Sandžački bajraktar

Image

H. Jonuz – Nuze Džanković, sandžački bajraktar u društvu hadžija

Na samom hadžu, kada krenemo da obilazimo znamenitosti u Medini i Meki, ja sam taj koji nosi bajrak Sandžaka. Predvodim naše hadžije, a taj bajrak im je orijentir da u svakom trenutku, pored pet miliona hadžija, oni znaju u kojem pravcu da se kreću. Taj osjećaj, biti na čelu hadžija, za mene je velika počast i to ne mogu do Sudnjeg dana zaboraviti, jer kada biste samo vidjeli na koji način naši hadžije doživljavaju taj bajrak sve bi vam bilo jasno.

Živa legenda pazarske čaršije jeste svakako hadžija Jonuz Džanković, meðu sugraðanima poznatiji pod nadimkom Nuze. Svi ljudi u Novom Pazaru koji ga poznaju vole ga i drag im je, a ako i postoji slučajno neko ko ne voli Nuzeta, onda ga svakako mora poštovati jer je Nuze čovjek, vjernik, brat, koji sve što radi u životu dovodi do savršenstva i teži u tome da bude najbolji.

Roðen je u Novom Pazaru 21. aprila 1953. godine, od oca Hamze i majke Fatime. Bio je jedinac meðu četiri sestre, pa su ga još u ranom djetinjstvu svi mazili i čuvali. Kasnije je i sam osnovao svoju užu porodicu koju čini njegova hanuma Fetija i troje djece, sin Hamza i ćerke Azemina i Ismihana. U svim poslovima koje obavlja porodica mu daje veliku podršku i ulijeva mu sigurnost, pa i sam hadžija Nuze o tome kaže sljedeće:

„Porodica mi je velika podrška. Oni su mi jedan veliki emanet jer sve zajedno sa mnom proživljavaju i podnose. Zahvaljujući toj harmoniji u familiji, Allah dž.š. mi se smilovao da poslove koje radim obavljam predano i odgovorno, jer da mi je unutrašnja situacija u familiji loša i da imam problema vjerovatno ne bih bio toliko posvećen. Sa te strane sam nagraðen od Gospodara i zahvalan sam Mu na tome.“

Hadžija Jonuz je još kao dječak počeo da se bavi fudbalom, gdje je postigao izvanredne rezultate kao igrač, a kasnije i kao trener. O tim danima sa zadovoljstvom priča jer je fudbal obilježio njegov život i taj sportski i takmičarski duh koji je stekao u mladosti pratio ga je kasnije kroz cio život u kojem je težio da uvijek bude u ekipi koja pobjeðuje.

„Od svoje sedme godine sam počeo da treniram i igram fudbal. Bio sam prvo u pionirima FK Novi Pazar. U periodu od 13. do 15. godine postao sam omladinski reprezentativac bivše Jugoslavije i bio sam jedan od najvećih talenata u toj selekciji. U prvi tim Novog Pazara ušao sam sa petnaest i po godina, a prije toga sam morao da obavim specijalni pregled i da dobijem odobrenje ljekara, jer sam bio suviše mlad. Fudbal sam igrao do svoje 32. godine i odigrao sam preko hiljadu utakmica u svim gradovima bivše države. Poslije završetka karijere odigrao sam oproštajnu utakmicu i na dostojanstven način se oprostio od svoje fudbalske karijere. Na toj utakmici gost je bila A reprenzetacija Japana i na Gradskom stadionu je bilo preko deset hiljada gledalaca. Kasnije sam radio kao trener mlaðih kategorija punih 12 godina i imao sam najbolju generaciju omladinaca koja je ikada stasala u Novom Pazaru, gdje je od 16 fudbalera 13 njih igralo u raznim profesionalnim prvim ligama. Neki od tih igrača su Halilagić, Beširović, Sejdić, Kolašinac, Huseinović i mnogi drugi fudbaleri koji su mogli da igraju u bilo kojoj prvoligaškoj ekipi. Poslije trenerske karijere bio sam prvi saradnik i asistent Cige Ðorðevića u Jedinstvenoj drugoj ligi. Kao trener podmlatka dva puta sam sa svojim igračima obezbijedio kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu, ali Uprava kluba nije mogla da prati naše uspjehe ni organizaciono ni materijalno, pa nam nisu dozvolili da uðemo u Prvu ligu. Sve do 1996. godine bio sam aktivan u Fudbalskom klubu, a poslije sam se okrenuo radu u Islamskoj zajednici, tako da danas ne idem ni na utakmice, a razlog su razne loše stvari koje se dešavaju u klubu. I kao igrač i kao trener bio sam dostojanstven i ne želim da učestvujem u dešavanjima koja se posljednjih godina zbivaju u i oko kluba.“

