HomeGlas islamaIntervjuU četri oka sa Muamerom ef. Zukorlićem 23. Maja 2011. Intervju 1034 Ekipa Krajiškog informativnog portala razgovarala je u četri oka sa Muamerom ef. Zukorlićem glavnim muftijom Islamske zajednice u Srbiji. KIP.ba: Uvaženi muftija, Sandžak je posljednjih godina u samoj žiži interesiranja javnosti u regiji. Sandžački Bošnjaci ovih su dana suočeni sa mnogim važnim društveno-političkim procesima. Možete li nam objasniti probleme sa kojima se obični čovjek susreće u Sandžaku i odnos države Srbije prema njemu? –Probleme u Sandžaku treba posmatrati u dva nivoa. Kao prvo, problemi statusnoga karaktera, a to je prije svega neriješeno pitanje statusa Sandžaka kao historijske regije koja je imala svoje posebnosti, u manjoj ili većoj mjeri, priznate od Berlinskog kongresa, pa i razne oblike autonomije, te ignorisanje tih posebnosti od strane raznih režima koji su vladali ovim prostorima. S druge strane, status bošnjačkog naroda u posljednjem Ustavu Republike Srbije gdje, nažalost, imamo Bošnjake svedene na nivo nacionalne manjine, što oni apsolutno nisu jer su Bošnjaci u Srbiji, a prije svega u Sandžaku, autohtoni narod koji je na prostoru Sandžaka većinski, koji tu živi vjekovima i koji ima status naroda, a ne nacionalne manjine. Prema tome, Ustavom je učinjena nepravda Bošnjacima u Srbiji i mi mislimo da i pitanje statusa Sandžaka i pitanje statusa Bošnjaka u Srbiji treba smatrati neriješenim i da ga treba rješavati kroz dijalog sa predstavnicima vlasti u Beogradu, a u slučaju Sandžaka i u Beogradu i u Podgorici. Svakako da pored ova dva krovna pitanja kao posljedicu njihove neriješenosti imamo probleme sa kojima se Bošnjaci neposredno susreću, a to je diskriminacija po raznim osnovama i kršenje kolektivnih i individualnih prava. Najkrupniji problemi se mogu svrstati u pet ključnih pitanja, a to su: razaranje Islamske zajednice od strane režima posljednjih nekoliko godina, što je rezultiralo ugrožavanjem jedinstva Islamske zajednice i vještačkom proizvodnjom paralelne tvorevine koju su nazvali „Islamskom zajednicom Srbije“; takoðer, pitanje islamske vjeronauke i konkretno nezakonito isključivanje 39 vjeroučitelja iz procesa nastave; zatim, pitanje ometanja i opstrukcije Bošnjačkog nacionalnog vijeća i njegovog legaliteta od strane državnih organa; pitanje akreditacije Internacionalnog univerziteta i peto pitanje je ugrožavanje vakufske imovine, kako postojeće tako i nepoštivanja Zakona o vraćanju oduzete vakufske imovine, gdje se primjenjuju potpuno dvojni standardi. U skoro svim ovim nabrojanim slučajevima se primjenjuju dvojni standardi u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu koja se, iako suprotno zakonu, tretira skoro kao državna crkva i potpuno povlašćena u svim kategorijama i zvaničnog i nezvaničnog ophoðenja državnih organa prema njoj. Dakle, to su pitanja koja su sada u prvome planu kao neriješena i koja se moraju rješavati. Naravno da pored ovih posebno istaknutih pet velikih pitanja postoje svakodnevni problemi sa karakterom diskriminacije, a to je pitanje zaposlenih u javnim ustnovama ove države. U policiji, poreskoj upravi i svim drugim institucijama u kojima se direktno odlučuje iz Beograda imamo izuzetno nepovoljnu strukturu na račun bošnjačkog naroda. Naprimjer, u policiji je ispod 30% u Novom Pazaru zaposlenih Bošnjaka, a nacionalni odnos stanovništva je 85% Bošnjaci, a 15% Srbi. Slična situacija je i u drugim ustanovama kao u ovim koje sam nabrojao. Takoðer, imamo i pojavu diskriminacije privrednog karaktera uz potpunu zapostavljenost regije Sandžak; diskriminaciju na polju infrastrukture; diskriminaciju na poljima nacionalnih prava: jezik, kultura, informisanje; stalno predstavljanje islama, muslimana, Bošnjaka u negativnom kontekstu i