića. Muftija danas u Srbiji smeta svakom onome ko interese Srbije posmatra i doživljava iz jednog isključivo vrlo uskog, ličnog, ili partijskointeresnog ugla. I ko nije zbog tog svog ograničenja uspio da dvodecenijsku poruku Muftije razumije, sa svom njenom multikulturnom, multicivilizacijskom, širinom, koja polazi od uvjerenja, da interesi muslimana, kao i Bošnjaka u Srbiji, apsolutno nisu u sukobu sa interesom srpskog naroda, niti sa interesom Srbije. Našu poruku, u kratkom dvogodišnjem periodu, razumio je samo Zoran Ðinðić, koji je hteo našu volju i energiju da utka u razvoj i stabilnost Srbije. Vi ste bili član državne delegacije Srbije, na čelu sa Zoranom Ðinðićem, koja je posetila Dubai, što je, onda, veoma pozitivno ocenjeno u svetu, posebno u islamskim zemljama. Da li je sadašnji sukob na relaciji politički vrh SrbijeMuftija Zukorlić odustajanje od politike Zorana Ðinðića, ili splet trapavih slučajnosti? Apsolutno je u pitanju odustajanje. Mislim da je odlaskom Zorana Ðinðića Srbija izgubila kormilara koji ima ličnog kapaciteta i viziju kako predvoditi Srbiju, sa svim njenim različitostima. Iako smo bili ideološki različiti, moja bliskost sa Zoranom Ðinðićem, počivala je na tome da smo bili saglasni u da u Srbiji ne može jednima biti lijepo na račun drugih. Već da prosto mora biti svima bar približno lijepo, a i ako postoji razlika da je nekome ljepše, da to ne bude na račun onoga drugog. Nego neka to bude na račun sopstvenih sposobnosti i nekih drugih standarda. Nakon, tragičnog odlaska Zorana Ðinðića, mi nemamo sagovornika koji će ovo razumjeti i koji će shvatiti da jedinstvena Islamska zajednica na cijelom teritoriju Srbije jedan od stubova jedinstva, integriteta i suvereniteta Srbije. A da vještačko cijepanje Islamske zajednice znači, na neki, način sijanje virusa nejedinstva Srbije. Šta je uzrok podela i sukoba u Islamskoj zajednici. Vi ste javno ukazivali da je to inicirano spolja, označavali ste čak i Ministarstvo vera, ili je to produkt unutrašnjih problema? To je posljedica strategije beogradske politike. U kojoj još ima jako puno onih koji vjeruju da bi bilo najbolje da nema Bošnjaka i muslimana. To je politika koja ima svoju istoriju. I nažalost, u nekim trenucima, pogotovu tragičnim ratnim vremenima, ona je kulminirala do genocida. U Srebrenici i nekim drugim mjestima. U suštini to je ideologija iz koje proizilazi genocidna politika. Jer, ako smatrate da su za Srbiju potencijalna opasnost nesrbi, onda dolazite do zaključka da bi najbolje bilo da te opasnosti nema. Zaključili su da, pošto su prošla vremena iseljavanja, proterivanja, ubijanja, da bi najbolje bilo ove političke subjekte staviti pod kontrolu. Kao produkt te politike, usisani su Ugljanin i Ljajić u Vladu. Cijena toga bila je odricanje svih nacionalnih programa iz devedesetih, za šta postoje i pisani tragovi, i referendum o autonomiji, i memorandum o specijalnom statusu, kao rezultat njihovog političkog djelovanja. Kreatori te politike su smatrali da se eliminišu ozbiljni politički subjekti, koji mogu afirmisati neke nacionalne zahtjeve sa pozicija Bošnjaka i sa pozicija regije Sandžak. Svakako da su arhitekte takve političke strategije znali da Islamska zajednica posjeduje najveću energiju i da zbog ovog razvojnog puta od deceniju i po, sa svim ovim obrazovno-duhovnim ustanovama, ona ima snagu i da je svakako na vrhu tog resursa i da njime upravlja muftija Zukorlić, i da se iz toga može nešto izroditi. Da bi oni bili mirni, opet jednom potpuno negativnom logikom, trebalo je ubaciti