Psihologija islamskog morala (1. dio)

„Ličnost je dinamična cjelina jedinstvenih obrazaca ponašanja svakog čovjeka.“

Odnos vjere i morala

Iako se na prvi pogled čini da su pitanja vjere i morala međusobno nezavisna, između njih postoji vrlo bliska, pa čak i u određenim situacijama nužna povezanost. Ova bliskost odnosi se na principe i vrijednosti, dok se nužnost tiče vjernikovog mentalnog svijeta u kontekstu vjerskih uvjerenja i moralnih vrijednosnih sudova. Budući da su norme jedne religije obavezujuće za njene pripadnike, te norme mogu biti povezane kako s vjerovanjem i ibadetima, tako i s moralom. Na primjer, ako jedna religija kaže: „Nećeš krasti. Nećeš ubiti nikoga nepravedno“, onda je nemoguće ne vidjeti da se tu religija i moral spajaju.

Uostalom, svaka religija propisuje određena moralna pravila s ciljem da tok života i društva dovede u sklad sa istinama koje određuje. Čak, posmatrajući stvar iz perspektive Dostojevskog koji kaže: „Ako nema Boga, sve je dozvoljeno“, možemo reći da se moralni principi i vrijednosti moraju oslanjati na jedan autoritet – Božiji autoritet; da moral samo tako može biti pod garancijom, te da se zbog toga mora osloniti na vjeru. Prema Gandhiju, moral se hrani vjerom; koliko je sjemenu u zemlji potrebna voda, toliko je moralu potrebna vjera. Zrelo prakticiranje vjere ne može biti udruženo s laži, klevetom, mržnjom i osvetoljubivošću. Život bez vjere i morala liči na brod bez kapetana. „Stoga su vjera i moral nerazdvojna cjelina. Čak se ne može zamisliti religija bez moralne dimenzije. Zbog toga većinu vjerskih zapovijedi čine one moralne. Svaka religija, budući da je moral najviša vrijednost, prisiljava ljude da žive moralno. Zbog toga između morala i religije postoji vrlo snažna međusobna interakcija.“

Dok raspravljamo o moralu, kao jednoj od dimenzija islamskog života, treba imati na umu ovu povezanost između vjere i morala, ali i činjenicu da je vjersko uvjerenje subjektivni doživljaj, dok su ibadeti i moral ponašanja koja proizlaze iz vjerskog uvjerenja i koja imaju objektivan karakter. Dakle, ako je musliman „pošten, ne krade, častan je, ne gleda na tuđu čast itd.“, to je zato što on te stvari prihvata kao Božiju naredbu ili zabranu. Prema islamu, kao što su ibadeti Božije naredbe, tako su i moralna ponašanja Božije naredbe. Dakle, musliman razloge za pridržavanje moralnih pravila traži u naredbama i zabranama svoje vjere; kada se ponaša u skladu s moralom, čini to želeći zadobiti Allahovu ljubav i zadovoljstvo, dok, ako postupi suprotno tim pravilima, osjeća vjersku krivicu i boji se Allahove srdžbe i kazne.

Odnos ličnosti i morala

I između ličnosti i morala postoji bliska povezanost. Ličnost obuhvata biološke, psihološke i društvene aspekte pojedinca, dok moral izražava samo njegov moralni aspekt. Ličnost se može podijeliti na temperament i karakter; pri tome temperament više obuhvata biološku i emocionalnu dimenziju, dok karakter čini segment vezan za moralne stavove i ponašanja. Uz to, u pogledu aspekata koji se reflektuju u društvu, možemo govoriti o emocionalnoj, socijalnoj, profesionalnoj i vjerskoj ličnosti, kao i o moralnoj ličnosti. Radi boljeg razumijevanja, korisno je definirati pojmove ličnosti i morala

Ličnost je pojam koji obuhvata tjelesne i duhovne osobine pojedinca kao jednu cjelinu, ali i njegove posebne osobine koje ga razlikuju od drugih. „Ličnost je dinamična cjelina jedinstvenih obrazaca ponašanja svakog čovjeka.“ Drugim riječima, ličnost je organizirana, ustaljena i habitualna cjelina njegovih osjećanja, misli, stavova i ponašanja.

Što se tiče pojma moral, on dolazi od arapskog korijena hulk i u rječniku znači stvaranje, narav, priroda, ćud. Kao termin, moral su pravila ponašanja koja čovjek treba ili ne treba činiti u pogledu prava i dužnosti.

U društvu postoje pravila ponašanja kojih se ljudi moraju pridržavati. Kada se pojedinac ponaša u skladu s tim pravilima, doprinosi i svojoj i tuđoj dobrobiti i sreći. Ta pravila vremenom postaju dio njegove ličnosti i dostignu viši nivo, a tada se formira i savjest kao sistem unutrašnje kontrole. Tada kršenje tih pravila postaje nešto što osobu uznemirava. Tako se, pored fizičke i društvene stvarnosti, može govoriti i o duhovnoj stvarnosti kao što je savjest.

Moral je sistem vrijednosti. U temelju tih vrijednosti nalaze se vjerska uvjerenja, običaji, tradicija i drugi kulturni elementi toga društva. U okviru tih vrijednosti pojedinac odlučuje gdje, kada i kako će se ponašati, te svoj životni pogled oblikuje u skladu s principima, naredbama i zabranama vjere koju prihvata. Taj životni pogled određuje šta će mu biti važno, kako će disciplinirati svoj život, ukratko – kakav stil života će usvojiti.

Moral ima teorijski i praktični dio. Drugim riječima, postoji subjektivni aspekt morala – osjećaj, misao, uvjerenje, znanje, razumijevanje i motivacija, te objektivni aspekt koji se ogleda u moralnim stavovima i ponašanjima. Te dvije dimenzije međusobno su blisko ili nužno povezane. To je rezultat principa dosljednosti ličnosti. Cjelovitost ličnosti to zahtijeva. Ako ta povezanost između unutrašnjeg i vanjskog nedostaje, onda postoji problem ličnosti, jer jedna od osobina normalne ili zdrave ličnosti jeste cjelovitost. Na ovom mjestu, za formiranje i razvoj moralne ličnosti posebno je važno pravilno funkcioniranje savjesti kao unutrašnjeg mehanizma nadzora. „Savjest nas štiti od nedosljednosti u moralnom ponašanju i omogućava nam da se ponašamo moralno i bez spoljne kontrole. Da nije tako, svakoga bi morao pratiti policajac ili inspektor; a i oni koji vrše kontrolu morali bi imati savjest.“ Dakle, moralni razvoj je u određenoj mjeri isto što i razvoj savjesti.

R: Prijevodi/Psihologija i islam

A: Halil Şentürk

Sa turskog prevela: Msc. Ajla Uluč Bajrović, Glas islama 362,