u državnim i u privatnim medijima. Jedina smo nacionalna zajednica u Srbiji pored romske koja nema obrazovanje na svom jeziku, nema obrazovanje u s kladu sa osnovnim elementima svoje kulture i tradicije. Naprotiv, udžbenici su krcati antimuslimanskim i antibošnjačkim lekcijama, ilustracijama sa porukama, simbolikama i sl. Dakle, drugim riječima, državni organi su pokušali sva ova pitanja i sve ove probleme riješiti time što će Bošnjacima nametnuti poltrone kao predstavnike i u politici i u vjeri. U politici su, nažalost, do sada značajno uspjeli, dok u vjeri nisu uspjeli zahvaljujući odlučnosti Islamske zajednice da brani jedinstvo, iako smo u toj odbrani prošli kroz brojne probleme. Sama činjenica da smo uspjeli da aktueliziramo ova pitanja, da se nametnemo medijski i kultorološki, ukazuje na to da Bošnjaci u Srbiji, prije svega u Sandžaku, imaju kapaciteta i odlučnosti da se bore za svoja prava i da ipak ne treba crno gledati na budućnost Bošnjaka ovoga prostora jer uspostavom infrastrukture, prevashodno obrazovne, kulturološke, potom kadrovske kroz sve sisteme same Islamske zajednice, kao i drugih nacionalnih organizacija i institucija, sama ta uzlazna linija u školovanju mladih ljudi koji slobodnije posmatraju i sebe i sopstveno okruženje, daje nam za pravo da vjerujemo da će Bošnjaci uspjeti da se izbore za svoja prava. KIP.ba: Kritikujete srbijanske vlasti i medije zamjerajući im da su se stavili na stranu Vašeg oponenta Adema Zilkića. Koliko se Vaša podrška i popularnost ogleda meðu Bošnjacima Sandžaka, pritom mislim na to koga Bošnjaci prihvataju kao bošnjačkog lidera u Sandžaku? –Adem Zilkić nije moj oponent, on je produkt udbaško-političkih projekata, što je potvrðeno i jasnom postavkom u Memorandumu II Srpske akademije nauka i umjetnosti, u kome je naznačeno kao važan srpski interes obaranje Muftije kao predvodnika Islamske zajednice. Prema tome, režim u Beogrdu je htio da stvari postavi tako da u Sandžaku postoji podjela izmeðu vjerskih predstavnika i podjela izmeðu političkih predstavnika. Dakle, ne radi se o podjeli, to je samo vještačka projekcija koja se medijski kao takva želi predstaviti. Moj problem ili naš problem konkretno nije ni sa Ademom Zilkićem, ni sa Sulejmanom Ugljaninom, ni sa Rasimom Ljaićem, već sa Beogradom. Dakle, naš oponent je Beograd, zvanični Beograd, odnosno vlast i režim u Beogradu, a sve ostalo je kolateralna šteta ili su propratne promjene njihovog neprijateljskog djelovanja prema Bošnjacima i prema Islamskoj zajednici. Iole upućena javnost zna da je zapravo sada beogradski režim u problemu iz razloga što nije uspio svoje suigrače nametnuti kao predstavnike ni na vjerskom ni na političkom planu. Posebno ne na vjerskom planu i definitivno su Bošnjaci uspjeli da razgraniče šta je Islamska zajednica, a šta je vještačka tvorevina. S druge strane, uspjeli su da razgraniče ko je njihov predstavnik, a ko ne, tako da tu nema više nikakve dileme. Čak smo imali jednu nacionalno-političku provjeru kroz izbore za Bošnjačko nacionalno vijeće kada je Bošnjačka kulturna zajednica, koju sam na tim izborima imao čast predvoditi, pobijedila i Ugljanina i Ljajića uz svu medijsku i logističku podršku koju su oni imali iz Beograda i sve izborne kraðe koje su se desile. Prema tome, čak više ni naši protivnici ne osporavaju činjenicu da je apsolutna podrška u narodu na našoj strani. To je više potpuno nesporno i mislim kako bude vrijeme odmicalo da će tih nekih desetak procenata podrške režimskim projektima takoðer da se istopi. KIP.ba: Mišljenje u Krajini vlada da bi se vjerski dužnosnici trebali držati vjerskih institucija, a ne politike. Uvaženi Muftija, šta Vas je natjeralo u dnevnu politiku? –Prvo, držati se vjerskih institucija sa pozicije islama ne znači