požar u Islamsku zajednicu. Da se bavimo Zilkićem i vjeroučiteljima, i džamijama, otimanjima, svaðama koje će proizaći iz cijepanja Islamske zajednice. Da li je Ugljanin autor te strategije? Operativni autor strategije da se cijepa Islamska zajednica je Sulejman Ugljanin. Jer je on imao politički interes za to. Jer mu je muftija Zukorlić 1996. godine branio da koristi džamije u političkoj kampanji. Godine 1993. sam i našao da u nekim džamijama imami govore da ko ne glasa za Sulejmana Ugljanina, nije musliman! Naravno, da se sa time nisam mogao pomiriti; i prva smo Islamska zajednica na Balkanu koja je donijela odluku da strogo zabranimo partijske aktivnosti u džamjama. Od tada nam je Ugljanin objavio rat. Meðutim, on nije imao kapaciteta, sve dok nije procirkulisao njegov odnos sa Beogradom, i dok on nije dobio podršku od Vlade, odnosno od Ministarstva vjera. Jer, svaki pokušaj paralelizma bio bi osuðen, da nije država, odnosno Vlada, dala legalitet. Zbog toga mi smatramo da se radi o projektu vlasti, iako je nosilac na terenu bio Sulejman Ugljanin. Ali, već kao dio vlasti i već kao partner vlasti. I zato je tu vlast kriva. Na tom primeru dolazi do ekspanzije diskriminacije. Imamo paralelan primjer dvojnog ponašanja: u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu i u odnosu na nas. Pokušaj registracije Crnogorske pravoslavne crkve u Srbiji Ministarstvo vjera glatko odbija, ali, prekonoć, prihvata da se registrira paralelna Islamska vjerska zajednica. To je poruka da se ide na obračun. A obračun znači da vam se ne ostavlja prostora da zakonskim, uobičajenim, načinima rješavate svoje probleme. Kakav je bio Vaš odgovor? Onda smo mi zaključili da ako je napad na Islamsku zajednicu i pravljenje paralelne Islamske zajednice operativno realiziran preko Bošnjačkog nacionalnog vijeća, čiji je predsjednik Sulejman Ugljanin, naše je da osvojimo tu kotu da bi eliminisali topovsko gnijezdo sa kojeg se gaða Islamska zajednica. Isterali su nas na teren na koji mi nikad nismo planirali da izaðemo. Iskreno, nikad nisam planirao da ću voditi izbore za Bošnjačko nacionalno vijeće. Ali sam vidio da to moram da uradim, prevashodno zbog odbrane Islamske zajednice. I svakako da je to dovelo režim u kolaps. Napravili su sebi medvjeðu uslugu. Umjesto da smire muftiju, oni su ga istjerali iz džamije, što bi rekao Čedomir Jovanović. A obzirom da zastupam jezik naroda, ono što je pravda i pravo, onda smo u tome superiorniji, a oni su sve više u ćorsokaku. Sve više se potvrðuje da je ministar Šijaković pravio diskriminaciju, da je ministar Čiplić pravio diskriminaciju, sada i ministar Obradović isto čini izbacujući vjeroučitelje. Dakle, brutalno kršenje vjerskih, ljudskih i pojedinačnih prava, u trećem milenijumu. U čemu je sličnost sa Kosovom? U ponašanju režima. Imali ste sada situaciju prilikom ustoličenja Patrijarha u Pećkoj patrijaršiji, prvi put imate formulaciju sa jedne tako visoke instance, u kojoj se kaže „čestiti albanski narod". Do sada su to bili „šiptarski separatisti". Trideset godina. Da li ste Vi bili pozvani na ustoličenje Patrijarha u Pećku patrijaršiju? Nisam pozvan. Na žalost, odnosi Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice se negativno razvijaju. Stalno pokušavam da napravim crtu kada kritikujem nekoga u Crkvi, da odvojim Crkvu kao vjerski pojam, kako ne bih povrijedio vjerske emocije bilo kog pravoslavca. Od ponašanja pojedinaca, pa do samog vrha te Crkve. Ali, na žalost, mi imamo ponašanje, predstavnika Srpske pravoslavne crkve u Komisiji