Nakon završetka fudbalske karijere hadžija Jonuz se posvetio islamu i radu u Islamskoj zajednici. Svoj život je uredio prema islamskim propisima i pravilima, a svoje slobodno vrijeme je posvetio džematu Lejlek džamije u kojoj je predsjednik džematskog odbora već 17 godina.

„Kada sam izabran za predsjednika džematskog odbora, Lejlek džamija je radila kao trovaktna. Moja aktivnost je bila usmjerena u organizovanju džemata i uspostavljanju petovaktovnog režima rada. Za ovih 17 godina džamija je više puta renovirana i popravljana, a kao kruna cjelokupnog rada našeg džematskog odbora jeste izgradnja objekta Mekteba u haremu Lejlek džamije. Upoznajući uvaženog Muftiju, a Allah dž.š. je htio da se družim sa njim, od njega sam naučio mnoge stvari, a najvažnija je kako da se vladam i ponašam u islamu i Islamskoj zajednici. Džemat Lejlek džamije, na čijem sam čelu, jedan je od najaktivnijih džemata u Novom Pazaru, a doprinos džematlija u odbrani Islamske zajednice i vakufske imovine je nemjerljiv i ja sam im na tome posebno zahvalan.“

Kao veoma aktivan i predan džematlija u svom džematu, hadžija Jonuz je tu svoju aktivnost i predanost prenio i na cjelokupnu Islamsku zajednicu, pa je biran da bude predstavnik ovog džemata u Odboru IZ-e Novi Pazar, a izabran je i u Sabor Islamske zajednice. Kao honorarnom profesoru fizičkog vaspitanja u Medresi pripala mu je čast da bude glavni selektor, trener i voða ekipa Islamske zajednice koje svake godine učestvuju na sportskim takmičenjima u Bosni i Hercegovini, gdje pod njegovim vodstvom postižu značajne rezultate i osvajaju mnoga prva mjesta.

„Sve što Allahov rob može da poželi i dostigne ja sam dostigao“, kaže hadžija Nuze i nastavlja: „Ja se nikada Allahu dž.š. ne mogu odužiti za te počasti koje mi je dao, a svakodnevno Mu se zahvaljujem na tome. Ne mogu se Gospodaru odužiti što mi je omogućio da se družim sa takvim ljudima i sa takvom ulemom kao što je Glavni muftija i ostali njegovi saradnici i zahvalan sam što su ti ljudi prepoznali moje sposobnosti i što su mi dali šansu da ih iskažem.“