pretvoriti džamije u manastire. Dakle, naše džamije nisu manastiri i mi po učenju islama ne treba da boravimo u džamijama i da cjelokupan svoj kvalitet iskazujemo u džamijama. Po islamskom učenju džamije su izvori sa kojih se vjernici napajaju, borave u njima samo dok obavljaju svoj namaz, odnosno svoju molitvu, i to što su napojili prezeniraju u svom svakodnevnom privatnom, porodičnom, poslovnom i društvenom životu. Prema tome, jedna od nepravdi prema islamu jeste i pokušaj da nam se nametne taj monaški odnos prema vjeri i prema svijetu i to je potpuno drugi svjetonazor koji je blizak kršćanstvu i nekim drugim duhovnim disciplinama, recimo azijskim. Ja nikada neću prihvatiti taj pristup. On je nepravedan i nije islamski. Drugo, sa aspekta općih civilizacijskih pravila, recimo ustava i zakona savremenih država, niko nema pravo diskriminirati jednog muftiju i jednog imama da ima svoj i institucionalni stav prema implikacijama, naravno ne dnevno-političke implikacije, već one koje se tiču važnih pitanja za narod, jer imamo članove koji su istovremeno članovi Islamske zajednice i nekih političkih partija, odnosno oni su glasači. Za mene je apsolutno nedopustivo da me ne zanima šta će uraditi neki političar prema narodu, prema Islamskoj zajednici. Bilo bi jako neodgovorno nijemo posmatrati da ti neko razara naciju, da ti razara ljude, a da ti kažeš: „E pa znate, to je politika, ja tu neću da se miješam.“ Hoću da se miješam! Uvijek ću se miješati kada su u pitanju statusna i sudbinska pitanja mog naroda. Svakako da je neosnovana optužba da sam se umiješao u dnevno-političku aktivnost. Ako ima implkacija takve umiješanosti ona je isključivo u dimenziji odbrane sebe i Islamske zajednice od političke agresije. Jer ono što se dešava Islamskoj zajednici dešava se Bošnjacima u Sandžaku i u Srbiji općenito, jer je to direktni produkt političke aktivnosti. A da li se ja mogu braniti od politike ukoliko nemam dodira sa politikom? Dakle, u toj mjeri priznajem izvjesnu umiješanost koja je privremena i koja je produkt agresije na pripadnike Islamske zajednice, Islamsku zajednicu i na mene lično. Niko mi ne može oduzeti prvo da se branim. Onoga trenutka kada ta agresija prestane neću imati potrebe da se njima bavim. KIP.ba: Javno zagovarate autonomiju Sandžaka. Da li je ona uopće moguća? Možete li nam objasniti u čemu bi se ta autonomija ogledala? – Autonomija Sandžaka je historijsko pravo postojanja Sandžaka. Ukidanje autonomije Sandžaka je bila historijska nepravda prema Sandžaku. Sandžak i po historijskim, i po geografskim, i po etničkim, i po kulturološkim i po svim drugim osnovama ima pravo na sopstvenu autonomiju. Naš zahtjev je sasvim jasan: mi želimo obnoviti autonomiju i time vratiti značajan stepen sigurnosti graðanima Sandžaka, a posebno Bošnjacima nakon svega što im se dešavalo proteklih stotinu godina od zločina, koji su povremeno imali genocidnu dimenziju, uključujući i sve historijske posebnosti Sandžaka. Ne postoji nijedan argument protiv autonomije Sandžaka. Ono što beogradski režim pokušava istaći i poistovjećivati sa negativnim odnosom prema državi i opasnosti po državu takoðer ne stoji, jer onoliko koliko Beograd traži od nas lojalnost, on mora taj zahtjev za lojalnost bazirati na povjerenju. Ne mogu dobiti naše povjerenje, a da nemaju povjerenje u nas. Ne može se posmatrati bošnjački narod u Srbiji kao opasnost za Srbiju, a tražiti da on potpuno vjeruje Srbiji. Dakle, povjerenje se mora ostvariti na ravnopravnoj osnovi, i to je naš zahtjev. Ukoliko svoje živote, svoje porodice, sav svoj narod povjeravamo na čuvanje Srbiji i njenom ustavnom poretku onda to podrazumijeva veliko povjerenje. Ako to od nas Srbija traži – a traži, onda ona mora imati bar djelimično povjerenje u nas. Potpuno