za vjeronauku .koje je bilo nekorektno prema Islamskoj zajednici. Koji je bio potpisnik jednog veoma negativnog saopštenja koje je Ministarstvio vjera napravilo. Tražili smo ograðivanje od toga, oni nisu to učinili. Nadbiskup katolički se ogradio od toga saopštenja, u pisanoj formi. Vladika Irinej Bulović koji je član te komisije se nije ogradio. Naprotiv, krenuo je, tako, u neke kvalifikacije koje nisu prigodne. Još nismo zaboravili onu izjavu Patrijarha nakon samog izbora, vezano za muslimane, i njegovu kvalifikaciju „kakvi su oni kada su većina, a kakvi kada su manjina", i da su prihvatljivi samo kada su manjina. Što može da se razumije sa jako negativnim implikacijama. Kao i komentar Patrijarha dva dana prije ustoličenja u kome kaže da je „Muftija Zukorlić izašao iz okvira vjere i Islama". To je paradoksalna izjava, gdje Patrijarh komentariše vjeru Islam. Žao mi je što oni koji vode Srpsku pravoslavnu crkvu ne shvataju da se odnosi sa Islamom i Islamskom zajednicom ne mogu praviti preko onih koji predstavljaju interese Beograda, a nose muslimanska imena. Već preko onih koji autentično predstavljaju islam i muslimane. Dakle, to je, opet, neki stari kliše, koji nije dobar, gdje imamo dobre i loše muslimane, prihvatljive i neprihvatljive Bošnjake, loše i dobre Bošnjake. Sejde Bajramoviće i Hamdije Jusufspahiće i tako dalje. Oni su napravili komisiju prema svom ukusu, imaju meðureligijsko vijeće. Šta znači meðureligijsko vijeće u kome nismo mi? Kako neko zamišlja odnose meðu vjerama i kulturama, bez autentičnih predstavnika Islama i Islamske zajednice. Bez nas to apsolutno ne postoji. Još pre podele u Islamskoj zajednici, bio je spor oko toga gde treba da bude sedište Islamske zajednice. U Ustavu Islamske zajednice stoji da je sjedište u Novom Pazaru, ali da Islamska zajednica može imati sjedište i u Beogradu. Znači, mi nemamo ni duhovni, ni problem administriranja. Naša vizija je da bi to trebalo da bude jedno dvojno sjedište. Prema kome, kao što Srbi imaju duhovno sjedište Crkve u Pećkoj patrijaršiji, a operativno u Beogradu, na primjer. Duhovno sjedište treba da bude tamo gdje postoji tradicija i duhovnost. Ona se ne tiče samo broja, već cjelokupnog tradicionalnog, vjerskog, kulturološkog i infrastrukturnog ambijenta. S druge. strane, sama ta priča, gdje vlast kaže da u Beogradu ima, ne znam, nešto ispod 30.000 muslimana, a s druge strane, aktuelni predstavnik porodice Jusufspahić, Muhamed Jusufspahić, kaže da ima dvjesta hiljada! Ja bih volio da je on u pravu. Ali, taj raskorak izmeðu 20.000 i dvjesta hiljada je jako ozbiljan i on govori mnogo. Ako ih ima više, zašto ih neko krije. Drugo, ako ih ima dvjesta hiljada, šta je porodica Jusufspahić uradila za te muslimane za 50 godina. A nije ostvarila ni groblje. Pa, dobro, je li neko mogao biti snishodljiviji prema vlasti nego što je to bila porodica Jusufspahić. Oni su bili i veći Srbi od Srba, i veći pravoslavci od pravoslavaca, i par ekselans srpski muftija, pa šta ostane za muslimane. Pitanje sjedišta, čak i relacija sa Sarajevom su vještačka. Koja su trebala da koriste samo za obračun sa nama. Jer ona, apsolutno, nisu ni zakonski, ni ustavno, ni duhovno, sporna. Jer, tačno znamo kako funkcioniše Srpska pravoslavna crkva, da funkcioniše prekogranično. Meni, kada to kažem, odgovaraju, „pa, dobro, Srpska pravoslavna crkva je drugačije ustrojena". Ja to ne pominjem da bi mi bili ustrojeni kao Srpska pravoslavna crkva, nego pominjem da bi pokazao da jesu ustrojstva različita, ali nije pravo različito. Vaše