Od svih počasti, dužnosti i obaveza koje mu se u okviru Islamske zajednice dodijele da ih obavi, hadžija Nuze dužnost vodiča i počast nosioca sandžačkog bajraka na hadžu izdvaja i daje im poseban značaj. Sve svoje obaveze i dužnosti on izvršava predano i dovodi ih do savršenstva, bilo da je profesor u Medresi, bilo da je trener ekipa na hodžijadama i medresijadama, bilo da je predsjednik džematskog odbora ili član Sabora, ali o hadžu priča sa posebnom ljubavlju i žarom. Allah dž.š. ga je počastio da šesnaest puta bude Njegov musafir i da šesnaest puta zijareti Meku i Medinu i po tome je hadžija Jonuz Džanković prvi na ovim prostorima. Kada se saberu dani koje je proveo u Meki i Medini uveliko se prelazi cifra od godinu dana. Kada govori o hadžu kao da ponovo proživljava svaki trenutak proveden ispred Kabe, u Dženetskoj bašči u Medini, na Arefatu, Muzdelifi i Mini. Glas mu podrhtava, a u očima i na licu mu se vidi poseban sjaj i zadovoljstvo:

„Alah dž.š. mi je dao veliku počast da obavim hadž. Prvi moj hadž koji sam obavio i u srcu zanijetio bio je neopisiv za moj unutrašnji i spoljni život. Ja u tom trenutku nisam znao ni kako putujem, niti sam vidio ljude oko sebe, samo sam zamišljao kako ću se susresti sa Kabom i sa Resululahom a.s., kao i sa Arefatom. O svemu tome sam uz čitanje i odreðena predavanja ponešto znao, ali dok nisam otišao da sam doživim i vidim, nisam znao šta znači hadž. Susret sa Haremom u Medini je poseban doživljaj. Kada se približavaš Dženetskoj bašči i da dolaziš do kabura Resullulaha a.s., Ebu-Bekra i Omera r.a., a nalaziš se na samo nekoliko metara od njih i doživljavaš jedan takav trenutak, to je ispunjenje dunjalučkih snova svakog iskrenog muslimana. Ljudi okolo plaču, selame, zikre i trude se da priðu što bliže kaburu i da se poselame sa Resullulahom a.s. Susret sa Kabom je opet priča za sebe, jer vidjeti Bejtullah, poljubiti Hadžeru-l-esved, vidjeti sve ono prema čemu se pet puta dnevno okrećemo u namazu, stajati na mjestu na kojem je Ibrahim a.s. stajao, piti Zemzem vode, ne postoje riječi koje to mogu opisati. Meni se to dešavalo 16 puta i mogu da kažem da sam svaki put osjetio isto uzbuðenje i zadovoljstvo. Ti osjećaji ne mogu da se objasne i opišu. Zahvaljujući Allahu dž.š. i instituciji Islamske zajednice ja sam u ekipi vodiča zadužen za tehnički dio. To je najveća počast koja je mogla da me zadesi. Ja sam pozvan od Allaha dž.š. da predvodim te ljude i da im pomognem da im putovanje do Meke i Medine protekne što lakše.“

Ovo jeste velika počast za hadžiju Nuzeta, ali je ujedno i velika odgovornost jer on predstavlja instituciju i mora da se založi da cjelokupni put protekne u najboljem redu, od usputnih stajanja, noćenja, ispravnosti autobusa, pa do samog prelaska nekoliko granica i ovjere pasoša. Brine se hadžija Nuze da neko od putnika ne zaostane ili da se ne izgubi u Istanbulu, Konji, Damasku, Amanu ili na nekom drugom mjestu na kojem hadžije odmaraju. Sve ga ovo pomalo opterećuje, ali mu ne pada teško:

„Ja u svakom namazu molim Allaha dž.š. da me pozove da budem Njegov gost i da mi da snage i sabura da to iznesem na najbolji mogući način. Kako se približava hadž, prvo Ramazan, pa Bajram, pa sam odlazak na hadž, ja se i psihički pripremam za taj put jer biti vodič ispred 200 hadžija velika je počast, ali i odgovornost. Na tom putu treba da im budem za sve dostupan i da izvršavam emanete koje oni od mene traže. Ja pratim na svakom koraku gdje su hadžije, šta rade, prebrojavam ih, brinem kao majka za svoju djecu što brine.“