povjerenje je to što mi živimo u Srbiji i želimo biti lojalni graðani Srbije, a djelimično povjerenje je da se Srbija saglasi sa našom autonomijom u okviru ustavnog poretka Srbije na sjeveru i Crne Gore na jugu. To znači da naš koncept autonomije apsolutno ni na koji način ne smije ugroziti granice i mi smo tu eksplicitni. Stepen autonomije i koje bi sve ovlasti autonomije bile, naravno, polazište je razgovora. Mi ne želimo to do kraja precizirati, već želimo doći do konačnog rješenja u dijalogu sa predstavnicima vlasti. Model autonomije poput onog u Vojvodini je prihvatljiv iz razloga što već takav postoji u Srbiji i ne bi čak morao ni Ustav da se mijenja za takav model jer u Ustavu Srbije stoji da „država Srbija ima dvije autonomije i da se mogu ukidati postojeće i uvoditi nove“. Tako da ni čak promjerna Ustava ne bi bila neophodna za uvoðenje takve autonomije. Autonomija je potrebna radi sigurnosti, radi vraćanja sigurnosti, radi vraćanja povjerenja, što bi se direktno odrazilo na stabilnost. Mislim da je interes Srbije, a i šireg regiona, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, stabilnost i ukoliko će to doprinijeti stabilnosti, a hoće, onda zaista ne postoji ni jedan razlog protiv toga. KIP.ba: Ljude u Krajini ste zaintrigirali Vašim dolaskom u Srebrenicu sa luksuznim automobilima. Da li su oni u Vašem vlasništvu? – Ja se zaista osjećam neprijatno kada moram razgovarati o tim pikanterijama kakve su automobili. Priče o automobilima su zapravo dokaz nemoći mojih neprijatelja da se razračunaju sa mnom i sa mojim stavovima i onda se obraćaju mojim automobilima. To je ono kada ne možete jahaču ništa, pa se obračunavate sa njegovim konjem, tako da je ta priča o automobilima sastavni dio srpske beogradske propagandističke mašinerije koja želi skrenuti pažnju sa stvarne teme, tj. onoga o čemu ja govorim. Već sam odgovorio, a evo ponovit ću, radi korektnog odnosa prema javnosti, da ti automobili nisu moje vlasništvo, čak nisu vlasništvo ni Islamske zajednice. Ti automobli su vlasništvo pripadnka Islamske zajkednice. Te stvari se jednostavno provjeravaju u organima države Srbije. Ti automobili nisu tajna do koje se ne može doći. Poznato je da je više automobila u opticaju meni na službenom raspolaganju iz razloga ugroženosti moje bezbjedosti kojoj kumuje, nažalost, i režim u Srbiji, ali i pojedine kriminalne grupe koje predstavljaju sredstvo režima. Pokazalo se i u prošlosti da se režim sa svojim protivnicima obračunava preko raznih kriminalnih grupa. No, svakako da mene ne zabrinjava ni takav odnos jer ljudi u Sandžaku, kao regiji koja nije prenaseljena, gdje se ljudi jako dobro poznaju meðusobno, znaju istinu i o toj priči. Mislim da pokušaj da se na taj način diskredituje predvodnik Islamske zajednice neće uroditi plodom jer se radi o licemjernom pozivanju na skromnost koja apsolutno u ovom slučaju nije ugrožena, jer pitanje skromnoti čovjeka treba da bude isključivo mjereno u načinu privatnog života, a ovo je sastavni dio moje borbe za dostojanstveno predstavljanje islama i Islamske zajednice, te za ostvarivanje ciljeva u jako teškom vremenu gdje su, nažalost, mnogi predstavnici Bošnjaka i u Sandžaku i u Bosni prihvatili inferioran odnos u odnosu na druge narode, u odnosu na druge sisteme. Pokušaj da se dostojanstveno nastupi dobija odgovor koji se obično završava pričom o nekim nebitnim stvarima kao što su automobili u ovom slučaju. KIP.ba: Kako komentarišete stav Islamske zajednice da većina medija u Bosni i Hercegovini i regionu promovišu islamofobiju i kako komentarišete tako učestale napade na reisu-l-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića? –Takav tretman Islamske zajednice, nema nikakve dileme, jeste obračun sa Islamskom zajednicom i muslimanima. To