zalaganje za autonomiju Sandžaka, naišlo je na tumačenja da Vi reinkarnirate partizansku tradiciju, do onih koji smatraju Vaš predlog novim vidom separtizma i razbijanja Srbije? To sa partizanima mi je simpatično, zato što pokazuje da nisam isključiv. Jer, ako mogu korespondirati sa jednom totalno antiteističkom ideologijom, onda nisam isključiv… Rifat Burdžević Tršo, narodni heroj i predratni i ratni istaknuti komunista i Muftija! Jeste, Tršo i Muftija. Tako, da u svoj toj priči, to mogu uzeti kao pozitivnu referencu. Jako dugo sam bio spreman da mogu ostvariti individualno, pa kolektivno, vjersko, nacionalno pravo u Srbiji, bez potrebe za izvjesnim preureðenjima. Ali, na žalost, za dvije decenije, svi su odgovori bili „ne". I ovo što nam sada radi režim je, zapravo, „ne". Toliko je brutaliziran taj odnos režima, da jedan ministar Šijaković može da formira komisiju koju čine Darko Tanasković, Adem Zilkić, neki Novaković i neki Raković iz Ministarstva, i da sjednu i da napišu jedan zaključak, da utvrde koja Islamska zajednica je tradicionalna i koja polaže pravo na duhovni i istorijsko pravni kontinuitet. To je vrhunac cinizma. Drugi vid brutalnosti je da istjeraju predstavnika Islamske vjerske zajednice iz Komisije za vjersku nastavu. Pri tom što su svi predstavnici crkvenih zajednica, predstavnici tih zajednica, koje ne imenuje Vlada, već samo potvrðuje njihov status, a imenuju ih te crkvene zajednice. Da bi posljedica toga bio obračun sa vjeroučiteljima, kojih je za samo jedan dan istjerano 39. Nakon toga, šta ja kao musliman, Bošnjak, mogu očekivati u pogledu odnosa režima prema meni, mome djetetu, mojoj porodici, mom kolektivitetu. Ako mi ni te najsuptilnije, duhovno, obrazovne, kulturne dimenzije nisu zaštićene. A to znači da ne mogu da se pomirim sa tim da mi Šijaković, Obradović i Čiplić, odlučuju o najsuptilnijim pitanjima mog vjerskog, etničkog, kulturnog i cjelokupnog identiteta. I, naravno, tu je počelo da oživljava nešto što ima jaku tradiciju. Autonomija Sandžaka je nešto sa jako dubokom tradicijom. Zar ne piše u Ustavu da postoje dvije autonomne pokrajine? Zar ne piše u Ustavu da se mogu ukidati i uvoditi nove autonomne pokrajine? Vi ste pozvali meðunarodne posmatrače. Verovatno smatrate da bi Evropska unija podržala vaše zahteve za autonomijom? Da, obratili smo se Evropskoj uniji. Bošnjačko nacionalno vijeće je uputilo direktno na ruke ministrici za bezbjednost i vanjsku politiku gospoði Ešton. Naš zahtjev se odnosi na to da je stalno osporavan naš prikaz stanja u Sandžaku. Mi govorimo tri godine o diskriminaciji na etničkoj, kulturnoj, vjerskoj osnovi. Beograd se iščuðuje: „Gdje vam je ta diskriminacija? Ona ne postoji". Ja sam im kazao, čekajte, pomatrači će biti korisni i za nas i za vas. Neka utvrde da li postoji. Onda su čak i uzvratitli maliciozni neki Ljajićevi: „E, oni će vidjeti kako se Muftija ponaša". Neka doðu i neka vide kako se Mufitija ponaša. Kome istina smeta, osim onome koji žele da je prekrije? Vi ste pominjali da se neravnopravnost sadrži i u neravnopravnoj zastupljenosti muslimana u državnim i upravnim organima. Možete li to da precizirate? Vrhunac etničke diskirminacije je opstruisanje realizacije i implementacije biračke volje Bošnjaka na izborima za Bošnjačko nacionalno vijeće. Mjere su toliko postale brutalne, da su čak i neke agencije ocijenile da je ministar Čiplić vršio diskriminaciju. Diskriminacija na etničkoj osnovi je krivično djelo za koje se predviða kazna od šest mjeseci do tri godine. Opstrukcija konstituisanja