Pored toga što je jedan od vodiča, hadžija Jonuz na hadžu nosi bajrak na kojem je ispisano Sandžak. U gužvama u Meki i Medini, na Arefatu, Mini i Muzdelifi, taj visoko podignuti bajrak u rukama hadžije Nuzeta je svetionik oko kojeg se okupljaju hadžije iz Sandžaka. O tome hadžija Nuze kaže:
„Na samom hadžu, kada krenemo da obilazimo znamenitosti u Medini i Meki, ja sam taj koji nosi bajrak Sandžaka. Predvodim naše hadžije, a taj bajrak im je orijentir da u svakom trenutku, pored pet miliona hadžija, oni znaju u kojem pravcu da se kreću. Taj osjećaj, biti na čelu hadžija, za mene je velika počast i ja to ne mogu do Sudnjeg dana zaboraviti, jer kada biste samo vidjeli na koji način naši hadžije doživljavaju taj bajrak, sve bi vam bilo jasno. Poslije obavljenih ruknova hadža hadžije doðu kod mene i kažu: ‘Dragi Allah ti dao svako dobro, i tebi i tvojoj familiji, jer si nas predvodio. Pola nas bi se izgubilo da nam nije bilo tog bajraka.’ Doživjeti ovakve dove od hadžija u samoj Meki i Medini za Božjeg roba najveća je nagrada.“

Islamska zajednica svake godine organizuje ispraćaj i doček hadžija. Hadžija Jonuz Džanković je uvijek prisutan na tim svečanostima i svojim prisustvom, kao zaštitni znak organizacije hadža, daje poseban pečat tim manifestacijama. Uzbuðenje i posebnost putovanja na hadž svaki put izazivaju emocije, pa ponekad u oku zaiskri i poneka suza. Hadžija Nuze ne krije da mu svaki put prorade emocije i bez obzira što je putovao na hadž 16 puta svaki put kao da je prvi:

„Evo i sada kada pričam o tome mogao bih da zaplačem. Ja doživljavam hadž kao nešto najuzvišenije, a Allah dž.š. daje čovjeku da sa godinama ne može da sakrije svoje emocije. Poseban osjećaj je kada se vratimo sa hadža i doðemo u svoje mjesto, kod svojih, pa još kada ugledamo svoje najmilije, prijatelje, dostove i drugove. Taj osjećaj Allah dž.š. najbolje zna. Kada se vraćamo ka Pazaru, od isključenja sa auto-puta prema Kruševcu, kada počnu da nam zvone telefoni i da nas pitaju ukućani dokle smo stigli, da samo vidite to uzbuðenje svih hadžija u autobusu… Svi čekamo trenutak dolaska u Pazar i sirenu koja označava naš ulazak u šeher. Jedva čekamo da osjetimo tu našu kaldrmu i dolazak pred Islamski fakultet. Mi dolazimo iz Meke i Medine, tamo smo napunili svoja srca, obavili smo hadž, ali Allah mi je svjedok da ne bih mogao da živim u Saudijskoj Arabiji. Dužnosti koje hadž podrazumijeva obavim predano i sa puno ljubavi, ali poslije ispunjenja tih obaveza jedva čekam da se vratim kući, u svoje mjesto.“

Uz cjelokupni svoj rad i doprinos Islamskoj zajednici za hadžiju Nuzeta se slobodno može reći da je legenda Islamske zajednice. On predano izvršava svoje obaveze, a priznanja od džemata vremenom stižu. Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini organizovao je izbor najboljih predsjednika džematskih odbora na području bivše Jugoslavije. Hadžija Jonuz je ispred Islamske zajednice u Srbiji kandidovan za ovo prestižno priznanje i očekuje da će biti izabran, jer je to svojim radom i zaslužio. I ova kandidatura velika je počast za hadžiju Nuzeta, a on će i dalje svoje poslove i obaveze izvršavati na odgovoran način kao i do sada.

Rargovarao: Nermin Gicić
Tekst je preuzet iz lista "Glas islama" broj 204. od 15. decembra 2010. godine