posebno dolazi do izražaja u Bosni i Hercegovoni i Sandžaku gdje su se Islamske zajednice u značajnoj mjeri odlučile na autonomnost i pokušavaju se potpuno izboriti za sopstevnu autonomnost, iako je ona garantirana Ustavom i zakonima. Nažalost, ona je jako ugrožena. Islamska zajednica je napadnuta iz razloga krize u političkoj vertikali u bošnjačkom narodu. Činjenica je da političke organizacije vrlo često ne zastupaju interese Bošnjaka i nisu na granici odbrane bošnjačkih interesa, tako da je vrlo često Islamska zajednica prinuðena biti jedini branik, a onda je to istura javnosti i ostavlja se utisak da je ona nešto što je tako važno, a onda protivnici Islamske zajednice to koriste da bi je, ustvari, smatrali odgovornom i za ono zašta nije kriva. Čut ćete, na primjer, u Bosni i Hercegovini, kada se prvi neka džamija, da ti protivnički angžirani mediji kažu: „E pa čekajte, zašto pravimo toliko džamija, zašto ne pravimo fabrike?“ Drugim riječima, da bi se amnestirali političari koji trebaju organizirati gradnju fabrika krivi smo mi što pravimo džamije. Pa pravimo džamije zato što je to posao Islamske zajednice, a izgradnja fabrike nije posao Islamske zajednice. I ukoliko neko doðe da dadne novac za pravljenje džamije, šta ćete mu reći? „Hajde otvaraj fabriku!“ To su besmislice i to je zapravo dokaz koliko se tendenciozno želi pomiješati istina i neistina i koliko se treba jednom demagogijom zaigrati na emocije jednog naroda, na njihovo siromaštvo i nedostatak posla, a istovremeno se štititi onaj koji je kriv. Pa krivi su političari. Krivi su političari koji nisu napravili ambijent i obezbijedili uslove. To je njihov posao. Posao Islamske zajednice je da pravi džamije, a posao političara jeste da obezbijede da stanovništvo može živjeti dostojanstveno, može raditi i zaraditi u fabrikama koje su oni napravili, odnosno obezbijedili uslove da poslovni subjekti naprave te fabrike. Ovo je samo jedan primjer. Pardoksalno je ponašanje televizija u Bosni i Hercegovini, posebno one koje se finansiraju iz budžeta od poreskih obveznika, od graðana, u ovom slučaju Federacije, koji su prije svega pripadnici Islamske zajednice. Najozloglašeniji primjer je Federalna televizija, koja se finansira od pripadnika Islamske zajednice, a opsjednuta je borbom protiv Islamske zajednice, blaćenjem predvodnika Islamske zajednice, prevashodno Reisu-l-uleme, koji je zapravo lik koji se rijetko raða u jednom narodu, lik koji je uspio da predstavi Bošnjake u posljednje dvije decenije na najbolji mogući način, čega sam svjedok u svijetu. Zapravo, zbog toga što se Reisu-l-ulema izborio da spada u one ljude koji imaju privilegiju zbog sopstvene odlučnosti i harizmatičnosti reći istinu i koji time pokazuje da meðu Bošnjacima još postoji sinova i kćeri koji vjeruju u fenomen slobode kojeg se neće odreći, taj servis, koji sebe naziva Javni servis, koristi se za blaćenje Islamske zajednice i njenih predvodnika dok se na tom servisu i na drugim javnim servisima nikada ne može čuti da se predstavnici Katoličke crkve ili predvodnik Pravoslavne crkve na bilo koji način omalovaži. Dakle, dvojni standardi. Da cinizam bude veći, novcem pripadnika Islamske zajednice u toj projekciji su uvijek realizatori takvih projekata neki ljudi sa bošnjačkim imenima kako bi i to imalo implikaciju da se radi o problemu unutar muslimanske zajednice, što je netačno, već Islamska zajednica smeta da bi se Bošnjaci potpuno pokorili, da bi se porobili i da bi služili za potkusurivanje drugih političkih interesa. Ponosan sam na Reisu-l-ulemu, ponosan sam na Islamsku zajednicu koja ima kapaciteta, uprkos neravnopravnoj borbi, da se izbori sa tim, uprkos činjenici da Islamska zajednica nije razvijala svoje medijske mehanizme pošto nije školovala