Bošnjačkog nacionalnog vijeća je bila kulminacija tog odnosa, a same izbore je pratilo tendenciozno ponašanje ministarstva, koje je navijalo i borilo se da izbore dobiju prorežimske stranke Ugljanina i Ljajića. Bilo je masakriranje biračkih spiskova. Samo je poverenik za dostupnost javnih informacija utvrdio 2030 slučajeva. Preko 20.000 ljudi je skinuto sa biračkih spiskova u Sandžaku. Bila je to permanentna agresija na pravo bošnjačke zajednice, sa ciljem da se spriječi pobjeda Bošnjačke kulturne zajednice. Kraðe, manipulacije, izbacivanje naših ljudi iz biračkih odbora, potpuno protivzakonito. Bošnjačka kulturna zajednica je pobijedila, onda više nije bilo prostora za manipulaciju, osim otvorene diskriminacije kroz promjenu poslovnika, uslovljavanjima praga od dvije trećine. Na terenu je diskriminacija svakodnevna. Primjera radi, biro ili predstavništvo BIAe u Novom Pazaru ima 52 agenta. Pitanje je šta radi toliki broj agenata je za posebno istraživanje. A od ta 52 agenta, samo je jedan musliman, i to Goranac, povučen s Kosova. Pedeset i jedan su Srbi. To se da provjeriti preko povjerenika za informacije. Kakva je to poruka? Tolika koncentracija službenika bezbjednosti govori da se ovaj prostor i Bošnjaci doživljavaju kao opasnost. Drugo, da se Bošnjacima apsolutno ništa ne vjeruje, da ne mogu da naðu ni regularnog špijuna. Javna bezbejednost u Novom Pazaru: 85 posto stanovnika Novog Pazara su Bošnjaci a 15 posto Srbi, a u . goliciji oko 30 podsto su Bošnjaci, 70 posto Srbi. U Vatrogasnoj službi, mislim da od šezdesetak zaposlenih ima svega dvatri Bošnjaka. Pravosuðe samo malo drugačije. U svim ustanovama kojima se kadruje iz Beograda, slika je takva. Onda, šta očekujete od tog naroda? U policiji se zapošljavaju polupismeni ljudi, bez škole, dovode se sa strane. Možda neće ljudi iz Sandžaka da rade u policiji? Kada sam prvi put izneo optužbe na tu adresu, rekli su mi da neće Bošnjaci u policiju. Onda ja napravim oglas, da se jave Mešihatu Islamske vjerske zajednice svi koji imaju kvalifikacije za rad u policiji, ili koji su podnosili neke zahtjeve. Javilo se 130 ljudi, od kojih su preko 70 posto sa visokom stručnom spremom, od kojih su skoro polovina sa visokom stručnom spremom kriminalistike Univerzitet još nije akreditovan? Ono što bi moglo biti treće žarište, koje još samo tinja, je odnos prema Univerzitetu, koji se permanentno davi. Akreditaciona komisija se ponaša kao političko, a ne kao stručno tijelo. Akreditiraju se razni fakulteti po Srbiji, iz nekih garaža i hangara. A naš Univerzitet, sa najvećim stupnjem ispunjenosti uslova, godinu ipo dana se lomi na akreditaciji, nešto se popusti, nešto se odbije, nešto se drži polovično. Dakle, udara se permanentno na tri stuba našeg opastanka: Islamsku zajednicu, Bošnjačko nacionalno vijeće i Univerzitet. Ima mišljenja da su aktuelna dešavanja u Sandžaku povezuju sa jačim prisustvom Turske na ovim prostorima. Novi Pazar su posetili i predsednik turske vlade, ali i ministar inostranih poslova Davitoglu. S druge strane, pominje se neosmanizam, povratak Turske na Balkan. Turska je jedna respektabilna, regionalna sila, koja ima kulturnoistorijske veze sa Balkanom. I koja ima svoje interese. Meni se dopada što Turska svoje interese na Balkanu želi da ostvaruje u prijateljskim odnosima sa Srbijom. To mi podržavamo. Svakako, da taj trend približavanja Turske i Srbije, u Srbiji svako želi iskoristiti za sebe. Privrednici gaje velike nade, zbog veličine turskog tržišta i snage njene ekonomije… Da. A i političari žele to prodati kao neku svoju navodnu zaslugu. Pošto su ovdje najugroženiji dvojica političkih ljudi, to su Ugljanin i Ljajić, onda su oni pohitali da to predstave kao neki svoj prilog, neku svoju podršku. Turska je prevelika da bi se bavila, čak preozbiljno, predsednikom države, a kamoli Ugljaninom i Ljajićem. Svakako da je Turska tako slojevita, pa se oni bore za neke svoje sagovornike u Turskoj, neke svoje prijatelje, Ugljanin je tu u prednosti jer mu je Turska bila utočište u bjekstvu iz Srbije od 1993. do 1997. godine. Obojica su doživeli težak poraz od Bošnjačke kulturne zajednice, koja je nastala svega šest mjeseci prije izbora. I onda se tu sve poteže. Svaki dolazak nekog turskog zvaničnika se predstavlja kao nekakva podrška. I u tom kontekstu imamo sada, tinejdžerska, politički gledano, ponašanja prvo ministara Ljajića i Ugljanina, onda i njihovih prijatelja u Beogradu. To proizilazi iz jednog petstogodišnjeg kompleksa; „Evo, sada će to Turci da riješe". Neće Turci ništa da riješe. Turci imaju svoje probleme i svoje interese. Sve to treba posmatrati kroz jednu meðunarodnu pravnu logiku, gdje države nemaju emocija, one imaju svoje interese, nekada te interese sprovode elegantno, nekada malo grublje, kako im se može, i kako je ko pametan na čelu te države. Interesovanje Turske za Srbiju tako treba gledati. Krajnosti tipa „neosmanizma", ili krajnosti tipa da će Turci da doðu tu i riješe probleme unutar bošnjačkog naroda, Sandžaka, Vijeća, Islamske zajednice, potpuno su neosnovani. Volio bih da se nastave razvijati odnosi izmeðu Srbije i Turske. To može biti na korist i za Srbiju i za Tursku. Bila je neuspela incijativa turskog ministra da pomiri zavaðene struje u Islamskoj zajednici. Oni su se nudili da se ponešto riješi, ali Boga mi, moja poruka je bila „Da bi ste u tome uspeli morate se malo udubiti u problematiku i ne možete površno, a i morate nastupiti pravedno, jer svaki arbitar ako nema pravednosti ili ako ima nekog navijanja, onda ne može da uspe u tome". Oni su bili u tome konstruktivni, imali su osjećaj, i zato nisu imali neke tendenciozne stavove, ako se izuzmu ponašanja nekih pojedinaca u tom sistemu. Zbog aktuelnih dešavanja u Sandžaku, poruke koje su odavde poslate u svet, značajno su uticale na promenu kursa nekih islamskih zemalja prema Srbiji. U tom kontekstu se već najavljuje da će dve islamske zemlje priznati Kosovo? Prvo, Srbija je već permanentno gubitnik. Zato što nije iskoristila muslimane u Srbiji za jači prodor na prostor islamskih zemalja. I moje učešća u državnoj delegaciji Srbije u posjeti Dubaiu, primjer je kako je to moguće. Pogotovo, što je to tada bilo još teže, još bliže ratu u Bosni i Hercegovini, rane su bile još svježije, slika je bila ružna poslije Miloševića. Bio sam ciničan na pitanje zašto nisam branio interese Srbije, na nedavnom kongresu Rabite, konferenciji islamskih zemalja, gdje je osuðeno ponašanje Srbije u odnosu prema muslimanima, čak predloženo priznanje Kosova. Bila je tolika gužva i utrkivanje meðu muslimanima i Bošnjacima, ko će bolje da brani Srbiju. Ko će to bolje činiti od Ugljanina, Ljajića, Jusufspahića, Zilkića, pa, hajde, sada da me pogrešno neko ne shvati, i Vuka Jeremića, čija je majka muslimanka. Za mene nije bilo mjesta. Bila je tolika gužva da nisam stigao. Rekao sam da su oni jako sposobni, svi, probrani, da će odbraniti interese Srbije. Efekti njihove politike, na žalost, se već vide. Zašto je zapelo sa uspostavljanjem diplomatskih odnosa sa Saudijskom Arabijom? U jednom trenutku, bila je