svoje kadrove za takvu vrstu obračuna jer nije računala uopšte da će doći do toga da postoje tako organizirane snage koje žele razarati Islamsku zajednicu. Ipak, raduje činjenica da je uprkos permanentnom medijskom trovanju kod većine Bošnjaka ostala očuvana svijest o tome da je Islamska zajednica stožerna duhovna, pa mogu reći i nacionalna institucija. To nama predstavlja lekciju da ne smijemo imati samo Islamsku zajednicu kao jedinu instituciju, nego da je Bošnjacima potrebno praviti i druge nacionalne institucije. Kada zažive te nacionalne institucije i kada političari budu radili svoj posao, Islamska zajednica neće biti ovoliko isturena, Islamska zajednica onda neće biti ni ovoliko napadana, moći će da radi svoj posao u rasterećenom ambijentu isključivo sa akcentom na ono što je njen prevashodni zadatak i misija, a to je duhovnost, obrazovanje i vjerska pouka. KIP.ba: Izgleda da u Bosni i Hercegovini silna nezaposlenost i politička kriza nisu interesantni medijima i javnosti koliko izbor novog reisu-l-uleme Islamske zajednice. Vi ste više puta ponovili da niste donijeli konačnu odluku o svojoj kandidaturi. Da li ste danas bliže odluci da ćete se kandidirati? – Skoro da sam dotakao ovo pitanje i aktueliziranje teme o reisu-l-ulemi i izboru reisu-l-uleme, skoro dvije godine prije termina za izbor novog poglavara Islamske zajednice, zapravo govori o tome da je nekome jako stalo da se to pitanje aktualizira, a ono je takoðer produkt činjenice da imamo pustoš na polju političkog, intelektualnog i kulturnog predstavljanja i onda se postavlja pitanje svih pitanja bošnjačke zajednice: Ko će biti reisu-l-ulema? Ja mislim da je najbitnije da reisu-l-ulema bude onaj koga legitimno i slobodno izaberu oni koji su zaduženi za izbor reisu-l-uleme i vjerujem da će Islamska zajednica i ovoga puta to demonstrirati. Ko god da bude reisu-l-ulema bitno je da će ga birati članovi Izbornoga tijela, a da se nikome neće dopustiti miješanje, bilo da su u pitanju politički faktori u Bosni i Hercegovini, bilo da su u pitanju lobistički i drugi faktori na Balkanu, a vidimo koliko je sam Beograd zainteresiran za to ko će biti reisu-l-ulema, što zapravo samo potvrðuje moju dosadašnju priču. U svakom slučaju, mislim da je pozicija reisu-l-uleme jedna od najčasnijih pozicija koju može jedan Bošnjak i musliman imati, a to znači da je najbolji osjećaj u pogledu te pozicije i da je smatram nečim što predstavlja vrhunac počasti i priznanja jednom muslimanu, jednom imamu, jednom muftiji i jednom čovjeku. Bila bi mi velika čast kada bih bio u poziciji da budem poglavar Islamske zajednice. Imponuje mi insistiranje javnosti na tome da sam doživljen kao jedan od ozbiljnih kandidata. No, svjestan sam u potpunosti i uzroka aktueliziranja ove teme i izmeðu ostalog činjenice da se ova tema aktuelizira najbučnije iz Beograda, Banjaluke i drugih medijskih centara, uključujući njihove medijske saveznike u Sarajevu. Zapravo, ukazuje da to nije slučajno, već da tu postoji izvjesna zabrinutost da li će muftija Zukorlić biti reisu-l-ulema, što meni predstavlja poruku opreznosti prema ovoj temi. Zaključujem da je neko računao da će time umanjiti moje šanse da budem reisu-l-ulema ukoliko rano otvori tu kampanju, odnosno ukoliko me rano uvuče u medijske špekulacije, procjenjujući da neću mogu izdržati trku dvije godine. Mislim da su se takoðer i tu preračunali, da su mi samo dali još veći publicitet i na neki način, uprkos namjerama, dali i ogromnu prednost. No, činjenica je da je još rano iznositi bilo kakve konačne stavove, ali kada za to bude vrijeme ja ću zauzeti stav u donošenju takve odluke, vodeći računa o opštim interesima, prije svega, Islamske zajednice u Sandžaku, ali i cijele Islamske zajednice sa sjedištem u Sarajevu.