inicijativa, mislim da je bio i Ljajić izaslanik Beograda, u pokušaju uspostavljanja diplomatskih odnosa Beograda sa Saudijskom Arabijom. Danas svijet funkcioniše na preporukama i povjerenju. Saudijska Arabija je to pitanje prosledila princu Selmanu, aktuelnom guverneru oblasti Rijada, koji je mlaði brat kralja, a koji je, inače, bio predsjednik Komiteta za pomoć Bosni i Hercegovini, vrstan poznavalac Balkana. Kralj je njega konsultirao, a on je, pored svega što zna, konsultirao reisululemu dr Mustafu Cerića. A reisululema Cerić je konsultirao mene. Šta sada očekuje vlast Srbije? Da uništava Muftiju, da protiv njega ratuje 24 sata, a da se Muftija bori za interese Srbije? Prednost Srbije do sada bilo je što se nisam neprijateljski ponašao. Čak i kad sam imao prilike da zadam udarac, nisam to činio, u najgorem slučaju bio sam pasivan. Čak i na Kongresu Rabite, nisam otežavao, ćutao sam. Želio sam dati šansu režimu, da shvati šta gubi, ne on, nego država. A šta radi predstavnik vlasti, koji se zove ministar vjera? Posjetu reisululeme dr Cerića okvalificira kao neprijateljsku! Koristi teške riječi! Uvrede! Može neko da vam se personalno ne sviða, ali reisululema dr Cerić je personalno najuticajnija ličnost na Balkanu, koji ima proðu na važnim adresama i Zapada i Istoka. Zamislite taj diplomatski suicid, pa na takav profil nasrtati, vrijeðati, provocirati ga. To vam je srpska diplomatija, to vam je srpska Vlada, to vam je imidž, to vam je poruka. Ima li nade da se stvari promene na bolje? Ne vidim na horizontu nekoga spremnog da podijeli stvari na one koje su od partijskog interesa, ličnog interesa, personalnih odnosa i animoziteta, od onoga šta je interes države. Zato su gubici, svakodnevno, sve veći i veći. Prijateljski odnos pojedinih islamskih zemalja je čak iracionalno dobar prema Srbiji. Koji nije iskorišten, niti je bilo želje da se nastavi. Jer, formalno šaljete poruku da želite da ih nastavite, a ugnjetavate muslimane. Za rad čega? Za rad nekih predrasuda istorijske prirode, ili nekih ličnih interesa. Jer, recimo, Rasim Ljajić i Sulejman Uglajnin ucjenjuju Vladu. Zato što vam Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin obezbjeðuju većinu, vi date hiljadu ipo pripadnika policije njima da raspolažu, da biju Mufitijine pristalice u Novom Pazaru. I tu sliku šaljete u svijet. Nedavno ste dali intervju najvećoj globalnoj arapskoj TV mreži „Al Džazira *? Prije nekoliko dana dao sam polučasovni intervju za „Al Džaziru", rekao sam istinu, koja nimalo nije ukusna za Srbiju. A ovde se Muftija satanizuje sa kvalifikacijama od ajatolaha, do sultana. Niko ne pominje šta je Muftija radio dvije decenije. Je li sam to tek sada naučio da govorim? Šta to govorim dvije decenije, šta to radim, šta to gradim? Kako to može Muftija da napravi Univerzitet od tri hiljade studenata, meðu kojima je preko 40 posto srpskih, a na Univerzitetu radi preko 60 odsto srpskih profesora. Kakav je to isključivi Muftija koji može da stekne poverenje skoro polovine srpskih studenata? Očigledno, Vi radikalizujete svoje stavove. Naravno, jer mi se ne ostavlja drugi prostor. Jer, ako državni organi brutalno krše Ustav i zakon, šta je meni ostalo. Ali, vjerujte i ovo što je bilo od nekih, tako da kažem, turbulencija, je jako malo, u odnosu na ono što se može desiti, ako se nastavi mržnja. Kako žive Srbi i Bošnjaci u Sandžaku? Jedni sa drugima, jedni pored drugih? Kako Vi vidite odnose ta dva naroda u budućnosti? Ponosim se tradicijom izuzetno dobrih meðuetničkih odnosa Srba i Bošnjaka u Sandžaku. Dokaz tome je da smo uspjeli odoljeti svim izazovima, nemira i ratova u Bosni i na Kosovu, što je moglo imati negativne implikacije i na Sandžak. Uspjeli smo sačuvati mir. Sa aspekta unutarnje energije, apsolutno nema rizika. Svi dosadašnji incidenti su bili izazvani spolja. U toku tih devedesetih: ušao Arkan, napravio probleme na stadionu, zategla se situacija. Došao Vuk Drašković, htio da šeta na bijelom konju po gradu, poručujući da onaj ko podigne drugu zastavu osim srpske biće mu ruka odsječena, i da će napraviti putokaze, prema Anadoliji za muslimane. I onda su izbili incidenti. Ono što me jako dojmi pozitivno je da su Srbi Novog Pazara i Sandžaka sve svjesniji toga. To potvrðuje moje uvjerenje da je resurs Bošnjaka i Srba, u meðusobnim odnosima jako pozitivan. Naravno, Sandžak nije samo diskiriminisan etnički u odnosu na Bošnjake. On je diskiriminisan i privredno. Kao teritorij, kao najsiromašnija regija koju su zaobišle sve komunikacije, sve investicije. Regija za koju je bila politika djelova režima da se učini sprega izmeðu krimnala i policije, da se protor Sandžaka pretvara u neko raskršće narkotika. To je nešto što ne bira ni Bošnjake ni Srbe. Ima li primera da se neko iselio pod pritiskom? Dok sam bio u komunikaciji sa vlastima posle 2000. godine, ja sam imao takve primjedbe. Kazali su mi da imaju slučaj da je neka porodica prijavila da se pod pritiskom iseljava. Rekao sam „Molim Vas, iako to nije moj posao, dajte mi adrese i imena, idem im ja u posjetu". Nikada mi nisu dostavili adresu! Srpskoj pravoslavnoj crkvi sam poručio 2001. godine da napravimo javni sporazum, prema kome za svaki incident koji se desi u gradovima sa bošnjačkom većinom na štetu Srba pravoslavaca, da ja preuzimam značajan stepen odgovornosti u ime Islamske zajednice, i da ću se svaki put kada se to desi, izviniti i reći da Islamska zajednica snosi odgovornost. A ako se desi tako nešto muslimanima tamo gdje su manjina, Novoj Varoši, Priboju, Beogradu, Nišu, i ne znam gdje, da to uradi Srpska pravoslavna crkva. Nisu pristali na takav sporazum. Dakle, ne postoji dovoljno hrabrosti da se uðe u to iskreno i do kraja. Moje ponude nikada nisu zatvorene. One su i danas tu. Da li se Vaša oštra retorika prema srpskoj vlasti, može shvatiti kao napad na srpski narod. Posebno što do graðana stiže putem različitih interpretacija? Svaki put podvučem, da kritikujući režim, nekog iz Srpske pravoslavne crkve, nekog iz vlasti, potpuno želim da se distanciram od odnosa prema srpskom narodu, prema njegovoj duhovnosti, prema njegovim nacionalnim vrednostima. Drago mi je da su ljudi pozitivno prtihvatili moju poruku. Javljaju mi se, pišu mi, kažu da prepoznaju moju retoriku, bez obzira što je ona oštra prema Beogradu, da je univerzalna, u njoj ne vide opasnost. Prvi put imate sada da se pominje autonomija Sandžaka, a da to nije uznemirilo Srbe u Sandžaku. Sve reakcije došle su iz Beograda. Obilazio sam mnoge firme koje su otišle u stečaj, bio sam u „Vojinu Popoviću. Meni jedna Srpkinja, čini mi se da se zove Stojanka, kaže „Ovo što nam država radi je genocid". Oni pozivaju mene da im pomognem. Jer znaju da kako sam god napravio Univerzitet, jednako dostupan za Srbe i Bošnjake, da sjutra bilo kakvo regionalno ureðenje Sandžaka biće samo u njihovom interesu. U to su se uvjerili za ove dvije decenije. Zato priča o autonomiji apsolutno nije etnička već multietnička priča, podjednako korisna i za Srbe i za Bošnjake.v Mr Ranko MILOSAVLJEVIÆ Izvor: List „Svetlost", broj 3426, 14. oktobar 2010. godine
